Franko Dota (1977.) napisao je pionirsko djelo. Radi se o studiji 'Politička povijest muške homoseksualnosti u socijalističkoj Jugoslaviji', što je plod njegova doktorskog rada, koji su mentorirali Tvrtko Jakovina s Filozofskog i Aleksandar Maršalevski s Pravnog fakulteta u Zagrebu. Premda strukom povjesničar, Dota nije od onih kolega koji se groze političkog opredjeljenja – još se prije 20 godina osobno izložio kroz hrvatski LGBT pokret, primarno u organizaciji Zagreb Pridea, a ova mu je knjiga druga po redu i kruna dosadašnjeg rada. Naime, još je 2010. godine objavio knjigu 'Zaraćeno poraće', čija su tema bili narativi o stradanju Talijana Istre i Rijeke nakon Drugog svjetskog rata. Dakle nakon povijesti poraženih, slijedi povijest prezrenih. U ovom smo se razgovoru, vođenim elektroničkim putem, dotaknuli ključnih mjesta nedovoljno poznate povijesti naših prostora.

Povod ovom razgovoru vaša je studija 'Politička povijest muške homoseksualnosti u socijalističkog Jugoslaviji'. Što vas je potaknulo da je napišete?

Queer povijest već desetljećima privlači pažnju istraživača, ali kod nas se do sada ta grana historiografije nije imala prilike afirmirati. Znalo se da su istospolni seksualni odnosi kroz veći dio dvadesetog stoljeća smatrani kaznenim djelom, uostalom kao i u mnogim drugim europskim državama, znalo se i da su oni dekriminalizirani 1977. u Sloveniji, Hrvatskoj i Crnoj Gori. I to je to. Nismo znali tko, kada i zašto je zločin 'bludnosti suprot naravi' u zakone uveo, je li se ta odredba uopće i koliko primjenjivala i kako, a onda tko je i zašto odlučio da se ide na dekriminalizaciju. Zakoni se nikada ne mijenjaju stihijski, netko je morao uložiti znanje i trud, a potom i političku volju, da se ta odredba izbriše. I onda, pred petnaestak godina, došlo mi je u ruke nekoliko presuda, zapravo cijeli spis o istrazi i suđenjima grupi zagrebačkih homoseksualaca krajem 1940-ih. Odlučio sam bez puno razmišljanja da će to biti tema mog doktorskog rada i tu je počelo moje traganje po arhivima.

Znao sam da bi se moglo raditi o ključnom djelu za osnaživanje LGBT zajednice čiji identitet i položaj u našem društvu ne mogu biti potpuni bez poznavanja vlastite prošlosti kroz izgradnju historijske memorije o našim 'precima' i 'prethodnicima', o njihovim sudbinama, pretrpljenim nepravdama i nasilju, ali i o njihovom otporu i ponosu. Danas je LGBT zajednica duboko utkana u kulturno i političko tkivo Hrvatske, u posljednjih četvrt stoljeća konstituirali smo se u istaknuti i utjecajni subjekt suvremenog društva. Uostalom, najveća smo manjinska zajednica u našoj zemlji. Smatram da je knjiga stoga i dio nacionalne historiografije jer smješta povijest jedne manjinske skupine u središte nacionalne povijesti.

Koji su vam bili najveći izazovi prilikom istraživanja?

Na početku je mogla postajati bojazan da neću naći dovoljno izvora, no kako sam krenuo otvarati arhivske kutije iz gradskih, državnih, a onda i federalnog Arhiva Jugoslavije, pronalaziti sudske predmete, zakonodavne rasprave, a onda pregledavati i stručnu periodiku i tisak, pokazalo se ne samo da nema straha, nego da će glavni izazov postati kako svu tu količinu izvora utkati u narativnu nit i ponuditi modernu sintezu jugoslavenske queer povijesti.

Nisam se pritom htio upustiti u oslikavanje kolektivne seksualne biografije muškaraca koji su voljeli druge muškarce u Jugoslaviji u minulome stoljeću. Pravi protagonisti i antagonisti ove povijesti su političari, liječnici, suci, pravnici, tužitelji, policajci, novinari i seksolozi koji su o homoseksualnosti ispisali udžbenike, priručnike, članke, feljtone, zakonske paragrafe, presude, dijagnoze. Zato je moja knjiga u prvom redu institucionalna i politička povijest muške homoseksualnosti.

U prologu knjizi dajete objašnjenje zašto se ženskom homoseksualnošću bavite tek usputno. Možete li ga ovdje sažeti?

Ukratko: nema je jer smatram da lezbijska povijest zaslužuje svoju cjelovitu i samostalnu monografiju. Ženska homoseksualnost rjeđe je bila predmetom izričitih zakonskih zabrana. To ne znači da lezbijstvo nije bilo objekt represije ili progona, već da su njihovi obrasci bili drugačiji ili da su češće prepuštani patrijarhalnim regulatornim mehanizmima obitelji i braka. Lezbijsko historijsko iskustvo je u mnogočemu drugačije od onog gej muškaraca. Lezbijke su doživljavale heteronormativni rodni poredak drugačije. Historijsko tumačenje lezbijske povijesti učitavanjem u nju obrazaca muške gej povijesti bilo bi stoga pogrešno. Zato sam odlučio ne ići putem neke univerzalne 'gej i lezbijske povijesti'. Nisam želio ženske istospolne odnose svesti na zrcalnu sliku onih muških, a lezbijke ugurati u nekoliko popratnih odlomaka ili bilježaka na dnu stranice.

Socijalistička Jugoslavija u svom je trajanju, pišete, promijenila nekoliko pristupa muškoj homoseksualnosti. Što je baštinila iz Kraljevine Jugoslavije?

Rasprave o tome što je homoseksualnost, u polju prava, medicine i morala, traju oduvijek, kao i mehanizmi njene regulacije. Sve zemlje i narodi koji su 1918. stvorile jugoslavensku državu u nju su unijele kaznene zakonike koji su predviđali kazne zatvora za 'protuprirodni blud', za istospolne seksualne odnose. No, kada se 1920-ih krenulo u izradu jedinstvenog kaznenog zakona otvorila se i vrlo živa i javna rasprava o tome treba li nastaviti s kažnjavanjem homoseksualnosti. Nju su nosili prvenstveno pravnici iz zagrebačkih krugova.

Kako je rekao na jednoj tribini odvjetnik Miroslav Vranić, zalažući se tom prigodom se za dekriminalizaciju: 'Tko pozna Zagreb i zagrebačko društvo, znat će da homoseksualaca ih ima u svim slojevima, da ima i posebnih homoseksualnih krugova, pa da je dosta ljudi iz vrlo dobrih krugova, za koje nije nikakva tajna da su homoseksualci. I ne radi se tu u samo seksualnom zadovoljenju, već o ljubavi sa svim mogućim varijantama heteroseksualne ljubavi'. Na koncu ovi zagovori nisu uslišani i u Kraljevini Jugoslaviji je ostala kazna do čak pet godina za istospolne odnose, odredba koja je vrijedila do 1951.

Među slučajevima obrađenim u knjizi posebno je potresan onaj partizana Josipa Mardešića 'Viškog'. Kakva je bila njegova sudbina?

U partizanskim redovima otkloni od seksualne norme, slobodnije seksualno ponašanje heteroseksualaca, posebno partizanki, nije bilo dobro primljeno. Prvenstveno iz pragmatičnih i vojnih razloga. Partizane su njihovi neprijatelji, ustaše i četnici, prikazivali kao seksualno razvratne, a masovno i dobrovoljno učešće žena u borbi htjeli su u propagandne svrhe iskoristiti tako što su širili priče o NOB-u- kao leglu razvrata, komuniste prikazivali kao rušitelje tradicionalne uloge žene kao čedne i domoljubne majke. Partizanima je bilo važno suzbiti te napade, ali i graditi sliku o sebi kao ljudima potpuno posvećenima borbi za slobodu i pravdu, visokih moralnih kvaliteta, koji dok se bore za tako plemenite ciljeve, ostvarenje na osobnom planu stavljaju u drugi plan, sve dok traje rat. Zato se ni preko homoseksualnosti boraca, a bilo ih je mnogo, nije moglo lako prijeći premda bi većina završavala prijekorom ili kakvim manjim kaznama.

No, kada je 1944. otkriveno da je oficir Josip Mardešić, 25-godišnji mladić s Visa, prvoborac koji je od 1942. bio zapovjednik cijele Sekcije za vezu, komunikacijske mreže, Glavnog štaba Hrvatske, homoseksualac, donesena je odluka da ga se izvede pred prijeki sud koji ga je osudio na smrt strijeljanjem jer je svojim ponašanjem, kako su oni to protumačili, okaljalo lik partizanskog borca i ugled cijele vojske. Kroz gotovo cijelo dvadeseto stoljeće, u svim vojskama, onkraj njihovog ideološkog predznaka, homoseksualcima je nijekana muškost, a oni izopćeni iz 'zdravoga' i 'borbenoga' tkiva nacije. Josipu Mardešiću negirane su velike ratne zasluge, ali i muškost i hrabrost, kao i pravo da dostojanstveno nosi uniformu partizanskog borca. Na kraju mu je oduzet i život. Danas Josip Mardešić 'Viški' zaslužuje istaknuto mjesto u plejadi antifašističkih boraca i heroja Narodnooslobodilačkog rata, a LGBT zajednica duguje mu trajno sjećanje i spomen.

Kako je došlo do kriminalizacije muške homoseksualnosti 1951. godine? Zašto je ženska homoseksualnost tada dekriminalizirana?

Početak izgradnje socijalističkog društva podrazumijevao je u prvom postrevolucionarnim godinama i intenzivan zakonodavni rad, u gotovo svim sferama društva i ekonomije. Žene su prvi puta dobile pravo glasa, Ustavom u svemu izjednačene s muškarcima, ali i, primjerice, pravo na razvod. Modernizacijski i emancipacijski zahvat je bio golem i dubok, i zauvijek je promijenio društva jugoslavenskih nacija. U tim godinama u vrhu pravosudne i političke vlasti počelo se razmišljati da takav korak treba učiniti u polju seksualnosti i seksualnog morala te je predložena potpuna dekriminalizacija istospolnih odnosa.

Mnogi su smatrali da se u socijalističkom društvu treba odmaknuti od staroga, kako ga se nazivalo, licemjernog i malograđanskog morala. No, do dekriminalizacije ipak nije došlo jer su se tome suprotstavile struje mišljenje koje su i dalje smatrale da bi homoseksualci mogli predstavljati prijetnju razvoju omladine. U cijeloj Europi je taj trop 'zavođenja', 'mamljenja' mladih na homoseksualnost bio je veoma raširen i otporan, onkraj ideoloških razlika. Na koncu je muška homoseksualnost ipak ostala kriminalna, ali su za nju propisane mnogo blaže kazne i nije se više smatrala iskazom buržujske dekadencije.

Lezbijstvo je pak bili gotovo nevidljivo policijskom oku. Iskazivanje ženske seksualne i emocionalne prisnosti historijski je pretežno vezano za privatnu i kućnu sferu, dok se muška homoseksualnost češće ostvarivala i na javnim mjestima, poput kolodvora, parkova, kupališta, lokala. Muški istospolni odnosi doživljavani su raširenijima od ženskih, i posljedično opasniji. Iza dekriminalizacije lezbijskih odnosa ne stoji dakle neka, današnjim rječnikom, progresivna ideja. No, od 1951. lezbijski odnosi više nisu bili, prvi put u modernoj povijesti jugoslavenskih nacija, u izravnom domašaju kaznenoga progona i kažnjavanja. Ta odluka vrijedi u kontinuitetu sve do danas.

Što su donijele godine kaznenog progona muških homoseksualaca, odnosno koliko je bilo žrtava?

Kasnih četrdesetih godina u Hrvatskoj zabilježeno nekoliko većih sudskih procesa protiv homoseksualaca. Po broju osuđenih, njih sveukupno 16, najveće je bilo dubrovačko suđenje u lipnju 1949. Po broju uhićenih najveća takva policijska akcija u poratnoj Jugoslaviji bila je serija od 45 hapšenja u Zagrebu, također 1949. Većina ih je kažnjena u blažim postupcima, nalik prekršajnima, dok su sedmorica izdvojena za kazneni postupak, kao kolovođe 'homoseksualne bande' osuđena na zatvorske kazne te ocrnjena u tisku. Prvih pet-šest poratnih godina može se stoga okarakterizirati kao razdoblje policijskog i sudskog progona homoseksualaca.

Važnije su presude nabijene politički obojenom retorikom, a osuđenici prikazivani kao neprijatelji ili čak saboteri socijalističke izgradnje i 'kvaritelji omladine'. Iako se ne može s preciznošću utvrditi koliko je osoba tada osuđeno, bilo u blažim postupcima bilo u kaznenim procesima, podaci ukazuju na to da bi se na razini cijele Jugoslavije moglo raditi o oko 600 osoba, od čega približno 250 u Hrvatskoj.

Nakon 1951., u uvjetima destaljinizacije, kontrolirane demokratizacije i popuštanja represivnosti režima u gotovo svim sferama života, osjetno je ublažena i kaznenopravna represija prema muškoj homoseksualnosti. Intenzitet osuda za 'protuprirodni blud' vidno opada, izrečene kazne su niže, nerijetko uvjetne, a iz presuda nestaje ideološki nabijena retorika. Homoseksualce se prestaje nazivati buržujskim dekadentima ili saboterima socijalizma, no zabrana opstaje. Do sredine 1970-ih neugodnosti s policijom imalo je još najmanje pet tisuća muškaraca, od kojih je oko tisuću i suđeno, premda na kraće ili uvjetne kazne.

U tom su razdoblju provođene i psihijatrijske terapije nad muškim homoseksualcima. Kako je to izgledalo?

S polemikom oko pravnog statusa homoseksualnosti, vodi se i ona o njenim uzrocima i svrsishodnosti liječenja. One grane psihijatrije koje su uzroke homoseksualnosti tražile u pogrešnom razvoju u pubertetskoj dobi, a ne u urođenim osobinama, smatrale su da u nekih homoseksualaca te razvojne greške mogu biti ispravljene liječenjem, uglavnom sugestivnim terapijama, koje su mogle trajati godinama. U to vrijeme raznim, katkad i veoma invazivnim i okrutnim metodama, 'prevođenje' gej mladića na barem malo hetroseksualnosti, vršilo se svuda u Europi, pa tako i primjerice u Zagrebu, na Rebru. No i sami liječnici počeli su s vremenom sumnjati u djelotvornost tih terapija, da bi na koncu, kako je napisao jedan zagrebački psihijatar, zaključili da te višegodišnje terapija završavaju 'bez bitnih promjena", kako sam naslovio i poglavlje posvećeno potpuno neuspješnim pokušajima liječenja.

Do 1980-ih godina od takvih se metoda gotovo sasvim odustaje. Marijan Košiček, najpoznatiji jugoslavenski seksolog, objavio je 1986. u Zagrebu fascinantnu knjigu, naslova 'U okviru vlastitog spola'. Košiček više uopće ne dvoji da jugoslavensko društvo treba integrirati homoseksualce u svoje socijalno tkivo, prihvatiti da se radi o produktivnim i zdravim osobama, kojima uravnotežen i sretan život priječi homofobija, a ne njihova homoseksualnost. On pritom ne zagovara jedino slobodni izbor seksualnog partnera bez obzira na spol, već i naznačuje da bi neki vid institucionalizacije istospolnog braka mogao biti važan katalizator socijalne integracije gejeva i lezbijki u pravednije društvo. Bio je to jedinstven zagovor u socijalističkoj Europi, a za to doba i rijedak istup s takvim dalekosežnim, da ne kažem proročanskim, vizijama iz pera nekog liječnika i na svjetskoj razini.

Čuveni Ustav iz 1974. godine donosi daljnju federalizaciju jugoslavenske federacije, a s njim postupno dolazi i do dekriminalizacije u Sloveniji, Hrvatskoj, Crnoj Gori i Vojvodini. Tko su bili pravnici zaslužni za taj iskorak?

Rasprave o tome što s homoseksualnosti u socijalističkoj državi vode se, kao što sam već napomenuo, od samih početaka uspostave vlasti KPJ. Postavlja se pitanje treba li queer ljude obuhvatiti idejom vodiljom marksističke egalitarnosti, načelom da slobodni ljudi slobodnom voljom sami odlučuju o svom seksualnom životu, uvijek uz zaštitu slabijih od nasilja i zloupotreba. Do sredine 1970-ih tim načelnim idejama niz utjecajnih pravnika posvetio je niz radova i javnih istupa, iznoseći detaljne znanstvene argumente u prilog dekriminalizaciji. Među njima se posebno ističu Bogdan Zlatarić i Mirjan Damaška sa zagrebačkog Pravnog fakulteta, beogradski profesor i zagrebački đak Zoran Stojanović, te doajen jugoslavenske kaznenopravne struke, ljubljanski profesor Ljubo Bavcon. Oni su uspješno uvjerili političare koji su zakone pisali u nužnost dekriminalizacije.

Kako je to sažeto za novine naglasio Bavcon: 'Homoseksualni odnosi nikome ne štete, niti su za bilo koga opasni. Homoseksualnost je karakteristika nekih osoba i to takve vrste da se ne može liječiti niti specifičnom terapijom, a kamoli represijom. Represijom društvo ništa ne dobiva, ali gubi mnogo jer stvara devijantne, stigmatizirane ljude, koji se moraju kretati na društvenom rubu.' Stojanović je dodatno osnažio ova argumente tezom liberalnog predznaka: 'Tamo gdje pojedina ponašanja mogu potaknuti tenzije između seksualnog morala društva i individualnih seksualnih sloboda, država mora dozvoliti da prevlada sloboda pojedinca.'

Kako po ovom pitanju kotira socijalistička Jugoslavija kada je postavimo u širi, europski kontekst?

Homoseksualnost je proživjela niz transformacija, od zločina ili bolesti, preko socijalne devijacije ili prirodne varijacije, smatrana prijetnjom razvoju mladih pa čak i socijalizma, sve do, prema kraju socijalističkog razdoblja, osobinom jedne specifične seksualne manjine koju je, na koncu, besmisleno i nepravedno progoniti, pa se počinje razmišljati može li je se i kako integrirati u socijalističku zajednicu. Po tome je jugoslavenska queer povijest sasvim usklađena s queer poviješću većine drugih europskih zemalja. Kod donošenja povijesnih sudova moramo paziti da razmišljamo o kontekstu, o tome što je ljudima u prošlosti bilo mislivo i zamislivo, a ne mjeriti prošlost današnjim kriterijima ljudskih prava i sloboda. Kada bismo dosljedno i na demokratski Zapad i na socijalistički Istok primijenili suvremene kriterije liberalnosti i permisivnosti, test ne bi prošao nitko. Ipak, u jednome je Jugoslavija uistinu išla korak dalje: 1984. u Ljubljani je nastao zametak suvremenog LGBT pokreta kakvog danas poznajemo, u okrilju i uz punu podršku studentskih i omladinskih organizacija.

Prvo je dekriminalizacija 1977. iz temelja izokrenula višestoljetni pravni i institucionalni okvir statusa homoseksualnosti, afirmirala seksualnu autonomiju građana socijalističke Hrvatske, Slovenije i Crne Gore te otvorila pitanje zaštite njihove privatnosti i granica državne intervencije u seksualne živote stanovništva. Muškarcima koji su imali seksualne odnose s drugim muškarcima donijela je olakšanje, stvorila prilike za lakšu seksualnu socijalizaciju, otvorila vrata njihovoj prisutnosti u tisku, a onim hrabrijima i samosvjesnijim odškrinula vrata borbe za društvenu emancipaciju kroz aktivističko djelovanje, bilo osobnim činovima bilo kroz organizirani pokret izrastao u Sloveniji sredinom osamdesetih godina. Tada se jugoslavenski gejevi i lezbijke priključuju europskim borbama za našu jednakost i slobodu.