intervju s Goranom Dukićem

Redatelj filma 'Nosila je rubac črleni' i kultne 'Pizzerije Kamikaze' otkriva kako je nakon pola stoljeća snimio film na kajkavskom

  • Autor: Vid Barić
  • Zadnja izmjena 18.09.2022 18:32
  • Objavljeno 18.09.2022 u 18:32
tportal

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: n.n.

Goran Dukić, hrvatski filmaš s losanđeleskom adresom i redatelj kultnog indie filma 'Wristcutters: A Love Story' / 'Pizzeria Kamikaze' (2006.) konačno je - nakon što se na ove prostore vratio u velikom stilu režijom druge sezone TV serije 'Počivali u miru' (2015.) - isporučio novi cjelovečernji film: 'Nosila je rubac črleni'. Tim povodom, donosimo razgovor s redateljem

Novi film redatelja koji je domaću i svjetsku filmsku scenu oduševio svojim kratkometražnim prvijencom "Mirta uči statistiku" (1991.) - koji do danas među našim filmašima ima legendarni status - nastao je u Švenk produkciji, a riječ je o netipičnom i neobičnom uratku za hrvatsko podneblje, koji u sebi sadrži elemente komedije, melodrame, mjuzikla i "filma ceste".

Sveznajući Isus Krist, prefrigana kuma Anka i brbljava svinja Beba samo su neki od likova u ovom filmu s puno pjevanja u pitomom Hrvatskom zagorju ratnih devedesetih. Od oružja prisutni su tek lovačka puška i plastični pištolj. Sitnim vezom slatko-gorkih zapleta dominiraju drama prve svinjske ljubavi između hrvatske prasice i srpskog nerasta - i to u trenutku zračne uzbune - te kvar frizerske haube na pola frizure. Svadba, prošćenje, prpošni napjevi, dezerteri, Majka Božja, sir, vrhnje i happy end su uključeni, a film je nastao prema scenariju Sandre Antolić, ovogodišnje finalistkinje književne nagrade tportala koja je, pak, svoj zapaženi roman "Svojevrsna" (Vuković&Runjić) napisala na temelju scenarija za Dukićev film. U njemu su glavne uloge odigrali Nataša Dorčić, Pjer Meničanin, Tesa Litvan, Areta Ćurković, Dora Polić, Sunčana Zelenika, Ljubo Zečević, Ljubomir Kerekeš, Robert Ugrina... dok je za glas sveznajućeg pripovjedača Isusa Krista bio zadužen Janko Popović Volarić.

Nakon putovanja po festivalima, novi Dukićev film - o kojemu je nedavno pisala i naša TV i filmska kritičarka Zrinka Pavlić - u hrvatska kina stiže 22.09., a uoči početka prikazivanja porazgovarali smo s redateljem.

Izvor: Društvene mreže / Autor: n.n.

Vaš novi film pomalo je komedija, ali i melodrama, mjuzikl i “film ceste”, uz animirane dijelove koji sijeku “poglavlja” filma. Kako biste ga sami opisali? Što vas je privuklo multi-žanrovskom izrazu ovdje? Je li on bio uvjetovan scenarijem?

Ovaj pristup donekle je bio uvjetovan Sandrinim scenarijem, a donekle time da ja kao redatelj volim miksati elemente različitih žanrova. Uvijek mi je žanrovski miks bio zanimljiviji nego čisti i uredni žanrovski filmovi. To ne znači da ja ne cijenim žanrovske filmove, dapače, no moj redateljski stil je drugačiji. Sandrin scenarij već je u sebi imao songove i zidne krpe s natpisima što se meni dopalo jer je odgovaralo mom stilu režije i ja sam u tom smjeru nastavio.

  • +14
  • +11

Prizori iz filma Nosila je rubac črleni

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: n.n.

Kritika piše kako “Nosila je rubac črleni” baš i nije uobičajeni hrvatski film. Što vi podrazumijevate pod pojmom “uobičajeni hrvatski film”?

Jedan kolega mi je rekao, nakon što je vidio Rubac, da je to prvi hrvatski film nakon Golikovog “Tko pjeva zlo ne misli” u kojem su karakteri zadovoljni svojim životima. To mi je bilo zanimljivo čuti jer o tome nikad nisam razmišljao. Većina ljudi pod hrvatski film podrazumijeva depresivne, spore filmove o depresivnim ljudima i temama. Ja kao redatelj ne izbjegavam depresivne teme (sjetite se samo filma Mirta uči Statistiku ili Pizzerija Kamikaze), no kao autor mišljenja sam da ih je zanimljivije obraditi s dozom humora i optimizma. Tu se opet vraćamo na miješanje žanrova, jer ja mislim da je komedija uvijek snažnija s dozom tuge, a tragedija s dozom humora.

'Većina ljudi pod hrvatski film podrazumijeva depresivne filmove o depresivnim ljudima. Ja kao redatelj ne izbjegavam takve teme, no kao autor mišljenja sam da ih je zanimljivije obraditi s dozom humora i optimizma'

'Većina ljudi pod hrvatski film podrazumijeva depresivne filmove o depresivnim ljudima. Ja kao redatelj ne izbjegavam takve teme, no kao autor mišljenja sam da ih je zanimljivije obraditi s dozom humora i optimizma'

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: MARIO TOPIC

Sjećate li se, što ste pomislili kada ste prvi put pročitali scenarij Sandre Antolić?

Pomislio sam da bih volio režirati taj film jer mi se scenarij dopao i bio je vrlo originalan.

Prostor hrvatskog Zagorja, u kojemu je smještena radnja filma, do sada je bio zapostavljen u hrvatskoj nacionalnoj kinematografiji. Kako to komentirate, gdje nalazite uzroke za to?

To mi doista nije lako objasniti. Zašto je posljednji film na kajkavskom snimljen prije pola stoljeća? Zašto se ljepota Zagorja zapostavlja u hrvatskom filmu? Ne znam, pročitao sam zanimljivu teoriju Jurice Pavičića u kojoj on kaže da je Zagorje preblizu Zagrebu, a ono što nam je preblizu se obično zapostavlja, ne primjećuje i uzima zdravo za gotovo. Možda tu ima nečeg. Uglavnom, meni je jako drago da je konačno snimljen film u Zagorju na kajkavskom narječju.

Glavna protagonistkinja filma je prasica Beba. Svi ćemo, naravno, prvo pomisliti na poveznicu s “Praščićem Babeom”, no odavno svjedočimo “neljudskim” protagonistima filma koji su bili, između ostalih, i automobilska guma (Rubber, 2010.), a recentno i jedno janje (Lamb, 2021.). Kako to komentirate, je li riječ o trendu, zasićenju ljudskim protagonistima, filmskom eksperimentu?

Ne znam je li to trend, ali koliko znam taj se postupak u književnosti i filmu koristi oduvijek. Ponekad je lakše oslikati određenu sredinu iz ugla koji je drugačiji, nama nepoznat i donekle egzotičan (recimo kroz oči svemirca, psa, žohara ili mlade prasice). Ovaj postupak omogućava nam da na nešto poznato i svakodnevno pogledamo drugim očima, iz drugačijeg i neuobičajenog ugla.

'Zašto je posljednji film na kajkavskom snimljen prije pola stoljeća? Zašto se ljepota Zagorja zapostavlja u hrvatskom filmu? Ne znam, ali pročitao sam zanimljivu teoriju Jurice Pavičića koji kaže da je Zagorje preblizu Zagrebu, a ono što nam je preblizu se obično zapostavlja'

'Zašto je posljednji film na kajkavskom snimljen prije pola stoljeća? Zašto se ljepota Zagorja zapostavlja u hrvatskom filmu? Ne znam, ali pročitao sam zanimljivu teoriju Jurice Pavičića koji kaže da je Zagorje preblizu Zagrebu, a ono što nam je preblizu se obično zapostavlja'

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: MARIO TOPIC

Dio kritika koje sam čuo oko filma navode da on eksploatira stereotipe o Zagorcima, no bez da ih razradi ili kritički interpretira. Što mislite o tome? Vidite li stereotipe kao filmski potentnu stvar ili kao nešto što bi se filmskim radom trebalo demaskirati? Ili to ovisi o žanru?

Stereotipi ili “klišeji” su to s razlogom, oduvijek su postojali i uvijek će postojati. Ja ih ne vidim kao nešto negativno, dapače, definitivno su potentan kulturološki fenomen s kojim bi bilo šteta ne poigrati se u filmu. Sve je u tome kako se ovi stereotipi koriste. Ja sam u Rupcu pokušao karakterima prići s ljubavlju, a ne parodirati i kritizirati ih. Recimo, u Rupcu je mladi svećenik u ljubavnom odnosu s mladom djevojkom (stereotip? kliše?), no ja nisam pokušavao demaskirati hipokriziju crkve ili pak strahote rata, nego samo opisati kako se mali ljudi u maloj sredini suočavaju s ovim moćnim institucijama i s velikim povijesnim događanjima. A ja mislim da se u Zagorju ljudi s tim suočavaju na vrlo zdrav način.

Što vam je bilo najbolje kod snimanja ovog filma u Zagorju, koje se čini sjajnim ambijentom za filmsko snimanje i rad?

Najbolje je bilo to da u kojem god smjeru okrenete kameru Zagorje je prekrasno, kao i gostoljubivost ljudi u mjestima u kojima smo snimali.

A što vam je bilo najteže? Kako je išla priča s prasicom? Tko ju je trenirao? Čuo sam i da se snimanje oteglo, a da je originalna prasica narasla pa da ste trebali zamjenu. Jeste li imali puno problema s Bebom na setu?

Bilo je puno teških stvari, teško je izdvojiti one najteže. Mi smo za snimanje odgajali tri prasice, jer se uvijek mora imati rezerva u slučaju da im se nešto dogodi. No, kako smo nekoliko puta bili prinuđeni odgađati snimanje, naše prasice bi odrasle pa smo morali naći nove mlade prasice i sve početi ispočetka. I tako tri puta. Znači mi smo istrenirali devet svinja, no u filmu je na kraju u devedeset posto završila samo jedna svinja, i možda oko deset posto druga. Jedan od najvećih problema s Bebom za vrijeme snimanja bilo je što smo snimali usred ljeta, a svinje ne podnose vrućinu. No, ona se pokazala kao fantastična glumica i nije bila razmažena poput Hollywoodskih diva. Naš trener životinja Vedran Vukomanović, kao i veterinar na setu Zlatko Zvonar, napravili su fantastičan posao, a o Nataši Dorčić koja je mjesecima odlazila s Bebom u šetnje da i ne govorimo. Također, kako smo snimali usred pandemije i to nam je odgodilo, odužilo i zakompliciralo snimanje, no na sreću nitko se za vrijeme snimanja nije razbolio i uspjeli smo sve snimiti.

Producentica filma Nina Petrović (Švenk) i redatelj Goran Dukić

Producentica filma Nina Petrović (Švenk) i redatelj Goran Dukić

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: MARIO TOPIC

Koliko ste pazili na jezik tijekom snimanja, je li vam to bilo važno? Jeste li imali stručnjake za dijalekt koji su pazili na izvedbu, uvježbavali tekst s glumcima?

Kajkavski dijalekt nam je bio izuzetno važan, pogotovo jer je ovo prvi film na kajkavskom još od Breze koja je snimljena 1972., znači prije točno pola stoljeća. Sandra je već u scenariju obratila izuzetnu pažnju na kajkavski, a kako je njena familija iz Marije Gorice, koristila je narječje koje se tamo govori. Kako smo u filmu imali glumce iz cijele Hrvatske od kojih neki nikada nisu govorili kajkavski, imali smo stručnjaka za dijalekt koji je radio s glumcima za vrijeme priprema kao i za vrijeme snimanja. To je bio Ljubo Kerekeš koji je i sam glumio manju ulogu u filmu, i mislim da je on napravio fantastičan posao s glumcima.

Koji je vaš redateljski kredo, ako govorimo o radu s glumcima? Znamo da imamo redatelje-tiranine, redatelje koji su frendovi s glumcima, redatelje koji glumcima dozvoljavaju improvizacije u tekstu i sl.

Moj kredo u radu s glumcima je da ako smo se dobro pripremili, onda će glumci do snimanja znati puno više o svojoj ulozi i svom karakteru od mene, tako da uvijek volim poslušati njihove ideje, savjete i primjedbe i otvoren sam za improvizaciju kao i za promjene dijaloga.

Od vašeg posljednjeg filma, prvijenca “Wristcutters: A Love Story” prošlo je, evo, već gotovo dvadeset godina. Taj je film i dalje omiljen mnogim teoretičarima, kritičarima, studentima filma… Kako se danas vi odnosite prema njemu, kakva vas sjećanja vežu uz rad na tom filmu?

Taj film mi je jako drag i veseli me da je dobro prihvaćen u Hrvatskoj. Čak se Etgar Keret i ja zabavljamo s idejom da napravimo i televizijsku seriju prema tom istom predlošku. Vidjet ćemo hoće li se to i dogoditi.

Izvor: Društvene mreže

Zašto ste onomad otišli u SAD? Zbog avanture, želje za ozbiljnijim filmskim djelovanjem, ili zato što ste mislili da ovdje nećete dobiti pravu šansu?

To je bilo jedno vrlo depresivno poslijeratno vrijeme i mladi ljudi iz filmske profesije su šakom i kapom odlazili van, tako da sam i ja otišao čim mi se ukazala prilika. Velik broj mojih kolega s filmske akademije otišao je u to isto to vrijeme. Neki su se u međuvremenu vratili, a neki su još uvijek vani.

U Rijeci ste svojedobno pokrenuli i Pixel, radionicu za film, televiziju i nove medije… No projekt u koji je bio uključen i vaš kolega i prijatelj, poznati holivudski snimatelje Vanja Černjul nije zaživio. Kako to? Biste li voljeli baviti se filmskom naobrazbom u Hrvatskoj?

Ta ljetna filmska radionica bila je odlična ideja i žao mi je da se to dogodilo samo jednom i nikad nije zaživjelo. Postojao je velik interes studenata da se radionica nastavi, Vanja i ja smo također bili za to, Rijeka je bila odlično mjesto za takvu radionicu, no mislim da je sve palo na financijama. Ipak i Vanja i ja živimo u Americi, a izgleda da ovdje nije bilo odgovarajuće osobe koja bi se bavila organizacijom i vukla ljude i financijske institucije za rukav. Ali, kada bi se slična radionica ponovno dogodila, volio bih se ponovno uključiti.

Goran Dukić sa suradnicima na setu tijekom snimanja 'Rupca'

Goran Dukić sa suradnicima na setu tijekom snimanja 'Rupca'

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: MARIO TOPIC

Zbog čega ne snimate filmove češće?

Odgovor je jednostavan. Zbog nedostatka financija.

“Nosila je rubac črleni” je i suptilan komentar na besmisao rata. Pošto upravo traje jedan besmisleni veliki rat, bolje je reći ruska agresija na Ukrajinu, moram vas upitati kako doživljavate tu situaciju i gdje joj vidite kraj?

Strašno je to što se događa u Ukrajini, a još je strašnije da toj situaciji ne vidim brzi kraj. Podsjeća me na situaciju u Hrvatskoj ranih devedesetih, i jako je žalosno što ljudi ništa ne nauče iz povijesti, nego se iste ili slične situacije ponavljaju.

Vaš spomenuti film “Wristcutters: A Love Story” nastao je prema predlošku kratke priče Edgara Kereta “Pizzerija Kamikaze”. Iz scenarija za ovaj film nastao je, pak, roman Sandre Antolić. Čini se da vas književnost redovno prati na filmskom putu. Kakvu literaturu najviše volite čitati?

Nisam ograničen na određeni tip literature, kao što ne preferiram gledati niti određeni žanr filmova. Čitam knjige i gledam filmove bez nekakvog plana i reda, pomalo stihijski, što god me u određenom momentu zanima ili mi netko preporuči. A što se tiče književnosti kao predloška za film, uvijek je lakše napisati scenarij prema postojećem književnom djelu nego početi od praznog lista papira.

Nataša Dorčić i Goran Dukić. Dorčić je glavnu ulogu odigrala i u Dukićevom kratkometražnom prvijencu 'Mirta uči statistiku', koji do danas drži legendarni status među domaćim filmašima

Nataša Dorčić i Goran Dukić. Dorčić je glavnu ulogu odigrala i u Dukićevom kratkometražnom prvijencu 'Mirta uči statistiku', koji do danas drži legendarni status među domaćim filmašima

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: MARIO TOPIC

Na IMDB-u nalazim da je u pretprodukciji vaš projekt “Cloud One”, kojega opet radite s Keretom. Koliko nam možete otkriti o čemu se tu radi i kada ćemo to moći gledati?

To je science-fiction projekt za koji sam napisao scenarij prema priči “Prozori” Etgara Kereta i koji već neko vrijeme pokušavam postaviti na noge. Već sam jednom bio vrlo blizu snimanja no sve se u posljednji čas raspalo, opet zbog financija. Ne mogu vam reći kad ćete ovaj projekt gledati, ali nadam se da ću ga uskoro snimiti.

Vaš kreativni povratak u našu zemlju označio je redateljski rad na seriji “Počivali u miru”, a sada ste isporučili i film. Znači li to da možemo očekivati vaš daljnji redateljski rad u Hrvatskoj? Biste li to voljeli?

Odgovor na pitanje zašto ne radim češće u Hrvatskoj je jednostavan. "Rubac" je prvi projekt koji mi je prošao na Fondu, no ja sam i prije nekoliko puta aplicirao s drugim projektima (kako na HAVC-u, tako i na HRT-u) koji nisu bili prošli. Uvijek sam otvoren za rad u Hrvatskoj, i kada bi mi više projekata bilo odobreno, više bih ovdje i snimao.

Glumice iz filma i redatelj Goran Dukić

Glumice iz filma i redatelj Goran Dukić

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: MARIO TOPIC

Pratite nas na društvenim mrežama:

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!