INTERVJU

Sandra Antolić je mračnjak veseljak: Ispod priče o ljubavi hrvatske prasice i srpskog nerasta zakrabuljen je cijeli život '91. A život je pobijedio rat

  • Autor: Gea Vlahović
  • Zadnja izmjena 07.06.2022 16:13
  • Objavljeno 28.05.2022 u 10:57
tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić / @street.threadz

U finale tportalove nagrade za najbolji hrvatski roman među pet odabranih naslova ušao je roman Sandre Antolić 'Svojevrsna', autoričina ludička posveta Zagorcima i Zagorju u izvanredno zabavnoj knjizi koja čitatelja vodi u godinu 1991., u osvit Domovinskog rata, u pitoreskno selo u kojemu živi njezina junakinja, prasica Beba, koja govori. Porazgovarali smo s autoricom o ovom neobičnom romanu

Sandru Antolić (1967.) šira javnost poznaje po emisijama 'Za šaku dolara' i 'Savršeni svijet', koje je uređivala i vodila na HRT-u, a filmska i televizijska publika posljednjih desetak godina i kao scenaristkinju i koscenaristkinju na nizu filmskih i televizijskih projekata. Za scenarij filma 'A bili smo vam dobri' Branka Schmidta prošloga ljeta u Puli nagrađena je Zlatnom arenom. Nakon što je godinama brusila zanat kao copywriterica u oglašivačkoj industriji, godine 2012. dobila je ideju za scenarij po kojemu je Goran Dukić snimio dugometražni igrani film 'Nosila je rubac črleni', a koji će premijeru imati ovoga ljeta u Puli. Svojevrsna literarna verzija scenarija objavljena je pod egidom nakladnika Vuković&Runjić.

Prva prozna knjiga cijenjene filmske kritičarke i nagrađivane filmske scenaristkinje, 'Svojevrsna' je osebujnim spojem ironije i topline ispisana sličica seoskoga svijeta na rubu velegrada, koji u ovome romanu oživljava kao bogat prostor autentičnih emocija i sudbina, šarolika, zabavna i živopisna alegorija puna duhovitih anegdota, pa i prave komedije zabune, u kojima se stanovnici Zagorja otkrivaju u svojoj komičnoj egzistenciji – koju čini tragikomičnom i izbor vremena radnje, sa svojim ratnim zbivanjima u kojima ljudi zapravo poživotinje.

Godina je 1991., mir Božji u Gornjem Cugovcu remeti samo Beba, svinja koja je progovorila, rozikasta jungferica, jedinstvena u svojoj vrsti, po čijoj je svojevrsnosti cijela pripovijest i dobila ime…

Prva knjiga – roman – i odmah u finalu prestižne književne nagrade. No za vas to ipak nije došlo posve neočekivano; ne bi se moglo reći da ste novi u autorskim vodama – godinama se bavite pisanjem scenarija, prije toga ostvarili ste karijeru u copywritingu, a još se prije bavili novinarstvom i filmskom kritikom. Koliko je sve to utjecalo na vaš stil i fikciju koju pišete? Od čega je načinjena priča – koji su to njezini sastavni dijelovi, za vas?

Hm, puno različitih stvari me pitate. Ali ok, poanta je da sam dosta pisala, kako god okrenete. To se kolokvijalno kaže: ženska s iskustvom, kaj ne? Ha, ha! Što me i osokolilo da se bacim na roman, kraljevsku književnu formu. Dakako, sve moje dosadašnje spisateljske prakse utjecale su na 'Svojevrsnu'. Naprimjer, ritam pripovijedanja je brz kao u filmskom scenariju. A opet često i u jednoj rečenici skačem iz prošlosti u sadašnjost i budućnost lika, što se ne radi u scenariju, nego je inherentno književnom tekstu. Svakako sam najzadovoljnija kad stil organski povežem s temom. Naprimjer, recentno pišem priču u kojoj su likovi zapeli u jednom trenutku svojih života i ne znaju izlaz. Koristim isključivo prezent, ne dam im ni naprijed ni natrag.

Sandra Antolić godinama se bavi pisanjem scenarija, a prije toga ostvarila je karijeru u copywritingu. Ranije se bavila i novinarstvom te filmskom kritikom, a 'Svojevrsna' je njezin prvi roman

Sandra Antolić godinama se bavi pisanjem scenarija, a prije toga ostvarila je karijeru u copywritingu. Ranije se bavila i novinarstvom te filmskom kritikom, a 'Svojevrsna' je njezin prvi roman

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić / @street.threadz

Nagrade vam nisu strane – prošle godine ste na Pulskom filmskom festivalu dobili Zlatnu arenu za scenarij filma 'A bili smo vam dobri' Branka Schmidta. Koliko vam je u stvaranju bitna intuicija? Postoji li razlika između intuicije i inspiracije?

Jesam, i jako sam ponosna što nam ju je dodijelio žiri na čelu s oskarovcem, redateljem Pawelom Pawlikowskim. Intuicija mi je govorila da ostanem na projektu i nakon kreativnih razmirica sa Schmidtom. I dobro da sam je poslušala jer zapravo jako dobro surađujemo. Naravno, intuiciju ne koristim samo za tu vrstu odluka, već i u svim fazama pisanja. Znam da je koristim tako što kad posegnem za nekim racionalnim rješenjem obično zalutam i izgubim vrijeme. Ali tako je to. Pokušaj-pogreška. A što se inspiracije tiče, nju uzgajam kao sobnu biljku. Puno rada iz dana u dan pa mi nerijetko procvate.

Glavni je lik romana Beba, prasica koja govori. Od Ezopovih basni, preko Praščića u Winnieju Poohu, 'Životinjske farme' i 'Charlottine mreže', pa do grafičke novele 'Maus' Arta Spiegelmana, da spomenemo samo neke primjere, svinje su čest motiv literarnih alegorija. Književni likovi uvijek su neka vrsta kolaža različitih osoba ili osobina bliskih njihovu autoru. Tko je vaša Beba, odakle je došla – koja je prva slika pokrenula lavinu što je rezultirala ovim romanom – i koja je njezina poruka?

Praslika Bebe dolazi mi iz djetinjstva. Postojala je tetina krmača kojoj sam zaboravila ime. Postojalo je tjeranje te krmače k nerastu. Postojalo je sjedenje u svinjcu i čekanje da se krmača oprasi. Sjećam se da mi je bilo žao svih 'zarobljenih' životinja; pas je bio na lancu, kokoši u ograđenom kokošinjcu, svinje i krave iza zatvorenih vrata štale. Ali ipak, znala sam da ih teta voli. I da, koliko su god one bile u njezinom ropstvu, toliko je i ona bila njihov sluga. Kad bismo išli na proštenje, teta ih nikad nije ostavljala same. Uvijek ih je netko iz sela ostajao bejbisitati. Kad je prodavala u Zagrebu sir i vrhnje, uvijek se žurila doma da ne bi bile gladne i žedne. I puno je razgovarala s njima, kažnjavala ih kad bi zabrljale, ali ih i puno mazila, tepala im i razgovarala o svemu i svačemu s njima. Iz tog 'zagorskog bunara' izašla je prasica Beba, iz te organske veze životinja i ljudi na selu.

'Praslika Bebe dolazi mi iz djetinjstva. Sjećam se da mi je bilo žao svih 'zarobljenih' životinja; pas je bio na lancu, kokoši u ograđenom kokošinjcu, svinje i krave iza zatvorenih vrata štale. Ali ipak, znala sam da ih teta voli'

'Praslika Bebe dolazi mi iz djetinjstva. Sjećam se da mi je bilo žao svih 'zarobljenih' životinja; pas je bio na lancu, kokoši u ograđenom kokošinjcu, svinje i krave iza zatvorenih vrata štale. Ali ipak, znala sam da ih teta voli'

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić / @street.threadz

Roman je zapravo treća faza vašeg bavljenja likovima i događajima iz priče o landrasici Bebi, nakon nikad objavljenih kratkih priča i nakon scenarija za film 'Nosila je rubac črleni' redatelja Gorana Dukića, koji čeka premijera na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu. Materijal iz kojega crpite je isti, ishodišta su ista, resursi i jezik su isti. Ipak, rezultat nije isti, niti je ista publika. Što roman može, a kratka priča ili scenarij ne?

Načelno mislim da bilo koji umjetnički medij može postati svemoguć ako je djelo dobro. Tako da ne mislim da je roman kao forma u prednosti pred kratkom pričom. Što se scenarija tiče, to nije forma koja se može usporediti s književnima jer je scenarij zapravo predložak koji uz sva dodatna nadograđivanja i doprinose filmskih koautora postane film. Meni se kod pisanja scenarija za film 'Nosila je rubac črleni' i romana 'Svojevrsna' dogodilo da sam se u oba procesa jako dobro zabavljala. U scenariju možda najviše songovima (koji su većinom izbačeni iz filma), a u romanu neopisivom lakoćom kojom sam manipulirala vremenom i prostorom. Jednim skokom bih se prebacivala iz Zagorja u Pokuplje, pisala masovke koje nisam smjela na filmu da ne bi progutale budžet, kreirala sam puno više likova. U romanu sam se osjećala slobodno od restrikcija filmske produkcije.

Redatelj Jiří Menzel, čija je karijera neodvojiva od suradnje s piscem Bohumilom Hrabalom, jednom je rekao da je od Hrabala naučio kako ružne stvari prikazati lijepima, što je, kako je jednom pojasnio, nužno da bi se prenijela 'poruka, ako je ima': Želite li privući pozornost na nešto crno, stavite to na bijelu pozadinu, rekao je Menzel. Kojim se vi metodama, trikovima služite?

Služim se rableovskim fantastično-satiričnim trikovima. Dajem značenje nebitnom, preuveličavam, parodiram društvena pitanja. Humanistički inzistiram na čovjekovoj povezanosti s prirodom i želji za znanjem. A s Menzelom, odnosno Hrabalom se dakako slažem, tko se ne bi složio s takvim genijalcima? Važno je da poruku ne crtate, da je ne 'telefonirate', kako se kaže u scenaristici. Da ne budete doslovni i da čitatelju/gledatelju ostavite prostor za njegov uvid. Jer ako ta komunikacija izostane, onda ste proizveli običnu praznu čahuru bez leptira.

'Služim se rableovskim fantastično-satiričnim trikovima. Dajem značenje nebitnom, preuveličavam i parodiram društvena pitanja'

'Služim se rableovskim fantastično-satiričnim trikovima. Dajem značenje nebitnom, preuveličavam i parodiram društvena pitanja'

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić / @street.threadz

Radnju ste smjestili u ambijent svojega djetinjstva, zagorsko selo. Gabriel Garcia Marquez svoju je preokupaciju selom svoga djetinjstva u prvoj knjizi, 'La Hojarasca', kasnije objasnio kao svoj očit pokušaj bijega od odgovornosti u suočavanju s aktualnom političkom i društvenom realnošću. Može li nostalgija pružiti neku vrstu utočišta od stvarnosti?

Da pojasnim. Odrasla sam na Trešnjevci. Imala sam parkić, raketu, pješčanik i jarunske šikare na biciklu. Išla sam u Trst i ljeti kampirala s roditeljima. Poslije Kulušić, Lap, diploma na Filozofskom. A uza sve to imala sam tetu u Zagorju. A onda je došla '91. Imala sam 24 godine i rodila sina. Dok je okolo rat prekrajao ljudske sudbine, ja sam postajala odgovorna roditeljica. Svi ti motivi pronašli su neki svoj put do 'Svojevrsne' i zakrabuljeni su ispod glavnih priča o ljubavi frizerke i svećenika te hrvatske prasice i srpskog nerasta. Naravno da osjećam nostalgiju prema zagorskoj pastorali svog djetinjstva, ali ne više nego prema raketi, parkiću i jarunskim šikarama. Zagorje volim, razumijem, smatram se bogatijom zbog dijalekta koji znam, ali ono u mom osobnom životu nema funkciju intimnog utočišta.

Za ovu je knjigu jako bitan jezik. Jezik kojim govorimo govori puno o nama. Koliko jezik ovoga romana govori o njegovim protagonistima?

Jezik je instrument kojim sam protagoniste učinila autentičnima. Ali jezik je paralelno i neka vrsta basnolike teme romana. Jer sam kroz govoreću prasicu samom govoru dala jednu od glavnih uloga u tekstu. Naime svinju čuje samo njoj najbliža gazdarica i nitko drugi. Tako je i ljudskoj komunikaciji. Istinski čujete samo onog s kojim ste najbliži.

Antolić je kroz govoreću prasicu samom govoru dala jednu od glavnih uloga u svom romanu: 'Svinju čuje samo njoj najbliža gazdarica i nitko drugi. Tako je i ljudskoj komunikaciji. Istinski čujete samo onog s kojim ste najbliži'

Antolić je kroz govoreću prasicu samom govoru dala jednu od glavnih uloga u svom romanu: 'Svinju čuje samo njoj najbliža gazdarica i nitko drugi. Tako je i ljudskoj komunikaciji. Istinski čujete samo onog s kojim ste najbliži'

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić / @street.threadz

U ovoj je knjizi fantastično toliko uvjerljivo da postaje stvarno. Vjerodostojnost je problem s kojim se suočava svaki pisac – kako pisati dovoljno uvjerljivo da bude vjerodostojno? Doista, kako? Marquez je to uspio, kako je rekao, nakon što je shvatio da, ako želi napisati uvjerljivu priču, mora pisati s uvjerenjem, na način na koji je to činila njegova baka pričajući mu kad je bio mali najnevjerojatnije priče – 'kamena izraza lica'. Kako vi pišete?

Odgovorit ću vam jednim primjerom. Naime, kad sam pisala seriju o Vinku Pintariću, mjesecima sam u NSB-u istraživala novine, pribavila sam i sudske spise, otišla u Vrapče, gdje je boravio u istražnom postupku, razgovarala s psihijatrima, zatvorskim psihologom, gospodinom Lazarevićem, koji je o njemu napisao knjigu, policajcem koji je bio na licu mjesta kad je ulovljen, tužiteljem koji je bio aktivan u to vrijeme. Onda sam započela s pisanjem i napisala prvu epizodu. I shvatila da sve to što sam saznala moram zaboraviti i krenuti iz svoga iskustva i vremena o kojem pišem, kreirati likove koje ću povezati s Pintarićem i slijedom toga kreirati peripetije. I potpuno izmisliti njegov unutarnji život. Onda je krenulo. Napisala sam osam epizoda tako da me svi koji su ih čitali pitaju otkud mi sve te informacije. A to su zapravo konstrukcije, mašta. Izmislila sam svijet koji je postao vjerodostojniji od pravog.

Godinama se bavite filmom kao filmska kritičarka i kao scenaristica. Tko su vaši književni uzori? Koje knjige čitate? Koliko pratite suvremenu književnu scenu? Gdje biste, u tom smislu, smjestili sebe unutar onoga što nazivamo suvremenim hrvatskim pismom?

Citirat ću Igora Mandića, koji se u jednoj od svojih zadnjih književnokritičarskih kolumni bavio mojim romanom. Uz neočekivanu hvalu i razumijevanje, nazvao je 'Svojevrsnu' apartnim djelom hrvatske književnosti. Ne pratim dovoljno našu domaću književnu scenu da bih mu se usudila usprotiviti. Vjerovat ću mu na riječ. Inače čitam malo, ali kvalitetno. Evo, zadnje što sam čitala bio je Piketty, 'Time for Socialism', i strip Jeana Girauda. Naime, ako čitam romane dok pišem, počinjem kopirati pa me to često odvede na stranputicu. Zato u procesu pisanja najviše gledam filmove. Moji književni uzori su ruski klasici. To je možda uz svu tu današnju anglosaksonsku književnu hiperprodukciju zastarjelo reći, ali ja iz sebe Gogolja i Čehova ne dam. Konkretan uzor za 'Svojevrsnu' bio mi je roman 'Vrtlarova godina' Karela Čapeka. Taj stil i duh htjela sam dostići.

Knjiga je pisana u komičnome ključu – roman je pun duhovitih anegdota, pa i komedije zabune. Kakvu vrstu kontakta nastojite ostvariti kroz humor?

Ima raznih vrsta mračnjaka. Tip sam mračnjaka veseljaka. Komedija je moj način da posvijetlim ispod tepiha i uđem u mračnu sobu na kojoj piše 'zabranjen ulaz'. Mislim da je zbog tog duha ovaj roman i zapeo za oko žirija.

'Tip sam mračnjaka veseljaka. Komedija je moj način da posvijetlim ispod tepiha i uđem u mračnu sobu na kojoj piše - zabranjen ulaz'

'Tip sam mračnjaka veseljaka. Komedija je moj način da posvijetlim ispod tepiha i uđem u mračnu sobu na kojoj piše - zabranjen ulaz'

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić / @street.threadz

Svaka rasprava o umjetnosti nužno povlači za sobom pitanja društvene odgovornosti umjetnika. Kako vidite svoju odgovornost kao autorice? Što za vas znači biti 'odgovorna' autorica?

Moja arena je tekst u kojem su sva moja politička, religijska i ina životna uvjerenja i stavovi. Tu si stvaram prostor da književnim instrumentima raskrinkavam i ironiziram, polemiziram i smijem se i najneuralgičnijim temama našega društva. Nisam poklonica javnih i doslovnih demonstriranja osobnih stavova pisca na dnevnopolitičke teme. Time se ionako za puno veći novac neprestano, inzistirajuće i jalovo bave političari.

Politika je moć uvjeravanja, stoga je i pisanje na neki način politički čin – pisac se koristi riječima kako bi utjecao na svijet i mijenjao ga. U 'Svojevrsnoj' se bavite intimnim, ali ova priča nije lišena političke pozadine – dakle intimno na neki način postaje političko. Znači li to da je sve političko?

Pisanje je čin s puno više značenja od političkog. Pisanje je i ekonomski čin, i intiman, pa i terapijski. Ali naravno da ne bježim od političkih konotacija koje ima '91. kao vrijeme radnje. Specifičnost 'Svojevrsne' je u tome da se bavi '91. na drugačiji način od dosad elaboriranih. Namjerno sam odabrala opisati jedan u nepomičnu tradiciju ukotvljen seoski kolektiv fizički izmješten od rata. Namjerno sam odabrala i bijeg hrvatske prasice sa srpskim nerastom kao centralni događaj da bih zaključila kako je na kraju ipak život pobijedio rat 1:0.

Specifičnost 'Svojevrsne' je u tome da se bavi godinom 1991. na drugačiji način od do sada elaboriranih

Specifičnost 'Svojevrsne' je u tome da se bavi godinom 1991. na drugačiji način od do sada elaboriranih

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić / @street.threadz

'Svojevrsna' se, dakle, odvija na samom početku ratnih zbivanja u Hrvatskoj. Čini mi se da čitam određenu ironiju u tome što vaš glavni lik promatra prijelomne povijesne događaje iz perspektive jedne prasice... Što vam je to omogućilo u smislu priče? Što bi Beba vidjela danas da promatra Hrvatsku u kontekstu suvremene stvarnosti?

Prijelomne povijesne događaje ne promatram iz perspektive prasice, jer tom liku nisam dala sposobnost sintetiziranja, nego se njezinom naivno-svinjskom sudbinom bavim u istoj ravni kao i svim ostalima naivno-ljudskim sudbinama. Jukstapozicija proizvodi ironijski efekt. Kad bih danas, trideset godina kasnije u odnosu na vrijeme radnje u 'Svojevrsnoj', opet pisala roman s istim likom prasice, mogla bih je sa sličnim ironijskim efektom staviti naprimjer u kontekst drastičnog pada nataliteta ili je učiniti gastarbajtericom pa pratiti kako će se u jednoj Njemačkoj izvući da je ne samelju u kobasice.

Naravno, tu je i ljubavna priča, odnosno priča o nemogućoj ljubavi – čak dvije, zapravo. Jesu li sve ljubavi nemoguće?

Ne, sve su ljubavi moguće. Ili točnije rečeno, kad ima ljubavi, sve je moguće. Ali kontekst je taj koji osujećuje mnoge ljubavi. U 'Svojevrsnoj' društvene regule čine da ni ljudi, baš kao ni svinje, nemaju slobodu odabrati svoje sudbine.

Antolić trenutno radi kao scenaristkinja na drugoj sezoni serije 'Dnevnik velikog Perice', a čeka je i adaptacija domaćeg krimića u TV seriju. Osim toga, radi  na novoj zbirci novela pod radnim naslovom 'Hrvatska mati'

Antolić trenutno radi kao scenaristkinja na drugoj sezoni serije 'Dnevnik velikog Perice', a čeka je i adaptacija domaćeg krimića u TV seriju. Osim toga, radi na novoj zbirci novela pod radnim naslovom 'Hrvatska mati'

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić / @street.threadz

Vaš je umjetnički put svakako zanimljiv: Od državne televizije, preko privatne marketinške agencije, do statusa samozaposlene slobodne umjetnice. Čini se da ste prošli sve raspoložive tržišne modele. Stvar vlastitog izbora ili... Na čemu trenutno radite? Mijenjate li ponovo karijeru?

Tranzitirala sam kao i naše društvo. I to je definitivno bio moj izbor, nisu me nosile riječne struje. Naprotiv, bilo je dosta plivanja uzvodno. Ali, eto, našla sam splav i molim boga da me nizvodno ne čeka neki megavodopad. Trenutno radim kao scenaristkinja na drugoj sezoni serije 'Dnevnik velikog Perice'. Čeka me i adaptacija jednog domaćeg krimića u TV seriju, a radim i na novoj zbirci novela pod radnim naslovom 'Hrvatska mati'.

'Svojevrsna' završava pomalo otvorena kraja. Kada ste znali da ste završili pisanje ove knjige? Možemo li se nadati novim avanturama prasice Bebe?

Roman završava kao i scenarij. Tako da mi se taj otvoreni kraj romana nije dogodio, nego sam o njemu temeljito promislila i izvježbala ga u scenariju. A što se tiče novih, kako vi kažete, 'Bebinih avantura', ne bih rekla da ću se baviti njima. Između ostalog i zato što prasica Beba nije avanturistkinja, ona je jedna domaća puca kaj jako dobro zna di joj je mesto.

  • +8
  • +5

Sandra Antolić

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić / @street.threadz

Pratite nas na društvenim mrežama:

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!