Intervju s davidom lušičićem

Branimir je u Africi pao s 230 kilograma kokaina. Kada je izašao iz zatvora, njegov školski prijatelj o tome je snimio film: Mislili smo da ga više nikad nećemo vidjeti...

  • Autor: Vid Barić
  • Zadnja izmjena 18.04.2022 20:11
  • Objavljeno 18.04.2022 u 19:24
Branimir i redatelj filma David Lušičić (u krugu, foto: Mia Knežević)

Branimir i redatelj filma David Lušičić (u krugu, foto: Mia Knežević)

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Auto

Na nedavno održanom ZagrebDoxu gledali smo, između ostalog, i dugometražni dokumentarni prvijenac 'Mlungu - Bijeli kralj' redatelja Davida Lušičića, kojega poznajemo kao osnivača i voditelja nekadašnje 'Grete', ali i kao autora brojnih zapaženih multimedijalnih projekata

U najvećoj zapljeni droge u povijesti Južnoafričke Republike, hrvatski pomorac Branimir uhićen je zbog krijumčarenja 230 kilograma kokaina, kojega je sakrio u svojoj brodskoj kabini na putu iz Argentine u Europu. Nakon pet godina zatvora izlazi na slobodu. Redatelj Lušičić prati ga na putu na kojem se suočava s posljedicama svojih odluka iz prošlosti, ali i izazovima da ne ponovi iste pogreške u budućnosti. Branimir pred Lušičićevim objektivom pokušava živjeti tzv. "normalnim životom", no čini se da mu ne ide. Muči se s financijama, kao i s očekivanjima okoline. Redatelj ga portretira u odnosu s obitelji te svakodnevicom u jednom primorskom mjestu, koje mu se nerijetko čini pretijesnim. Negdje na polovini filma, skupa odlaze i u Buenos Aires, u potrazi za njegovim starim vezama. Branimir se nećka vratiti na stare puteve, ali kao da ga nešto vuče. Hoće li se odvažiti opet krijumčariti drogu?

Dok je robijao u Africi, Branimir je bio - kralj. Naime, zatvorenici su ga zvali 'Mlungu - Bijeli kralj', uvjereni da je šef balkanske mafije, a ne samo obični kurir. Sada, kad se vratio kući, dvoumi se hoće li se primiriti ili će ponovno odigrati ulogu 'kralja'.

Recenzija Lušičićevog filma, autora Janka Heidla, dostupna je na portalu dokumentarni.net, a mi smo porazgovarali s redateljem kako bismo doznali više o njegovom dugometražnom prvijencu kojega je predstavio na ZagrebDoxu.

tportal

Izvor: Promo fotografije / Autor: n.n.

David, vi ste sretnik. Prvi dugometražni dokumentarac i odmah ozbiljne filmske teme: kokain, šverc, afrički zatvori. Može li se govoriti i o faktoru sreće u dokumentarizmu?

Faktor sreće može biti presudan u svakom filmu pa tako i u dokumentarnom. To se ne odnosi samo na slučajnosti koje nas dovode do neke teme ili protagonista, već i na ono što se događa pred kamerom, odnosno u samom kadru. Tema ovog filma uključuje naizgled 'sretne' okolnosti za dokumentarizam, no to su samo atraktivni podaci i informacije koje u filmskom smislu ne znače ništa. Kada bi film zasnivali na atrakciji i ekskluzivi tih informacija dobili bi jako zanimljivu reportažu, no ne i film. U tom kontekstu početnička sreća zbog teme koja mi se dogodila predstavljala je ujedno i dodatni teret. S obzirom na činjenicu da se ispred kamere nije događalo nešto što bi konkuriralo atraktivnosti teme od koje smo krenuli, film je definiran jakom atmosferom više nego identificiranim sadržajem. U tom smislu informacija koja u početku definira glavnog lika kao važnog krijumčara daje značaj njegovoj naizgled uobičajenoj svakodnevici i stvara kontekst u kojem sve što gledamo postaje neizvjesno, nepoznato i napeto. No u opservaciji tog svakodnevnog života bilo je potrebno na neki način pronaći i novi faktor sreće koji će definirati film. Kad sam shvatio da se u sadašnjosti ponavljaju obrasci ponašanja iz prošlosti, te da ono što gledamo, iako predstavlja čistu opservaciju trenutka, istovremeno asocira i rekonstrukciju prošlosti, dogodio se film.

Redatelj David Lušičić snimio je dokumentarni film o svom školskom prijatelju koji je s kokainom pao u Južnoafričkoj republici, foto: Mia Knežević

Redatelj David Lušičić snimio je dokumentarni film o svom školskom prijatelju koji je s kokainom pao u Južnoafričkoj republici, foto: Mia Knežević

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: n.n.

Branimir je u afričkom zatvoru imao priličnu reputaciju te je zaslužio nadimak Mlungu (Bijeli kralj). Budući da je pao s tolikom količinom kokaina, drugi zatvorenici su mislili da je šef balkanske mafije, a ne obični kurir

Branimir je u afričkom zatvoru imao priličnu reputaciju te je zaslužio nadimak Mlungu (Bijeli kralj). Budući da je pao s tolikom količinom kokaina, drugi zatvorenici su mislili da je šef balkanske mafije, a ne obični kurir

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: n.n.

Kakav je bio vaš odnos s protagonistom filma Branimirom, otkuda se poznajete i koliko se niste vidjeli prije no što ste započeli raditi ovaj film?

Branimira poznajem iz srednjoškolskih dana. Odrasli smo u istom kraju i imamo zajedničke prijatelje. Nakon srednje škole uobičajeno je da se putevi razilaze, no naši su se ponovno spojili. U tom periodu znao sam samo da je otišao na brod, što je uobičajena odluka za 'ljude s mora" koji traže bolji život i priliku za zaradom. No nakon par godina doznao sam da je uhapšen u Južnoafričkoj republici zbog švercanja kokaina. Ta vijest je potpuno šokirala sve ljude koji su ga znali. Mislili smo da ga više nikad nećemo vidjeti. No kako stvari nikad nisu onakve kako se čine, nakon pet godina sve se promijenilo. Branimir se vratio kući. Tek tada se doznalo da se radilo o rekordnoj zapljeni kokaina u toj državi, te da je zbog te vijesti u zatvoru dočekan kako legenda. Suprotno našim očekivanjima, Branimiru je zbog tog renomea u zatvoru uvelike olakšan život. Ostali zatvorenici mu nisu vjerovali da je samo kurir, odnosno 'mula', gledali su ga kao 'kralja'. Zvali su ga Mlungu, što znači 'bijeli čovjek'. U njegovom slučaju Mlungu – bijeli kralj.

'S Branimirom sam išao u srednju. Nakon par godina doznao sam da je uhapšen u Južnoafričkoj republici zbog švercanja kokaina. Ta vijest je potpuno šokirala sve ljude koji su ga znali. Mislili smo da ga više nikad nećemo vidjeti. No, kako stvari nikad nisu onakve kako se čine, nakon pet godina sve se promijenilo. Branimir se vratio kući, a ja sam odlučio o tome snimiti film' foto: Mia Knežević

'S Branimirom sam išao u srednju. Nakon par godina doznao sam da je uhapšen u Južnoafričkoj republici zbog švercanja kokaina. Ta vijest je potpuno šokirala sve ljude koji su ga znali. Mislili smo da ga više nikad nećemo vidjeti. No, kako stvari nikad nisu onakve kako se čine, nakon pet godina sve se promijenilo. Branimir se vratio kući, a ja sam odlučio o tome snimiti film' foto: Mia Knežević

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: n.n.

Iz filma je jasno da je Branimir spremno preuzeo ulogu protagonista (eto nas opet kod faktora sreće), mada je riječ o temi koja mu ne ide u prilog i koja ga može trajno obilježiti. Je li se Branimir dvoumio prije odluke da se krene u snimanje ovog filma prema istinitom događaju iz njegova života?

Odluka da snimamo film nametnula se kao neposredna reakcija na sve što se dogodilo. Tu nije bilo nagovaranja. Branimir je instinktivno prihvatio snimanje. Činjenica da mi je bio omogućen dostup njegovom svakodnevnom životu ne predstavlja samo faktor dokumentarističke sreće, već i privilegiranu poziciju koja znači i odgovornost. Ta odgovornost je istovremeno usmjerena prema njemu i njegovoj obitelji kao i prema filmu koji nastaje. U tom kontekstu film čini faktor sreće jednako kao i faktor intuicije, te ono što je najvažnije faktor ljudskog povjerenja. No ovaj film se ne bavi događajima koji su obilježili Branimirovu prošlost. Zbog podataka koji su već ionako dostupni javnosti, on je već bio obilježen. Ovdje se radi filmu koji nas vodi na rub sadašnjosti kroz potenciranje neizvjesne budućnosti. Ovaj film predstavlja Branimira kao čovjeka koji prolazi kroz nedoumice, dvojbe i izazove s kojima se svi mi možemo poistovjetiti. To što je naša percepcija njegovih svakodnevnih izazova uvjetovana, pa i deformirana podacima koji su ga obilježili u prošlosti, možda ne govori toliko o njemu, koliko o nama kao promatračima koji prosuđuju.

'Branimir je instinktivno prihvatio snimanje. Činjenica da mi je bio omogućen dostup njegovom svakodnevnom životu ne predstavlja samo faktor dokumentarističke sreće, već i privilegiranu poziciju koja znači i odgovornost. Ta odgovornost je istovremeno usmjerena prema njemu i njegovoj obitelji kao i prema filmu koji nastaje'

'Branimir je instinktivno prihvatio snimanje. Činjenica da mi je bio omogućen dostup njegovom svakodnevnom životu ne predstavlja samo faktor dokumentarističke sreće, već i privilegiranu poziciju koja znači i odgovornost. Ta odgovornost je istovremeno usmjerena prema njemu i njegovoj obitelji kao i prema filmu koji nastaje'

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: n.n.

Zbog čega niste u film uvrstili više materijala iz njegove privatne zatvorske arhive?

Branimir je u zatvoru povremeno snimao sebe i svoje okruženje malim mobitelom bez sim kartice. Posjedovanje takvih mobitela bila je uobičajena pojava koju su stražari dozvoljavali zbog 'mira u kući'. Tog materijala ima jako malo, no točno onoliko koliko treba za ono što je bilo potrebno ovom filmu. Radi se o snimkama koje nas, u samom početku filma, pozicioniraju u kontekst vremena i prostora te predstavljaju Branimira kao autentičnu osobu obilježenu iskustvom ovog zatvorskog ambijenta. No, film se gradi na onome što nas očekuje u sadašnjosti, a ne na razotkrivanju prošlosti, tako da se u filmu jednostavno nije otvorio prostor za ostatak tog materijala.

Izvor: Društvene mreže

Zašto ste se odlučili za diskontinuitet u naraciji filma?

Ovaj film manifestira subjektivni pogled na stvarnost jednog nemirnog duha. Ta stvarnost ne predstavlja nužno događaje u kontinuitetu, već ih niže u slobodnoj formi koja potencira atmosferu napetosti i iščekivanja. Branimir se u svojoj svakodnevnici često nalazi u poziciji dvojbe, nedoumice i izazova. Slične pozicije događale su se i u njegovoj prošlosti. O tome nam priča u prvom dijelu filma. No, kako opservacija njegove sadašnjosti priziva osjećaj nečega što se već dogodilo, diskontinuitet u naraciji nas posljedično opet dovodi do novog kontinuiteta koji na najbolji način prati ovu priču. U tom procesu atmosfera postaje važnija od informacije. Radi se o filmu koji ne slijedi uobičajene dokumentarističke metode, koje nas pokušavaju vezati uz stvarnost koju promatramo. Ovaj film funkcionira kao rekonstrukcija te stvarnosti, te se ne gradi na sadržaju već na formi, odnosno na filmskom jeziku. Tu ritam izmjene kadrova, montaža i odlikovanje zvuka igraju značajnu ulogu. Radi se o pristupu koji polazi od čiste dokumentarističke opservacije postavljajući je u audiovizualnu strukturu koja na trenutke djeluje kao fikcija.

'Ovaj film manifestira subjektivni pogled na stvarnost jednog nemirnog duha' foto: Mia Knežević

'Ovaj film manifestira subjektivni pogled na stvarnost jednog nemirnog duha' foto: Mia Knežević

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: n.n.

Jeste li očekivali uoči snimanja filma da ćete s Branimirom zaista i odletjeti u Argentinu, u potrazi za njegovim starim vezama?

Putovanje u Argentinu bila je jedna od ideja koja je raspisana već u prvom scenariju. Branimir je već u početku pokazivao želju da se vrati u tu zemlju. Njegova prilagodba životu u rodnom gradu nije bila jednostavna i laka. U tom periodu postajala je mogućnost da se zaposli u Buenos Airesu kao kuhar u jednom hrvatskom restoranu. Ta opcija bila je prvi poticaj da planiramo putovanje i snimanje na terenu. No kako je u dokumentarnom filmu skoro svaka ideja tek samo pretpostavka, tako je i ova zamisao bila upitna. Kada smo nakon dvije godine snimanja shvatili da je opcija snimanja u Argentini realna i izvediva, konačno smo se odlučili na putovanje. Otišli smo u Buenos Aires, no restoran koji smo pokušali pronaći više nije postojao. Boravak u Argentini iskoristili smo za snimanje materijala koji u konačnoj verziji filma predstavlja vrlo značajan dramaturški faktor.

Prizor iz filma 'Mlungu - Bijeli kralj'. Lušičić je Branimira portretirao i kroz odnos s obitelji

Prizor iz filma 'Mlungu - Bijeli kralj'. Lušičić je Branimira portretirao i kroz odnos s obitelji

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: n.n.

Koliko ste se pri snimanju ovog dokumentarca efektno držali plana, kojega ste predali na HAVC, a koliko se film mijenjao putem? Jeste li, kao dokumentarist, voljni prepustiti se ovim promjenama, mislite li da one doprinose filmu ili je bolje čvrsto se držati plana?

Svaki dokumentarac koji prati stvarni život, nužno je podložan promjenama plana. Prepoznavanje tih neočekivanih obrata i neplaniranih koincidencija predstavlja suštinu procesa kreacije filmskog djela. Na taj način se stvaraju izvorne filmske kvalitete. Neizvjesnost ishoda tog procesa za mene predstavlja manifestaciju neizvjesnosti samog života, a filmski momenti koji nas odvode u dimenziju stvarnosti koju nikad nismo očekivali predstavljaju upravo razlog zašto se time i bavim. U tom smislu, u potpunosti se prepuštam promjenama na koje nailazim, no to ne znači da se odmičem od esencije prvog plana i koncepta filma kakav je zamišljen. Upravo taj spoj prepoznavanja neočekivanih promjena i kontroliranja 'svojih stvarnosti' predstavlja dobitnu kombinaciju za stvaranje filma. Drago mi je da je u slučaju ovog filma taj spoj bio u potpunosti uspješan, te je koncept scenarija koji je predan HAVC-u, usprkos svim promjenama, u suštini ostao autentičan i dosljedan prvom planu.

Taj dio u Argentini vi snimate na jedan način da izgleda kao da se tamo ništa ne događa. Branimir stalno nešto čeka i propadaju mu planovi, konekcije. Sjedi za stolom i puši bezvoljno cigarete, na kontinentu gdje postoji najviše droge na ovome svijetu. Što ste htjeli postići takvim pristupom? Jer, realno, mogli ste taj dio snimati i kao akcijski film.

Napetost ovog filma stvara ono što ne znamo, ono što ne vidimo i ono što nismo čuli. Akcijski film nije bio moguć jer se u stvarnosti kamere ta akcija nije dogodila, niti se trebala dogoditi. Za film je bitno da se ta akcija dogodila u prošlosti. No, ono što pratimo je iščekivanje nove akcije koja će se možda dogoditi, a možda i neće. No to nije važno. Međuprostor u kojem smo pozicionirani u nedoumici glavnog lika je važan. Kvaliteta ovog filma je upravo u maksimalno oblikovanom filmskom izričaju koji potencira to njegovo stanje i taj međuprostor kao kardinalni filmski motiv. To se ne odnosi samo na dio u Argentini, već na cijeli film. Činjenica da smo uvjetovani spoznajom koja se plasira u početku filma, deformira našu percepciju tako da nikada nismo sigurni što to točno glavni lik radi, čime se bavi i kuda ide.

'Napetost ovog filma stvara ono što ne znamo, ono što ne vidimo i ono što nismo čuli' foto: Mia Knežević

'Napetost ovog filma stvara ono što ne znamo, ono što ne vidimo i ono što nismo čuli' foto: Mia Knežević

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: n.n.

Dojmljivi su prizori iz riječke luke. Kako je bilo ondje snimati, jeste li imali razumijevanja od strane upravitelja da možete ondje raditi bez problema?

Radi se o nevjerojatnom ambijentu koji je, na sreću, u potpunosti vidljiv javnosti. Kontejnerski terminal riječke luke smješten je nadomak glavne prometnice i pješačke staze koja spaja kvart u kojem živim s centrom grada. U neposrednoj blizini, svega tridesetak metara do pristaništa brodova je i komad plaže. Obližnja cesta i pješačka staza doslovno nadilaze sam terminal. Tu se otvara vidik na cijeli obuhvat kontejnerske luke, tako da nije bilo nikakvih problema u snimanju kao ni potrebe da se dogovara fizički ulazak u terminal. Ti kadrovi su snimani teleobjektivom s javnih površina. Nekoliko kadrova je snimljeno i s mog balkona.

tportal

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: n.n.

Kako biste opisali Branimira privatno? Kad ljudi zamišljaju krijumčare droge, vjerojatno uvijek zamišljaju neke tvrde tipove. No, barem u filmu, on odašilje pomalo drugačije signale. Možda čak i signale neke zbunjenosti, straha. Kao da nije sasvim spreman za takve akcije i odluke kao što su krijumčarenje droge.

Jako mi je drago da je kod nekih gledatelja Branimir izazvao iskrene simpatije, no svjestan sam da su reakcije podijeljene. On je iznimno filmičan i intenzivan karakter dominantne fizičke pojavnosti koji u svakom slučaju piljeni pažnju publike. No, radi se o uvijek nasmijanom i dobro raspoloženom čovjeku koji, prije svega, pokušava brinuti o svojoj obitelji. On nikada ni na koji način nije učinio niti jedno djelo koje bi bilo usmjereno protiv drugog čovjeka. U jednom periodu svog života, prihvatio je igru koju nije trebao. To ga je obilježilo i s tim se sada nosi. Svi mi imamo izazove i često smo u dvojbi što učiniti. Njegove izazovi i dvojbe su bile puno ekstremnije i to ga je koštalo. Drago mi je da danas ipak živi smiren i stabilan obiteljski život.

'Branimir je iznimno filmičan i intenzivan karakter dominantne fizičke pojavnosti koji u svakom slučaju piljeni pažnju publike. No, radi se o uvijek nasmijanom i dobro raspoloženom čovjeku koji, prije svega, pokušava brinuti o svojoj obitelji'

'Branimir je iznimno filmičan i intenzivan karakter dominantne fizičke pojavnosti koji u svakom slučaju piljeni pažnju publike. No, radi se o uvijek nasmijanom i dobro raspoloženom čovjeku koji, prije svega, pokušava brinuti o svojoj obitelji'

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: n.n.

Jeste li strahovali da bi se vaš odnos s Branimirom mogao promijeniti na gore u ovom odnosu redatelj - protagonist? Kako ste tome doskočili?

Naš odnos je bio istovremeno profesionalan i prijateljski. To je u nekim trenucima bilo teško balansirati, no uvijek je prevladavalo povjerenje i poštovanje koje smo imali jedno prema drugome, tako da mi je drago da smo uspjeli. Jasno smo si postavili granice i okvire unutar kojih djelujemo i koje nikad ne prelazimo. To je bio dugotrajan proces u kojem je povjerenje uvijek bilo ispred svega.

Kako ste doživjeli samu projekciju filma na ZagrebDoxu?

Odlično. Za ovakav film vrlo je važna premijera na domaćem terenu, a ZagrebDox u tom kontekstu predstavlja najbolju moguću platformu za promociju i plasman. Radi se o vrlo važnom festivalu koji je vrhunski organiziran i pruža najbolju podršku u svim segmentima prezentacije. Publika je bila brojna, razgovor nakon filma ugodan i poticajan, a druženje nakon svega trajalo je do jutra. Mislim da ne može bolje.

Kako ste doživjeli sam ZagrebDox i njegov program, s obzirom na ono što ste uspjeli vidjeti? Koji su vas se filmovi dojmili?

Ovogodišnji festival je značajan zbog toga što je vratio u život festivalsku publiku. Ovo je prvi pravi slobodni filmski događaj nakon dvogodišnje pauze i kompromisa u interakciji koji smo svi prolazili. Program je bio izvrstan. Nažalost, kao i obično nisam stigao pogledati onoliko filmova koliko sam planirao. Mogu istaknuti nekoliko, stilski potpuno različitih djela, recimo 'Imadovo djetinjstvo' s jedne, te 'Mjesta koja ćemo disati' Davora Sanvincentija s druge strane. Volim filmove koji su na rubu, ili teme koju obrađuju, ili medija koji koriste. Uživao sam i u filmu Gorana Devića, a drago mi je da je posebno priznanje i nagradu publike dobio film 'Veće od traume'. Radi se o hrabrom i važnom filmu.

Što je iduće za vas i za vaš filmski rad, kuhaju li se već neke nove teme, novi filmovi?

Ove godine planiram početak snimanja svog drugog dugometražnog filma 'Via Roma'. Radi se opet o 'zatvoreničkoj temi', no ovaj put iz potpuno druge pozicije. Pratimo ženu na slobodi, zatečenu u problemima koje joj je ostavio muž koji je u zatvoru. To je svojevrsni nastavak procesa iz ovog filma koji ovdje, iz muške, prelazi u žensku poziciju gledišta. Dok čekam zeleno svijetlo za početak ove produkcije, završavam film koji prati proces rekonstrukcije zadnjeg Titovog broda 'Galeb'. Ovaj film predstavlja nastavak dokumentarističkog filmskog eksperimenta započetog s prethodnim kratkim filmom 'Faceless', koji je pratio postavljanje Tuđmanovog spomenika u Zagrebu. Ono što me posebno raduje je i privremeni izlazak iz dokumentarnog filma u eksperimentalno igranu formu s kratkim filmom 'Wolfgang Gring' koji upravo pripremam u autorskoj suradnji s likovnim umjetnikom Svenom Klobučarem.

Prizori iz filma Mlungu - bijeli kralj

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: David Lušičić

Pratite nas na društvenim mrežama:

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!