INTERVJU ZA TPORTAL

Đorđe Kukuljica: Kad smo stigli u Zagreb, bilo je ratno vrijeme i neki su mijenjali imena; meni to nikada nije palo na pamet

  • Autor: Nina Ožegović
  • Zadnja izmjena 10.05.2018 11:35
  • Objavljeno 10.05.2018 u 11:35
tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Uoči premijere kazališne predstave 'Slikari, rudari' u Gavelli, u kojoj jednu od glavnih uloga tumači Đorđe Kukuljica, s glumcem smo razgovarali o intrigantnoj priči predstave, njegovim ostalim, brojnim ulogama koje niže u filmovima, kazalištu i televizijskim serijama, a osvrnuo se i na svoj dolazak u Zagreb u devedesetima te na oporavak nakon teške prometne nesreće, zbog koje mu danas katkad treba i dvostruko više energije nego kolegama da bi uspio

Dramsko kazalište Gavella završava sezonu intrigantnim i duhovitim naslovom 'Slikari, rudari' britanskog dramatičara i pisca Leeja Halla, koji će prvi put biti izveden u Hrvatskoj. Premijera te priče o poznatoj Ashingtonskoj grupi slikara rudara bit će u petak 11. svibnja u režiji slovenskog gosta Sama M. Streleca, a jednu od glavnih uloga, Olivera Kilbourna, tumači Đorđe Kukuljica, dugogodišnji član Gavelle koji je nanizao i brojne uloge u sapunicama, TV serijama i filmovima, poput 'Šuma summarum', 'Most na kraju svijeta' i 'Mrtve ribe'.

Kukuljica trenutačno igra u 'Procesu', 'Kralju Rikardu III', 'Tesli Anonimusu' i 'Kolovozu u okrugu Osage', a priprema i novi film 'Dopunska nastava' o talačkoj krizi u školi, koji će režirati Ivan-Goran Vitez, no detalji o tom projektu još nisu za javnost. Široj javnosti postao je poznat prije više od deset godina, kad je u trenutku u kojem se činilo da mu se sve savršeno posložilo u životu doživio prometnu nesreću i proveo tri tjedna u komi. No dobio je šansu za novi početak i sada je u izvrsnoj formi.

Tekst 'Slikari, rudari' Leeja Halla još nije izveden u Hrvatskoj. Kako je nastao?

Tekst je nastao prema stvarnim događajima i životima rudara slikara iz poznate Ashingtonske grupe, koja je postojala u Velikoj Britaniji od 1934. pa sve do osamdesetih godina prošlog stoljeća. Rudarenje je u rudniku Wathorn u Ashingtonu, mjestu u sjeveroistočnoj Engleskoj, od 18. stoljeća pa do početka Prvog svjetskog rata bilo nacionalni simbol tog kraja, a nakon toga rudnici su prešli pod državni nadzor. Rudari su živjeli u trošnim kućama, a u naselju su imali sve, od liječnika i zubara do škole, dakle potpunu infrastrukturu i logistiku. Odlučili su se dodatno obrazovati i prvo su organizirali predavanja iz biologije i antropologije jer su htjeli shvatiti evoluciju čovjeka. Nakon nekoliko godina zainteresirali su se za umjetnost i pozvali su profesora slikara Roberta Lyona, koji ih je trebao naučiti značenju slika. Prvog su profesora platili pet, a drugog osam penija, znači poduka o umjetnosti bila je skuplja. Međutim došlo je do nesporazuma. Lyon im nikako nije uspio objasniti da značenje slike nije jednoznačno, nego proizlazi iz njih samih. Oliver, kojeg ja tumačim, pojasnio mu je da su svi oni završili samo četiri razreda osnovne škole i da je za njih to teško shvatljivo. Ti rudari nisu bili školovani, ali nisu bili ni totalno sirovi, neki od njih su čuli za Leonarda da Vincija, ali nisu bili sigurni je li bio slikar ili nešto drugo. Oni su bili amateri, ali su stvarali iskreno, sa srcem.

  • +3

Đorđe Kukuljica

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

U predstavi igrate Olivera Kilbourna, jednog od najistaknutijih predstavnika poznate Ashingtonske grupe slikara rudara, koji je kasnije postao poznati slikar. Po čemu je taj lik poseban?

Oliver Kilbourn je rudar kroz čiju je priču zapravo pokazana povijest tog rudarskog sela. Njegov otac je slomio kičmu kad mu je bilo samo deset godina i zbog toga je obitelj ostala bez primanja. Majka je otišla u Francusku i preudala se, a Oliver se morao brinuti o sestri i braći. Počeo je raditi u rudniku premda još nije navršio 12 godina, što je bila donja granica, no progledali su mu kroz prste zbog jezive obiteljske situacije. Lik Olivera je tužan i tragičan, ali je istodobno sretan. Mislim da su ljudi koji nemaju ništa zapravo najsretniji.

Jeste li čitali i knjigu Williama Feavera, po kojoj je Hall napisao tekst? Čime ste se služili u pripremanju lika?

Kad smo se pripremali za predstavu, čitali smo Hallove tekstove, posjetili smo Tehnički muzej i prošli kroz tamošnji klaustrofobičan rudnik te proučavali dokumentarne fotografije rudara iz Velike Britanije i Amerike. Na tim fotografijama su tužna, crna lica sprženih ljudi, koji nemaju ništa osim ugljena. Nemaju ni života. Za njih je ugljen srce njihovih života. Oni su bratska družina, ovise jedni o drugima jer svakog dana nose glavu u torbi, ali rudniku daju svoje srce. Puno sam razmišljao o tome bih li ja mogao kopati i bih li se mogao baviti rudarenjem. Da sam se našao u koži desetogodišnjeg Olivera, koji nije znao ništa drugo raditi osim kopati i da je pred mene stavljeno Hamletovo pitanje biti ili ne biti, nisam siguran što bih napravio. Srećom, pred nas danas nije stavljen takav izbor. Tu predivnu priču vrlo pametno režira Samo M. Strelec; mi kopamo po sebi, jer je svatko od nas rudnik, a on vadi taj ugljen iz nas i mi ga onda predajemo dalje.

Što je rudare ponukalo da se počnu baviti slikarstvom? Može li se reći da u svim ljudima, bez obzira na stupanj školovanja, tinja potreba za znanjem i umjetnošću?

Mislim da su ljudi koji su tada radili najteže poslove imali u sebi rafiniran osjećaj za lijepo i nježno. Zapravo, nadomještavali su ono što im je nedostajalo. To bi trebalo vrijediti za sve ljude, premda nisam više siguran vrijedi li to i za naše vrijeme. Ti rudari, koji su cijeli život provodili u mraku rudnika, radeći u surovim, neljudskim uvjetima, imali su strašnu potrebu za ljepotom i umjetnošću. S druge strane, imponirao im je profesor slikanja svojim stavom, riječima i znanjem. On im je objašnjavao da umjetnošću mogu iskazivati svoje osjećaje, što je za njim bilo nešto posve novo. To se dobro vidi na Oliverovoj slici, na kojoj je on nacrtao svoje viđenje biblijskog potopa, izrazivši time svoje unutrašnje stanje. To pokazuje kako su ti ljudi, koji su krvavo radili u rudniku, imali puno toga reći. Samo ih je trebalo potaknuti i dati im šansu.

Pisac teksta Lee Hall poznat je po scenariju za film 'Billy Elliot', u kojem je također opisao surov rudarski kraj. Kako vas se dojmila njegova poetika?

Hall je pametan pisac koji je na temelju povijesnih događaja napisao remek-djelo. Kako je i sam podrijetlom iz Newcastlea, briljantno je opisao živote tih rudara koji su na početku 20. stoljeća radili u jezivim uvjetima, ali su usprkos tome imali potrebu za dodatnim obrazovanjem i umjetnošću. To je predivan, pametan, lukav tekst u kojem je Hall potencirao pitanje postoji li u životima tih rudara potreba za još nečim osim za ugljenom. To nije ni Shakespeare, ni Čehov, ni Kafka, ali u njemu ima ponešto od svakog od njih.

Neki od rudara iz te Ashingtonske grupe kasnije su postali poznati slikari premda su i dalje radili u rudniku.

U 30-ima i 40-ima, kad su postali jako eksponirani, izvukli su ih iz rudnika i poštedjeli teškog rada jer su im trebali predstavnici radničke klase koji rade nešto zanimljivo i važno. Njihov vođa, rudar George Blessed sredio im je stipendije Ministarstva rata, koje ih je angažiralo da slikaju u skloništima, rade rasporede za raspodjelu gas-maski i planove evakuacije te sve što je bilo potrebno ratnoj mašineriji. Prvu izložbu imali su već 1936. godine u galeriji na Armstrong Collegeu u Newcastleu, zatim su početkom 1940. izlagali u Londonu i drugim gradovima Engleske. Kad je rat završio, imali su izložbe u Njemačkoj i Nizozemskoj, a u 80-ima i u Kini. Na toj izložbi u Kini slikari rudari predstavili su se kao prvi zapadni umjetnici nakon Kulturne revolucije.

Što nama danas poručuje ta priča?

Morat ću vam otkriti kraj da bih vam odgovorio na to pitanje. Stvar je jednostavna: 'Ashingtonsko sveučilište nikada nije osnovano, rudnik Wathorn zatvoren je 1981. godine, 1995. zahtjev za zajedničkim vlasništvom nad sredstvima za proizvodnju, raspodjele i razmjene izbrisan je iz Statuta Laburističke stranke.' Svi njihovi snovi su se ugasili. Na mjestu nekadašnjeg rudnika podignut je veliki trgovački centar. Dakle tekst govori o strastvenoj želji za stvaranjem, ali i o nerealiziranim snovima, kojima je nedostajalo samo malo da se u potpunosti ostvare. U tom djelu postoji i ono čuveno Hamletovo pitanje – biti ili ne biti!? Ta dilema je u svakome od nas, ali odluka je na nama. Nitko drugi ne može odlučiti ni učiniti nešto umjesto nas. A kad odlučimo i pokušamo to zajedno realizirati, tada se može dogoditi da netko drugi umjesto nas omete realizaciju naših snova, pretvarajući nas u ovce u toru.

Rad Ashingtonske grupe podsjeća na povezanost kulture, školovanja i radničke klase u bivšoj zemlji, na likovne kolonije amatera, na organizirane posjete radničke klase izložbama i kazalištima. Ima li i danas toga?

Ne znam. Ima li danas radničke klase? Na jednog zaposlenog ide 1,6 umirovljenika, što je prilično scary. Kod nas je jako devalvirano pitanje radništva i radničke klase, nema više proizvodnje premda smo nekad bili industrijsko-turističko središte s jakom brodogradnjom i brojnim rudnicima, a danas svi žele biti menadžeri, voditelji, glumci, nogometaši i košarkaši, svi žele entertainment, a entertainment je samo posljedica rudarenja. Treba prvo, kako Oliver objašnjava profesoru Lyonu, sići u jamu u kojoj je klaustrofobično i iskopati ugljen, a tek onda dolazi slikanje, koje čuči u svima nama. I samo čeka da izađe.

Ne čini li vam se da ipak većina ljudi želi samo zaraditi novac i da nema potrebu za umjetnošću i izražavanjem kreativnosti?

Dijelom se slažem s vama, ali mislim da nije presudan novac, nego osjećaj pojavnosti te lažnih kapaciteta i vrijednosti, a naposljetku i lažnih kreativnih potencijala. Što je uopće kreacija? Definirali smo kreaciju, ali danas se pod taj termin trpaju svakakva značenja, pa kreacija često niti ne označava kreativni čin, nego nešto lažno i nevrijedno. Divno je što smo mi 'nogometna velesila' i što si kao mlada nacija lažemo, ali trebamo se prisjetiti da imamo Nikolu Teslu, Miroslava Krležu, Ivu Andrića, Šovagovića, Zidarića, kazalište, književnost te mnogo divnih i pametnih mladih ljudi. Ali imamo i nas. I stalno tražimo kruha preko pogače. Ovaj komad govori i o tome kako svatko usprkos svemu može dobiti šansu. A ja sam dobio i drugu šansu.

  • +22
  • +19

Predstava 'Slikari, rudari' u Gavelli

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Licencirane fotografije

Zašto ste se vi opredijelili za kazalište?

Zato što ništa drugo ne bih mogao raditi! Napustio sam srednju školu jer sam osjetio da mi je ta škola dala sve što mi je mogla dati i išao sam dalje. Nisam bio na maturalnoj večeri i nije mi žao, ali sada me zovu na godišnjice mature pa idem. Da bih se upisao na Akademiju dramskih umjetnosti, prvo u Beogradu, a zatim i u Zagrebu, morao sam polagati diferencijalne ispite. Akademija je za mene životna škola, a kazalište mjesto katarze. Zašto ljudi već nekoliko godina dolaze na našu predstavu 'Kolovoz u okrugu Osage'? Da vide suzu, osmijeh, da se prepoznaju i bez obzira jesu li se nasmijali ili naplakali, izlaze sretni. Ja sam stara garda, mene zanima srž, bit, ona mala kapilara u srcu, početak gdje se sve zakuhalo i zato ne mogu razumjeti kako neki olako prelete preko imena Antuna Pavloviča Čehova, ne pitajući se kada se rodio, što je radio, kako je izgledao i što je jeo. Mene zanima zbog čega je Kafka sve stavio na tavan, a ne u podrum? Zato bih predložio svima da odu u Tehnički muzej i pogledaju rudnik, temelj naše civilizacije. Ne kažem da je ta civilizacija savršena i pozitivna, ali je naša i nastala je na ugljenu. A kad se daje ugljen, daje se i srce. I to je predivno.

Spomenuli ste drugu šansu. Jeste li mislili na svoj novi početak nakon što ste proveli tri tjedna u komi poslije prometne nesreće?

Kad se nešto želi, onda se to i može. Moj primjer pokazuje da se može. Iskoristio sam drugu šansu i sad ćemo vidjeti. Nisu to više ni produžeci, nego penali. Ali svi dobivaju šansu, samo je pitanje hoće li je iskoristiti. I svi mi koji radimo na nekom novom komadu dobivamo šansu da upuhujemo život nekim slovima, riječima i likovima. Ali moramo to platiti svojim fizikusom, duhom, treningom. Sve ima cijenu. Mene ne košta uloga jednako kao i neke druge moje kolege, a ponekad moram i dvostruko uložiti. No uvijek se treba komparirati s jačim i boljim od sebe i napredovati u onome području gdje nisi dobar. Treba pronaći svoje slabosti i napredovati u tom smjeru.

Jeste li imali neugodnosti nakon što ste iz Beograda došli u Zagreb, u kojem ste nastavili studij?

Rođen sam u Beogradu, u kojem sam živio do početka rata, kada smo se preselili u Zagreb. Otac mi je rođeni Dubrovčanin, a radio je kao financijski direktor Tanjuga. Ljeta sam provodio u Dubrovniku, a zime u Zagrebu, u kojem je rođena moja mama. Moj stric je bio Mato Kukuljica, jedan od osnivača Kinoteke. U Beogradu sam upisao Fakultet dramskih umjetnosti, a kad sam došao u Zagreb, nastavio sam studirati na zagrebačkoj Akademiji. Kad smo stigli u Zagreb, bilo je ratno vrijeme i neki su mijenjali imena, ali meni to nikada nije palo na pamet. Na Akademiji sam se trudio uklopiti u sredinu i gledati stvari onakve kakve jesu.

Na početku karijere glumili ste u sapunicama i TV serijama, zatim i brojnim filmovima, poput 'Šuma summarum', 'Most na kraju svijeta' i 'Mrtve ribe', a na kazališnim daskama ste već punih 25 godina. Što je najbliže vašoj glumačkoj vatri?

Svaka vatra ima svoj plamen! Trebate se znati nositi s kazališnom pozornicom, ali i s kamerom na filmu i u sapunicama. Sapunice sve manje snimam, jedino kad curu trebam izvesti u restoran tražim da mi daju dvije, tri scene u kojima se trebam prošetati ispred kamere kako bih mogao platiti večeru. Svi ovi filmovi koje ste spomenuli dobili su nagradu na Worldfestu, najstarijem festivalu nezavisnog filma koji se održava u Houstonu. A sad pripremam novi film 'Dopunska nastava' o talačkoj krizi u školi, koji će snimati Ivan-Goran Vitez. S njim uvijek radim i odlično surađujemo.

Đorđe Kukuljica, Martina Cvek, Sven Medvešek

Đorđe Kukuljica, Martina Cvek, Sven Medvešek

Izvor: Pixsell / Autor: Luka Stanzl/PIXSELL

Potpisali ste peticiju Puk'o nam je film. Je li se situacija u hrvatskoj kinematografiji promijenila u odnosu na to vrijeme?

Mislim da je situacija puno kompliciranija nego što je bila prije, no nije gora. Prije se zaista puno i dobro radilo, ali i sada se također radi, možda se snima manje, ali kvaliteta je jednako visoka kao što je bila ranije. Imamo seriju 'Novine', komercijalne sapunice i dalje teku bez obzira kakve jesu, snimaju se filmovi... Mogu zaključiti da nije bolje, ali nije ni gore. Jedino bih želio da i mi glumci dobijemo barem jednog, ako ne dva ili čak tri člana u HAVC-u kako bismo sudjelovali u odlučivanju o financiranju. Nadam se da se Perica Martinović kao predsjednica Hrvatskog udruženja dramskih umjetnika uspjela izboriti za to.

Kako komentirate riječi bivšeg ministra kulture koji je optužio umjetnike da su uhljebi i neradnici?

Onaj koji je na taj način optužio umjetnike govorio je najviše o sebi. Nismo mi nikakvi uhljebi, nego je uhljeb upravo taj koji nas je tako optužio! Nastupamo svaku večer, putujemo na festivale, a neki i pišu, drugi pak i režiraju, znači stalno dirinčimo – umjetnost je krvav posao. Mislim da je svaki posao zapravo rudnik, a pitanje je osobne odgovornosti koliko ćemo ga savjesno raditi. Mislim da se iza tih optužbi krije potreba za koketiranjem s umjetnošću jer umjetnost danas odnosi prevagu. Ako je umjetnost na vašoj strani, lakše ćete otići gore. S druge strane, stalno se traži političko opredjeljivanje, sve je više isključivosti, a to ne vodi nikamo. U Šovagovićevoj predstavi 'Tesla Anonimus' igram Hitlera koji u haljini zavodi Teslu i pokušava ga obrlatiti te izgovara jednu rečenicu: 'Ili si s nama ili si protiv nas!' To je geslo nacionalsocijalizma. Treba li tome komentar?

Predsjednik ste Kazališnog vijeća Zagrebačkog kazališta lutaka. Može li to tijelo konkretnije utjecati na funkcioniranje kazališta ili je njegova uloga, kao što je pokazao nedavni slučaj ZKM-a, totalno minorizirana i marginalizirana?

Srećom, u Zagrebačkom kazalištu lutaka nemamo takvih problema. Svaku odluku donosimo u korist glumca i na to sam jako ponosan. Ravnateljica Lili Štokalo izvela je kazalište iz minusa tako da sada dobro radi i posluje. Atmosfera je pozitivna i mislim da su ljudi zadovoljni.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Komentari čitatelja 4

Prikaži sve
  • yukay

    10.05.2018 12:25 1 odgovora

    Đorđe, promjena imena je bila najmanji problem.Imali smo i imamo veće i velike probleme sa onima koji su promjenili kapute!

  • ptica rugalica

    10.05.2018 12:47

    Đorđe je sasvim lijepo ime. Ljepše nego Jozo, Ivić, Markica, Piroška ..

  • sinisac

    10.05.2018 12:35

    Franjo Tuđman,Vladimir Šeks,Franjo Gregurić.. lista je duga?

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi