"Vrag izgleda k'o i čovik", kaže djed unuku u romanu Sunčanik (OceanMore, 2025.) možda i ključnoj rečenici najnovije knjige Damira Karakaša, naizgled jednostavnoj pripovijesti koja se, dok njih dvojica u potrazi za "uhvaćenim vragom" koračaju kroz surove ličke šume, postupno pretvara u duboku meditaciju o cikličkoj prirodi nasilja i krhkosti ljudskog sjećanja, prožetu utjecajima Mahlerove glazbe i filmske estetike Tarkovskog.

Roman koji je kritika opisala kao jedan od najambicioznijih i formalno najrazvedenijih u Karakaševu opusu autoru je donio ulazak među petero finalista ovogodišnje tportalove književne nagrade za najbolji hrvatski roman – nagrade kojom je ovaj pisac već jednom i ovjenčan, 2020. godine za roman Proslava.

Od pojave Kina Like početkom dvijetisućitih, Damir Karakaš (1967.) profilirao se kao pisac koji je od zavičaja stvorio jednu od najprepoznatljivijih književnih geografija suvremene hrvatske književnosti. Autor je još i knjiga Bosanci su dobri ljudi (1999.), Kombetari (2000.), Kako sam ušao u Europu (2004.), Eskimi (2007.), Sjajno mjesto za nesreću (2009.), Pukovnik Beethoven (2012.), Blue Moon (2014.), Sjećanje šume (2016., nagrade Fric, Kočićevo pero i Premio ITAS), Proslava (2019.) te Okretište (2021., nagrada Meša Selimović), prevedenih na brojne jezike a nekih i uspješno ekraniziranih te dramatiziranih.

U romanu Sunčanik, Lika prestaje biti samo geografski okvir i postaje mistični, arhetipski prostor, topos koji je istovremeno arkadija i pakao, mitsko utočište i povijesno stratište. U središtu priče nalaze se djed i unuk koji kreću na višednevno putovanje kroz ličke šume prema mjestu na kojem je navodno uhvaćen vrag. Dok prolaze kroz surov krajolik, susreću neobične ljude i prizore, a kroz djedove priče, sjećanja i šutnje pred dječakom se postupno otvara svijet obilježen ratom, nasiljem i gubicima. Potraga za mitskim bićem tako se pretvara u suočavanje s prošlošću i spoznajom da zlo nema nadnaravno, nego ljudsko lice.

Kroz dječju, gotovo metafizičku optiku, Karakaš majstorski spaja fizičku radnju s najdubljim etičkim previranjima; traume prošlosti prelijevaju se u opise surove prirode, gdje svaki titraj lišća ili let ptice nosi arhetipsku težinu. Vješto koristi jezik kao sredstvo namjernog usporavanja; od čitatelja zahtijeva potpuni angažman, navodi ga da uđe u prostore atmosfere koji nadilaze samu radnju – putovanje kroz šumski labirint postaje neminovno suočavanje s vlastitom nutrinom.

Uz Karakaša, u finalu za književnu nagradu tportala našli su se i romani Tako neka bude Roberta Međurečana (Sandorf), Život u topu kojeg nema Nenada Stipanića (Sandorf), U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća Gabrijele Rukelj Kraškovič (OceanMore) i Tko je taj čovjek? Borisa Dežulovića (Ex Libris). Uoči proglašenja laureata 16. lipnja, s Damirom Karakašem popričali smo o motivima i uzorima njegova romana, ratu, ideologiji, odnosu mita i stvarnosti, dječjoj percepciji svijeta, te ulozi jezika u razumijevanju svijeta.

Kako biste onima koji se tek susreću s vašim radom predstavili svoj roman i što je bila početna točka iz koje je krenula ova priča o djedu, unuku i šumi?

Ako je nekim slučajem roman mudrost neizvjesnosti, u Sunčaniku sam se pokušao približiti svijetu kao jednoj velikoj zagonetki. Važno mi je prije svega bilo otkriti neke metafizičke i poetske tajne, također da uđem u sfere filozofije, jer starac u romanu i jest neka vrsta filozofa, drugačije se ni ne može odgovoriti na dječakova naizgled jednostavna pitanja, a filozofija pak vrijedi samo onoliko koliko nam govori da pisanje jest veliki razlog za postojanje i, kako kaže Mallarmé, da je knjiga najveća vrijednost, ona je baza, od nje sve počinje i, kad ne bude knjige, neće biti ni svijeta.

Ima tu i dosta drugih referenci, Oklopnjača Potemkin, Tarkovski, Lynch, Bulgakov, glazba Mahlera, važni su mi bili i snovi, da roman bude kao kod Kafke, precizno opisivanje snova. U romanu pokušavam pokazati i da nema neke bitne razlike između sna i jave. Homer kaže kako je san brat smrti.

A poglavlja sam sačinio tako da funkcioniraju poput svojevrsnih koordinata koje se mogu na različite načine kombinirati, pritom ostavljajući mnogo prostora za učitavanje. Moram i reći, možda upozoriti, sve je u slutnji i ambivalentno, roman ne podilazi publici, traži angažman čitatelja, ne pruža razbibrigu.

Rečenica je široka, razvedena, što je značajan odmak od vašeg ranijeg, "škrtijeg" izraza. Što je u ovoj priči tražilo takvu vrstu "sintaktičke revolucije" i gustu lirsku zasićenost?

Jezik je tu svakako jako bitan, kod mene je pisanje gotovo uvijek neka vrsta slavljenja jezika, dugotrajna kopanja po slovnoj masi. Moji zemljaci, najpoznatiji mineri na svijetu, probijali su minama, ja probijam jezikom, jer jezik obavlja dio uloge koju pisac obavlja, to je nedvojbeno i osnovni gradivni element, a dinamika i kompozicija su kao god Gogolja stalno u igri jezika, i jedino tako možeš stići kao pisac tamo gdje ne možeš stići kao čovjek.

Kada djed i unuk hodaju kroz šumu kako bi vidjeli uhvaćenog đavla, taj put uvijek neumitno vodi duboko u prostor jezika.

Taj vrag, kaže djed unuku, izgleda "k’o i čovik" i ulazi u svakoga koga prethodno uvjeri da ne postoji. Na koji način kroz ovaj motiv istražujete granicu između mita i ljudskog kapaciteta za zlo, osobito u kontekstu povijesnih trauma i ratova koji su obilježili taj kraj?

Odmah da kažem, ne volim rat, u njemu može samo smrt biti pobjednik; rat je zapravo neka vrsta organiziranog ubojstva, a sudbina Ličana kroz povijest bila je: oru na plugu, na leđima im puška; tadašnjim gospodarima nije odgovaralo da se Lika agrarno razvije jer su željeli imati jeftine, a vrhunske vojnike.

Ta formula vrijedi i danas, uzmi ljudima kulturu da ih spriječiš da razumiju i misle, daj im puške da ginu za tvoje novce. Moj roman odbija se podčiniti bilo kakvoj ideologiji. Pišući ga na takav način dovodio sam u pitanje samu interpretaciju sistema i gotovih ideja.

Sunčanik prožimaju djedova sjećanja na rat koji je on prošao i koji definira njegovu percepciju svijeta. Lik ratnog neprijatelja u romanu postaje prijatelj – u prvom se redu otvara prostor ljudskosti. Pa kad dječak u jednom poglavlju pita djeda jesu li zakopani vojnici u šumi naši ili njihovi, ovaj mu odgovara kako su svi vojnici naši, samo su im oznake na kapama drugačije.

Likovi djece u vašim romanima, pa tako i dječak koji voli knjige u Sunčaniku, često vide ono što odrasli ne vide. Što ste kroz ovaj "kaleidoskop" djetinjstva željeli reći o metafizici osjetljivosti u surovom okruženju?

Djeca su maštovita, vide svijet na jedan drugačiji način. Ta dječja perspektiva uvijek mi je bila važna, još od Sjećanja šume, kada sam pokušavao naći pravi način kako bi se ušlo u taj svijet dječje metafizike, u intimni svijet osjećaja i osjetljivosti. Isto tako, likovi djece nose najčišću optiku, zato što još nisu do kraja zarobljeni u kodovima odraslih. No, treba reći da je i svaki vojnik dijete, ali sve dok ne ubije.

Tu moram spomenuti i još dvije stvari, maštu i prijateljstvo. Dječak i djed hodaju šumom, jer u Božanskoj komediji sve one priče o paklu i raju kronika su Danteovog i Vergilijevog prijateljstva. A ako gledamo kroz kaleidoskop, koji sam u djetinjstvu obožavao, u romanu sam htio da sâm kadar bude iznimno bogat i pršti od vizualnih podražaja, a oni su u najmanjim detaljima, a ti vizualni inputi otvaraju niz svojih implikacija i semantičkih kodova.

Gledajući filmove meni omiljenog Tarkovskog, fokus može neko dulje vrijeme ostati na istome i na taj način dopustiti proces te jedne slojevite, unutarnje, perceptivne interpretacije, dok sam ja takvu interpretaciju pokušavao u ovom romanu izazivati ostenzivno, iznova upućujući na neku novu naizgled sitnicu.

U svojim istupima naglašavate važnost pisanja "ispovijedi koja neće biti laž". Što biste željeli da čitatelj naposljetku ponese iz ove priče kao vlastiti prostor otpora i potvrdu da se, kako ste rekli, jezikom doista može stići tamo gdje mi kao ljudi ne možemo?

Meni literatura nikad nije bila samo korisna, već u prvom redu nužna da shvatim sebe i svijet oko sebe. Neka čitatelj radi što hoće, kako kaže ona pjesma, široko mu polje Glamočko, neka postavlja pitanja, jer kad postavljaš pitanja ne trebaju ti ni odgovori, jer tako prerastaš samoga sebe. Tko to ne radi, propada, a vidimo da nam je narod u državi poprilično truo od politike.

No bilo kako bilo, da sad ne pričamo o politici, gdje nam je genijalnost poglavara uočljiva kao bijela crta na crnom tvoru, kako kaže Flaubert, jedini način da se podnese ovaj život jest da se uđe u literaturu kao permanentnu orgiju. Ona je i teritorij slobode, a za slobodu se moramo boriti i ne dozvoliti da nas život uhapsi. Važno mi je da mi knjige budu na strani ljudskosti.