Što je potrebno da nečiji nauk preživi smrt i dopre do milijuna? Kakav je "medijski spin" bio potreban u prvom stoljeću da bi se pokrenuo mesijanski narativ? Robert Međurečan u romanu Tako neka bude (Sandorf, 2025.) istražuje upravo te mehanizme, koristeći povijesnu potku kako bi progovorio o vječnim temama: izdaji, cijeni slobode i moći priče koja, jednom puštena među narod, postaje veća od samog života.

Njegov roman ovjenčan je prestižnom nagradom Ksaver Šandor Gjalski za najbolje objavljeno književno djelo u RH, nagradom Janko Polić Kamov koju dodjeljuje Hrvatsko društvo pisaca za najbolje književno djelo na hrvatskom jeziku, a sad se našao i u finalu tportalove nagrade za najbolji hrvatski roman.

Robert Međurečan (Zagreb, 1969.) na književnu je scenu stupio 2008. godine antiratnim manifestom Prodajem odličja, prvi vlasnik, koji je odmah prepoznat kao autentičan glas veterana koji progovara o sramu preživljavanja i gubitku ideala. Uslijedili su romani Kad jaganjci utihnu u Zdihovu (2011.), te Krletka za glinenog goluba (2019.), kojom je zaključio svoju trilogiju o devijacijama novije hrvatske povijesti.

U romanu Tako neka bude, umjesto religiozne interpretacije poznate priče, Međurečan biblijsku Judeju i Galileju prvoga stoljeća koristi kao pozornicu za istraživanje mehanizama moći, manipulacije i kolektivnih iluzija, gradeći naturalističku i demistificiranu sliku svijeta u kojem se nada pokazuje kao politički alat, a mesijanski narativ kao proizvod pažljivo osmišljene društvene konstrukcije.

U središtu je priče zagonetna figura vitkog, svjetlokosog i plavookog muškarca koji pješači Judejom bez obuće, a koji svojim iscjeliteljskim darom i naukom o Bogu kao čistoj ljubavi postaje ključni instrument u "uroti nade" – strateškom projektu elite kojom se, kroz svojevrsni medijski spin onoga vremena, nastoji svjesno konstruirati mesijanski narativ i tako otvoriti put za stvarnog Izabranika.

Međurečan piše izravno, bez patosa, često se oslanjajući na detaljne prikaze nasilja i fizičke patnje, kako bi demistificirao "bajkovitu" sliku Novog zavjeta i ukazao na univerzalnu ljudsku patnju koja se ciklički ponavlja kroz povijest. Kroz likove Eleazara, bivšeg pobunjenika koji je postao rimski agent, i njegova pratitelja, ciničnog delmatskog veterana Andesa, autor ispisuje brutalno izravnu i simbolički nabijenu pripovijest o mesijanskom vremenu koje neugodno nalikuje našoj sadašnjosti.

Uz Međurečana, u finalu tportalove književne nagrade ove su godine i Nenad Stipanić (Život u topu kojeg nema, Sandorf), Gabrijela Rukelj Kraškovič (U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća, OceanMore), Boris Dežulović (Tko je taj čovjek?, Ex Libris) i Damir Karakaš (Sunčanik, OceanMore). Uoči proglašenja laureata 16. lipnja, s Robertom Međurečanom popričali smo o biblijskoj scenografiji kao okviru za promišljanje suvremenog svijeta, proizvodnji mitova i ideologija i individualnoj odgovornosti u vremenima straha i nesigurnosti.

Iako je njegova radnja smještena u Judeju 1. stoljeća, roman Tako neka bude čita se kao komentar našeg vremena straha i nestabilnosti. Zašto ste osjetili potrebu da o mehanizmima moći i manipulacije progovorite baš kroz biblijsku scenografiju?

Priča je u prvotnom obliku bila zamišljena kao suvremena, ali mi je u takvom obliku nedostajalo simboličkog naboja. Priča o pravovjernom radikalu koji je uhapšen i potom indoktriniran da radi za globalni imperij na dobacuje daleko ako se ne stavi u pravi kontekst. Svi mi rođeni u kršćanskom kulturnom krugu, bez obzira jesmo li vjernici ili ne, jako dobro razumijemo simboliku izdaje, žrtve, krivnje, iskupljenja. Zato sam priču uklopio u to vrijeme.

Nažalost, potrefilo se da mi se sadašnjost doima jednako nestabilna, puna straha i iščekivanja kao i 1. stoljeće u Judeji kako je opisano u Bibliji. Mehanizmi moći i manipulacije podjednako oblikuju ljudsku povijest u svim njenim razdobljima, razvijaju se zajedno s tehnologijom. Današnje objave na društvenim mrežama možemo usporediti sa srednjevjekovnim glasnicima koji bubnjanjem pronose vijesti vlastelina ili s apostolskim poslanicama.

Roman se bavi pitanjem što je sve potrebno da nečiji nauk ili ideja preživi smrt autora, no umjesto poznatih povijesnih figura, u fokusu su male, zaboravljene ljudske sudbine. Što vam je takav pristup omogućio u prokazivanju onoga što suvremenim jezikom nazivamo "spinovima" ili "PR-om" povijesti?

Šaljiva definicija kaže da je povijest zbirka dogovorenih laži. Nedavno preminuli francuski povjesničar Pierre Nora skovao je termin "mjesta sjećanja", koji označava sve što ima identitetsku vrijednost u kolektivnom pamćenju zajednice: mnogo tih "mjesta sjećanja" obične su laže, ali se uzimaju kao nepatvorene istine.

Iz čega nastaju kanoni, čak i oni religijski? Iz malih, zaboravljenih, često trivijalnih priča koje se u određenim povijesnim i društvenim okolnostima iskoriste kao gorivo za mitove i legende, postanu identifikacijski kod koji okuplja određenu zajednicu, narod, državu. I ja sam kroz Tako neka bude htio ispričati svoju povijesnu interpretaciju "mesijanskog vremena", ali bez želje da pišem novi katekizam. Bitna mi je pozadina, kulisa, ono što se skriva u sjeni.

Jedan od upečatljivih motiva u knjizi je jerihonska ruža – suho klupko granja koje oživi tek kad dotakne vodu. Što taj simbol predstavlja u kontekstu vaših likova i njihove potrage za smislom u svijetu koji se čini "jalovom vrištinom"?

Jerihonska ruža žilava je pustinjska biljka koja godinama može preživjeti bez vode, a kad je se dočepa, preko noći se zazeleni i procvjeta. Svatko od nas ima refleks jerihonske ruže u sebi u potrazi za razlogom svog cvjetanja. Pitanje je samo koliko dugo možemo bez vode.

Glavni lik Eleazar kroz roman proživljava preobražaj: od praznog čovjeka slomljenih ideala, do čovjeka koji je spreman voditi mase. Iz ljudskog rakursa, takva silina promjene rijetka je i smatra se čudom. Ljudska priroda od božanskog očekuje upravo to: čudo kao matematički slabo vjerojatna pojava. A čuda se trebaju gledati prizemnije. Daj biljci vode i ona će oživjeti; suha grana postat će cvijet. To je dovoljno čudo.

Kroz roman se provlači misao da zlo napreduje kada dobri ljudi ne rade ništa. Na koji način vaši protagonisti, koji su i sami dio represivnog sustava, reflektiraju vaše viđenje individualne odgovornosti unutar velikih povijesnih zadanosti?

Dobrota na pojavnoj razini nije dovoljna – potrebno ju je implementirati u akciju, u potez. Dobrota je oružje, nikako valuta: onaj koji čini dobro očekujući dobro zauzvrat, nije dobar čovjek, nego trgovac.

Lik Bosonogog promovira dobrotu kao nemogućnost zla: on jednostavno ne zna biti zao. Biti dobar sam po sebi, bez ikakve skrivene namjere prvi je korak u dekonstrukciji zla. Nažalost, svaka vjera propovijeda ljubav i dobro, a potom se širi mačem.

Što biste željeli da čitatelj naposljetku ponese iz vaše knjige, kao uporište za prekidanje kruga "nečinjenja"? Strukturirali ste je kroz jedanaest cjelina s vrlo specifičnim naslovima koji nose snažan simbolički naboj, sugerirajući svojevrsnu cikličku ili čak liturgijsku gradaciju. Na koji način taj specifičan ritam pripovijedanja gradi atmosferu univerzalne parabole i vodi li nas to putovanje prema nekoj spoznaji o smislu?

Tako neka bude dijelom je i pikarski roman u kojem putovanje ima i svoju duhovnu trasu. Zanimljivo je da je jedan od alternativnih naslova romana bio "Put". Putovanje vidim kao obred pročišćenja i duhovnog usavršavanja: njegov smisao je biti budan i pratiti znakove, gledati i vidjeti, slušati i čuti.

Kao autor bio bih sretan kad bi čitatelj, pročitavši roman, zastao i promislio o svom putovanju. Ponekad je potrebno skupiti hrabrost i zakoračiti u tamu, u nepoznato, osvojiti još jedan komadić slobode. I tako se uvjeriti da mrak nije mjesto gdje se gnijezde demoni nego tek obično mjesto bez svjetlosti. Ako na svome putu priželjkujemo odgovore, moramo se naučiti postavljati prava pitanja.