Splitski novinar i pisac Boris Dežulović, suosnivač legendarnog Feral Tribunea, dvostruki dobitnik nagrade za novinara godine i laureat prestižnog European Press Prizea, u hrvatskom je javnom prostoru odavno prepoznat kao beskompromisni kroničar apsurda.

Iako ga šira publika primarno percipira kroz oštru satiru i britku kolumnistiku, Dežulović se svojim književnim radom – od nagrađivanog prvijenca Christkind (2003.) i satiričnog ratnog romana Jebo sad hiljadu dinara (2005.) – dokazao kao autor koji s nevjerojatnom preciznošću secira mehanizme povijesti i etičke dileme pojedinca.

Bibliografiju Borisa Dežulovića (Split, 1964.) dodatno osnažuju pjesnička zbirka Pjesme iz Lore (2005.), knjiga kratkih priča Poglavnikova bakterija (2007.) te zbirka sportskih eseja Diego Armando i sedam patuljaka (2011.). Njegov interes za religijske i filozofske teme kulminirao je u heretičkim raspravama Summa Atheologiae (2019.) , dok je emotivnu i intimnu vezu sa svojim gradom i klubom pretočio u naslove Bili libar (2022.) i Bili libar 2 (2023.).

Čak i u izletu u književnost za djecu s romanom Život i snoviđenja slavnog žohara Zaštomira (2023.), autor ostaje vjeran svom britkom i lucidnom pismu.

Njegova najnovija knjiga, koja mu je ove godine osigurala mjesto u finalu tportalove nagrade za najbolji hrvatski roman, predstavlja dosad najambiciozniji sraz dokumentarnosti, znanstvene teorije i duboke melankolije. Roman Tko je taj čovjek? (Ex Libris, 2025.), intrigantno podnaslovljen kao "Izvještaj o jednoj mogućnosti", svojevrsni je triler ideja smješten u usijanu atmosferu Münchena 1923. godine.

Kroz lik Fredericka Waltera, čovjeka s gotovo matematičkim planom da jednim snajperskim hicem zaustavi uspon budućeg gospodara života i smrti – u romanu zagonetno oslovljavanog kao 'Vitez s brčićem' – Dežulović ispisuje fascinantnu meditaciju o determinizmu i slobodnoj volji. Navodeći nas na trag povijesti koju mislimo da poznajemo, dok u pozadini preispituje samu arhitekturu sudbine, autor oživljava arhivsku građu, ispunjavajući stranice nevjerojatnim faktografskim detaljima – od autentičnih viceva o inflaciji do mirisa bavarskih kavana u kojima odjekuju stihovi Eliotove Puste zemlje.

Gusto, eruditsko tkanje jezika njegova romana od čitatelja ne zahtijeva samo pažnju, već i aktivno sudjelovanje u dešifriranju složenog palimpsesta referenci, obuhvaćajući nevjerojatan raspon ideja: od astrofizike Edwina Hubblea i kvantne mehanike Maxa Plancka do teatra Henrika Ibsena i misticizma drevnog Egipta, pri čemu se Boškovićev determinizam i "uže sudbine" neprestano sudaraju s Heisenbergovim principom neodređenosti, sugerirajući da je povijest nemoguće precizno izmjeriti a da se na nju istovremeno ne utječe.

U uži izbor za tportalovu književnu nagradu uz Dežulovića su još ušli Nenad Stipanić (Život u topu kojeg nema, Sandorf), Gabrijela Rukelj Kraškovič (U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća, OceanMore), Damir Karakaš (Sunčanik, OceanMore) i Robert Međurečan (Tako neka bude, Sandorf). Uoči svečanog proglašenja laureata 16. lipnja, s Borisom Dežulovićem popričali smo o arhitekturi njegova novog romana, ispreplitanju znanosti i sudbine, istraživanju povijesnih prekretnica, moći literature i sudbonosnom djeliću sekunde koji je odredio suvremeni svijet.

Svoj novi roman podnaslovili ste kao "Izvještaj o jednoj mogućnosti". Kako biste čitateljima najavili ovaj rukopis i što vas je usmjerilo prema Münchenu 1923. godine kao savršenoj pozornici za istraživanje povijesnih prekretnica?

Recimo da čitatelji mogu očekivati putovanje u weimarsku Njemačku i vrijeme rađanja nacizma kao putovanje u prošlost, čitati ga kao putovanje u budućnost, a pročitati kao povratak u sadašnjost. U razmišljanju o tom putovanju München 1923. nije mi bio polazna, već dolazna točka, do koje sam stigao lutajući poviješću, tražeći savršeno mjesto i vrijeme za ubojstvo budućeg Führera i tu, kako ste rekli, povijesnu prekretnicu.

Razmišljajući o tome – a prvi put to mi je s uma sišlo prije dvadeset pet godina, kada su svijet i njegova prošlost bili potpuno drugačiji nego danas – nisam, naime, imao ambiciju pisati i misliti o kalendarskoj sadašnjosti, koliko o onom Schopenhauerovom nunc stans, bezvremenom i izvanvremenom, vječnom i nepromjenjivom "sada". Naše banalno, ovovremeno "sada" mene je u međuvremenu jednostavno sustiglo.

Tko je taj čovjek? iznimno je složena mreža povijesne faktografije, znanstvenih teorija od Boškovića do Heisenberga te književnih referenci poput Eliota i Spenglera. Kako ste gradili tu gotovo matematičku arhitekturu teksta u kojoj se stvarni povijesni likovi i fiktivni protagonisti susreću u točno zadanim koordinatama vremena i prostora?

Suprotno ljuštenju luka, ovo je bilo, pa, recimo, slaganje luka. Imao sam čvrsti temelj i kostur konstrukcije, popunjavajući ga onda slojevima priče i opsežnim, dugačkim i temeljitim istraživanjem povijesne građe. U jednom trenutku zanio sam se i našao tako zatvoren i zaključan u vlastitoj priči, iznutra, bez izlaza, s dvije brave čiji ključevi – kao u akcijskim filmovima s atomskom bombom – istovremeno otključavaju priču.

Ta su dva ključa, eto, Eliotova Pusta zemlja i Spenglerova Propast Zapada, objavljeni upravo dok sam tih dana lutao Münchenom. Ne pitajte kako sam ih našao, to je posebna priča. Triler o magiji pisanja.

Naslov romana ujedno je i naslov intrigantnog članka/potjernice unutar same radnje, a središnja tema determiniranost povijesti i pitanje može li jedan trenutak ili jedan metak preokrenuti njezin tok. Kako ste kroz tu potragu za identitetom željeli istražiti različita "lica" pojedinca u povijesnom trenutku koji od ljudi traži vrlo oštro svrstavanje i jasne pozicije? Što vas fascinira u tom sudaru uzročnosti i sudbine?

Roman sam u Zagrebu predstavio prije nekoliko tjedana u KIC-u, na Zagreb Book Festivalu, na kojemu je svoju fascinantnu knjigu o zimi njemačke književnosti 1933. sutradan predstavio Uwe Wittstock, podsjetivši kako je naša povijesna odgovornost mnogo veća od odgovornosti pradjedova koji su prije stotinu godina stvarali ovakav svijet, jer mi – da citiram jednog povjesničara iz Čavoglava – "znamo što je bilo".

Danas nam je deklarativno nezamisliva samo mogućnost da se takve stvari ponovo dogode, ali same te stvari vrlo su nam plastično zamislive. Ja sam, međutim, zamislio mogućnost. Jedna takva, naime, postojala je i prije stotinu godina. Uzročnost i sudbina? Recimo to ovako: u romanu ne postavljam pitanje što bi bilo kad bismo mogli mijenjati prošlost, već se pitam: što ako već jesmo? Što ako živimo u tako izmijenjenoj budućnosti? Aforistički kazano, mi danas već uspješno putujemo vremenom i radikalno mijenjamo prošlost, ali što ako danas možemo promijeniti i budućnost?

Radnja se vješto poigrava s našim kolektivnim sjećanjem i uvriježenim predodžbama o tome kako "prepoznajemo" povijesne ličnosti, koristeći naša očekivanja kao svojevrsni narativni putokaz. Što vam je taj postupak omogućio u istraživanju načina na koji se grade povijesni mitovi i koliko je za vas kao autora bilo važno dovesti čitatelja u poziciju da preispituje vlastitu sigurnost u ono što "zna" o prošlosti?

Čitatelj je koautor moje priče: ovakva kakva jest, ona je dovršena upravo njegovim predznanjem i očekivanjima. Štoviše, on je sam njezin lik. Roman je, naime, fikcijska fakcija cijela izgrađena oko jednog trenutka u povijesti, jednog djelića sekunde 9. studenoga 1923. u 12 sati i 44 minute: nijedan događaj prije i poslije tog trenutka, nijedan lik te priče, podatak, ime ili datum, nijedan novinski naslov, adresa, plakat, izložba, ništa u njoj nije izmišljeno.

Što onda i naratora – jedini formalno izmišljen lik romana – čini ne samo mogućim, nego i dogođenim. Svijet prije tog djelića sekunde točno je onakav kakav je bio, a svijet poslije tog trenutka samo je jedan od tada mogućih – svijet u kojemu danas živimo. A čitatelj, kao i narator, samo stvarni povijesni lik iz moje fikcije.

Iako je Tko je taj čovjek? svojevrsni triler ideja, u svojoj je srži i duboko melankolična priča kroz koju se učestalo provlači ideja o popravljanju svijeta, bilo kroz literaturu, novinarstvo ili čak fiziku. Može li se (književnošću?) popraviti svijet? Što biste željeli da čitatelj, suočen s vašim "izvještajem o jednoj mogućnosti", naposljetku shvati o ljudskoj potrebi da se intervenira u 'zadano vrijeme' i popravi svijet?

Kad pomislite ili kažete da je popravljanje svijeta romantična tema iz studentskih dnevnika, i da pisana riječ ne može popraviti svijet, sjetite se, ako već ne Biblije, ono barem Mein Kampfa, kojega je Adolf Hitler – jedan od sporednih likova mog romana – tih dana pisao u minhenskom zatvoru. O da, i on je popravljao svijet, sama suština njegove ideje jest popravljanje svijeta.

I kad bi pisac uopće imao nekakvih želja od čitatelja, onda bi moja mogla biti, recimo, da se upita: što ako je vremeplovom iz našeg vremena, s ambicijom da promijeni i popravi svijet, u München prije stotinu godina stigao zapravo naš suvremenik Adolf Hitler?