Shakespeareova Richarda III. stoljećima percipiramo kroz prizmu tudorske propagande, kao fizičku i moralnu nakazu, brutalnu studiju monstruoznog negativca i makijavelističkog manipulatora, vještog oratora koji riječima legitimira nasilje i manipulaciju, pretvarajući laž u prihvatljivu političku stvarnost.

Modernija čitanja, međutim, u njemu vide vrhunskog performera, majstora prerušavanja koji svjesno gradi svoj identitet. On je istovremeno i protagonist i antagonist, figura koja propituje koliko su civilizacijske norme zapravo tanke pred naletom sirove ambicije, prokazujući kako mehanizam povijesti ostaje nepromjenjiv u vječnom hranidbenom lancu moći. Postaviti takvu studiju zla na dubrovačku tvrđavu Lovrjenac zadatak je koji zahtijeva redatelja s autentičnim hazarderskim nervom.

A upravo je takav izazov ove godine prihvatio Vito Taufer, nekadašnji "mali princ" jugoslavenskog teatra koji je osamdesetih u kazalište uvodio rock-estetiku i pop-ikonografiju, a danas klasike postavlja kao surove suvremene scenarije o moći i ljudskoj prirodi.

Taufer ne priznaje "muzejsko" kazalište; za njega je teatar visceralno iskustvo koje publika treba proživjeti, a ne intelektualna zagonetka koju treba dešifrirati. Rođen 1959. u Ljubljani, ali s formativnim dvogodišnjim djetinjstvom u Londonu, rano je uronio u izvorni Shakespeareov kod, što mu je pomoglo da razvije otpor prema akademskom strahopoštovanju prema tekstu. Sin istaknutog slovenskog pjesnika Vena Taufera, svjedočeći njegovu neprestanom traganju za smislom unutar jezika, odabrao je režiju jer, kako sam kaže, tatar nadilazi samu pisanu riječ.

Njegov put od vizualnog inovatora do redatelja koji danas zagovara povjerenje u glumca i jednostavnost scenskog izraza čini ga idealnim tumačem Richardove kompleksne arhitekture laži. Uoči premijere Richarda III. 27. srpnja na 77. Dubrovačkim ljetnim igrama – velike koprodukcije koja ujedinjuje DLJI i regionalne kazališne snage HNK-a u Zagrebu i Varaždinu – s redateljem smo popričali o moralu moći, sudbini Europe, "prahistoriji" u koju nas vode moderni moćnici te razlozima zbog kojih nas Richardova tiranija i danas tako lako zavodi.

Vaš redateljski put opisuje se kao prijelaz od izrazito vizualnog i formalno razigranog kazališta prema sve većem povjerenju u glumca i jednostavniji scenski izraz. Prepoznajete li i sami taj razvoj?

Pa, mijenja se čovjek, mijenjaju se vremena, mijenjaju se fokus i prioriteti rada i života. Ali već je moja prva predstava, adaptacija teksta Klasni neprijatelj engleskog autora Nigela Williamsa, bila izrazito glumačka predstava, s fokusom na naturalističkoj glumi, govoru, jeziku i naglašeno verističkom prikazu nasilja, kakav je, vjerujem, dotad u teatru bio rijetko viđen.

U ono vrijeme teatarska gluma i kazalište općenito bili su za mene vrlo neuvjerljivi i nesposobni adekvatno prikazati stvarnost zemlje koja se raspada i mlade generacije lišene ozbiljne perspektive. Ali bilo je to i vrijeme iznimno otvoreno za neobične umjetničke perspektive. Osamdesete su bile bogate stvaralaštvom na svim područjima – glazbi, teatru, vizualnim umjetnostima – sve je ključalo radikalnim novostima. Jugoslaviju sam tada doživljavao kao tipičan fenomen apsurda, u kojem jezik i stvarnost žive svaki u svom svijetu.

Bilo je to naporno za život, ali odlično za umjetnost. Klasni neprijatelj trajao je točno sat vremena, tijekom kojeg su se u komade razbile četiri školske klupe i šest stolica, na sceni se događalo i govorilo svašta, sve do završne tučnjave u kojoj je krvav ostao ležati jedan od šestorice nasilnika, jedini koji je barem približno nalikovao "good guyu". Šokiranu publiku ostavili smo bez aplauza. Sve je to bilo vrlo uspješno i dirljivo i bio sam zadovoljan jer smo uspjeli uvjerljivo izbrisati granicu između zbilje i iluzije.

Kad je na gostovanju u SKC-u u Beogradu na pozornici stvarno potekla prava krv, nakon što je komad razbijene stolice jednog glumca pogodio u arkadu, shvatio sam da treba tražiti druge puteve. Počeo sam istraživati nove formalne mogućnosti teatra, u velikoj mjeri koristeći neverbalna sredstva, pokret te nove zvučne i videotehnologije, u onoj mjeri u kojoj su tada bile dostupne. I premda su tehnički napredovale, u svojoj se biti i načinu korištenja do danas nisu bitno promijenile.

U Hrvatskoj sam tako napravio nekoliko važnih predstava, u riječkom HNK-u Ivana pl. Zajca i jednu u ZKM-u. Rat je moju suradnju s hrvatskim kazalištima prekinuo na više od deset godina. Prostor za istraživanje novih formi pronašao sam prije svega u Slovenskom mladinskom gledališču, koje je tada bilo definitivna avangarda na ovim prostorima, pa i šire. Bili smo prisutni na gotovo svim važnijim europskim i svjetskim festivalima, a ja sam ondje više od deset godina mogao u miru istraživati granice kazališnog čina.

Kad se prije dvadesetak godina promijenilo vodstvo Mladinskog, sve je počelo brzo kliziti nizbrdo. Još su se povremeno mogle dogoditi pojedinačne dobre predstave, ali ansambl, kao čvrsta zajednica i najvažniji preduvjet uspješnog istraživačkog kazališta, počeo se raspadati i stagnirati. Socijalna radnica koja danas sjedi na mjestu ravnateljice i njezin savjetnik pobrinuli su se za završni coup de grâce. To je moje mišljenje, a vidjet ćemo što će pokazati vrijeme. Nekada su na tim pozicijama bili relevantni ljudi, primjerice Dušan Jovanović.

Autorske, postdramske i slične predstave u međuvremenu su postale mainstream u programima gotovo svih kazališta, što se sve više odražavalo na sve manji broj publike. U nekim je slučajevima u Mladinskom u gledalištu bilo manje ljudi nego na pozornici. U posljednje vrijeme čujem da je glavna atrakcija voditi posjetitelje u obilaske prostora iza kulisa. To je danas općenito vrlo popularno u kazališnim programima. Ako to nisu simptomi ozbiljne krize, ne znam što jesu.

Shvatio sam da je vrijeme za promjenu; bez publike nema teatra – došlo je vrijeme za povratak onome što sam na početku svojega rada izbjegavao. Vratio sam se priči, radu s glumcima, klasičnim tekstovima i kazališnim formama, koje sam tretirao i adaptirao na način koji sam nazvao "neinvazivnim".

U vrijeme postdramske i aktivističke mode među "stručnjacima" takav pristup nije bio osobito razumljiv ni prihvaćen. Iz tog razdoblja potječu predstave od Glembajevih u zagrebačkom HNK-u do Edipa u beogradskom JDP-u. Velik dio toga klasičnog dramskog materijala čine upravo drame apsurda.

Pripadate generaciji redatelja koja je snažno promijenila način čitanja klasičnih tekstova; početkom vaše karijere radikalnost se često povezivala s razbijanjem kazališnih konvencija i novim čitanjima klasika – što danas za vas znači biti umjetnički radikalan?

Kad sam počeo raditi predstave, ta je radikalnost za mene bila nužna. Vrijeme je zahtijevalo da se sa svakom predstavom iz temelja preispitaju jezik i sadržaj kazališnog čina. Danas mi je pitanje novuma u drugom planu. Jezik kazališta toliko je napredovao da se, uz korištenje vlastitih "avangardnih" pristupa u formalnom, tehničkom i dramaturškom smislu, mogu vratiti i zaboravljenim, klasičnijim formama i sadržajima.

Upravo u kombinaciji toga dvoga vidim smisao svojega trenutačnog rada. Danas je teško očekivati da ćemo publiku šokirati nekim bitno novim formalnim rješenjima. No generalizacije su nepotrebne jer svaki projekt zahtijeva vlastiti, specifičan pristup.

Jedna od mojih važnih motivacija oduvijek je bila omogućiti vrhunski umjetnički doživljaj što široj publici. Volim raditi univerzalno kazalište, pristupačno svima. U tom smislu još uvijek pred očima imam mladu publiku, koja je kritična i koju nije lako motivirati da dva sata ostane usredotočena na radnju ako je ona ne privuče, ali koja je istodobno iznimno otvorena i zahvalna kada u tome uspijete.

Kako se u takvu poetiku uklapa Richard III., drama koja je oduvijek bila prostor glumačke virtuoznosti i snažnog scenskog efekta?

Richard III. vrlo je težak zadatak. Osim što ima ogroman broj riječi – kažu čak najviše u cijelom Shakespeareovu opusu – nema mnogo akcije, a pojavljuje se oko pedeset likova, od kojih mnogi imaju ista imena. U takvom slučaju "neinvazivni" dramaturški pristup nije imao šanse; bio je potreban radikalniji zahvat.

Na tome smo dugo radili Mate Matišić i ja. Mate je napisao i songove, koji su kombinacija Shakespeareovih stihova i vlastitih komentara. Na predstavi ih uživo izvode on, Damir Josipović i Darko Pelević, koji su sa mnom surađivali već na predstavi Oluja na Lokrumu prije dvije godine. Glavnu ulogu igra izvrstan mladi glumac Filip Vidović. To je važno.

Richard III. je mlad čovjek, ekstremistički nastrojen i potpuno beskrupulozan prema svemu oko sebe. On je zao manipulator, a živimo u vremenu upravo takvih populističkih lidera.

Lovrjenac je desetljećima bio mjesto na kojem su nastajala neka od najodvažnijih čitanja klasika. Što danas jedna takva pozornica još traži od redatelja?

Predstava na Lovrjencu, naravno, mora ostati u ambijentalnim okvirima. Na kraju krajeva, taj je prostor jedinstven i traži nenametljiv, neinvazivan pristup, kao i dobru, minimalističku ideju koja se prirodno uklapa u taj fantastičan ambijent.

Rekli ste da predstave ne radite kao intelektualne zagonetke, nego kao iskustva koja publika treba proživjeti. Richard III. jedan je od rijetkih Shakespeareovih likova koji od početka uspostavlja izravan odnos s gledateljima i uvlači ih u svoju priču. Što vas u tom odnosu između Richarda i publike najviše zanima?

Richard III. je negativac, "bad guy". On vodi igru. On je glavni. Glavni političar i sve se odvija po njegovoj volji. Čudo je kako političari i politike toga tipa dobivaju sve više pristaša. To su političari čije riječi ne znače ništa. Laž im je osnovni koncept. Bez riječi koje imaju smisla i pokriće u djelovanju nalazimo se u stanju prije civilizacije.

Bez riječi nije moguć nikakav dogovor, nikakav dijalog, a dijalog je temelj civilizacije. Političari i politike kojima dajemo sve više legitimiteta vode nas u prostor i vrijeme izvan okvira civilizacije, u neku suvremenu prapovijest. Na našim smo prostorima u prošlom stoljeću ondje bili čak tri puta. Zastrašujuće je, ali i čudno, koliko takvi političari i takve politike ponovno dobivaju sve više pristaša.

A zašto danas uopće gledati Shakespearea?

Zato što Shakespeare opisuje upravo te procese. To da je Shakespeare univerzalan pisac već je opće mjesto, ali vaše je pitanje potpuno na mjestu. Svaki put treba "izlučiti" sadržaj koji nam se obraća danas, inače predstave prema Shakespeareu mogu biti strašno dosadne. Englezi imaju dobru tradiciju da gotovo svaka nova predstava dobije novi autorski prijevod stranog teksta. To, naravno, ne mogu raditi sa Shakespeareom, kao što ni mi ne možemo s Gundulićem ili Držićem, primjerice s Dundom Marojem.

Mi bismo sa Shakespeareom također mogli i trebali tako raditi, kad ne bi svaku produkciju pratio isti problem – nedostatak novca. Najlakše je štedjeti koristeći stari prijevod, a to je šteta. Zato je uvijek potrebna dramaturška i jezična analiza teksta te njegova prilagodba specifičnostima vremena u kojem živimo.

Ne mislim pritom toliko na prilagodbu političkoj aktualnosti, koliko prije svega na jezik. Bili su mi vrlo zanimljivi primjeri "izvornog izgovora" Shakespearea koje sam pronašao na internetu. Shakespeareov jezik i vokabular nastajali su u vrijeme velikih povijesnih, gospodarskih, kulturnih i demografskih promjena, u Londonu koji je već tada bio važno svjetsko središte moći i svojevrsni melting pot različitih kulturnih utjecaja.

Ako su ta djela u trenutku nastanka bila aktualan odraz tadašnje duhovne i društvene stvarnosti, onda bi svaki njihov novi scenski život trebao težiti istome.

U ovom se komadu vlast, dakle, ne osvaja samo nasiljem nego i jezikom. Što smatrate najzanimljivijim za nas danas u Shakespeareovu prikazu odnosa između govora, manipulacije i političke moći?

Taj je problem u samoj srži ove drame. Kad lady Ana pita Richarda kako može prepoznati što mu je u duši, on odgovara da to može prepoznati u njegovu govoru. Na to ona kaže: "A što ako je laž oboje?" Živimo u vremenu u kojem je sve napravljeno kako bi se istina prikrila. Osuđeni smo na iste nedoumice koje muče Anu.

Politika koju danas živimo više se ni ne trudi prikriti svoja zlodjela ili ih maskirati licemjerjem. Moć postavlja vlastita pravila, mimo svih civilizacijskih dogovora. Riječ više ne znači ništa. Riječi koje su nam ostale iz svijeta koji je nestao u nastalom kaosu više nemaju nikakvu moć. To smo već doživjeli prije raspada zajedničke države.

To se događa u svim velikim povijesnim previranjima. Građanski rat Ruža, u vrijeme Richarda III., bio je simptom radikalne transformacije feudalnog društva u društvo kapitala, procesa koji je intenzivno trajao i u vrijeme kada je Shakespeare pisao svoju dramu.

Zašto i danas taj tip richardovskog makijavelizma prolazi tako glatko?

Jednostavno, nasilje i strah legitimiraju makijavelistički novogovor, a novac to politički omogućuje. Sve veća koncentracija ekonomske i političke moći, uz sveopću pauperizaciju, zahtijeva promjene. Cijela je povijest zapravo sukob Golijata i Davida. Očito je da je to neizbježna sudbina čovječanstva.

U svijetu digitalne polarizacije i gubitka povjerenja u institucije, vidite li igdje izvan te "moderne agore" prostor gdje društvo može voditi smislen razgovor o sebi?

Pa to je osnovna funkcija i znanosti i umjetnosti – svake na svoj način. Preduvjet i jedne i druge jest sloboda mišljenja i stvaranja. A za tu se slobodu uvijek i na svakom koraku treba boriti s Golijatima. I, robinhudovski rečeno, uzimati sa stola bogatih, koji strahuju od naše slobode i po prirodi su škrti.

U svijetu Richarda III., dok muškarci uglavnom kalkuliraju ili postaju žrtve vlastite ambicije, ženski likovi ostaju glasovi pamćenja i moralne odgovornosti. Zašto je Shakespeare upravo njima povjerio tu ulogu?

Da, svih pet ženskih likova imaju upravo tu ulogu. Tu su lady Ana, vojvotkinja – Richardova majka, bivša kraljica Margareta, buduća bivša kraljica Elizabeta te mlada Elizabeta, buduća supruga kralja Henrika VII. Sve su to snažne žene, kraljice, većinom nimalo naivne i nespremne prihvatiti ulogu žrtve. Neke od njih i same snose odgovornost za destruktivne političke spletke, ali su u tom ludilu ipak nemoćne. Za razliku od muškaraca, one ostaju emocionalno prisutne, ranjive i tragične.

Koji je ženski lik u Shakespeareu najviše utjecao na vaš rad?

Hamletova majka Gertruda najjasniji je Shakespeareov arhetip procesa propadanja – od zaslijepljenosti moći i vlašću do prekasne spoznaje i tragične propasti. Do toga dolazi zbog tragične pogreške – ljubavi i vjere u ljigavog lažova i "bad guya", Klaudija.

Gertruda na neki način utjelovljuje sudbine svih pet ženskih likova iz Richarda III. Postoje i zanimljive poveznice između Hamleta i njega: premda su Hamlet i Richard suprotnosti poput noći i dana, određuje ih isti društveni okvir. Mislim da je Shakespeare, prema legendi, obje uloge povjerio istom virtuoznom glumcu – Richardu Burbageu.

Nekoliko ste puta naglasili koliko su civilizacija i demokracija krhki projekti. Gledajući današnju Europu i svijet, dok ponovno živimo uz militarizaciju i duboke političke podjele, kako objašnjavate taj "povratak" povijesti?

Civilizacija, kultura, mir, demokracija, sloboda, zajednica i pravo vrlo su krhki projekti. Koliko brzo sve to može nestati, upravo sada možemo vrlo jasno i sasvim konkretno promatrati, ne samo u slovenskom parlamentu. Težnja prema dekriminalizaciji kolaboracije s fašizmom i nacizmom, sustavni napadi na temeljne standarde demokratske i pravne države, populizam, laži, militarizam, industrija lažnih vijesti te prozirni, a ipak uspješni politički spinovi – sve to u društvo unosi strah, nesigurnost i kaos.

Slovenija je dugo slovila kao najstabilnije društvo u regiji, no nakon izbora 2026. ponovno je ušla u razdoblje neizvjesnih koalicija i oštre podjele između liberalnog i konzervativnog bloka. Što je po vama danas najveći izazov za slovensko društvo?

Kad slučajno čitam komentare na društvenim mrežama, pa i neke javne nastupe političara, prestravljen sam količinom i intenzitetom mržnje, nesposobnošću dijaloga te sve izraženijom destruktivnom i samodesstruktivnom iracionalnošću, frustriranošću i prikrivenom ili otvorenom sklonošću nasilju. I to u vrijeme kada nam, barem u Sloveniji, objektivno gledano kao društvu i državi, u gospodarskom smislu vjerojatno nikada nije išlo bolje.

A u kulturnom smislu, u najširem značenju te riječi, nikada lošije. Možda naš glavni problem zapravo nije toliko politički koliko kulturni. Kada se kulturne institucije i ministarstva kulture, bez obzira na politički predznak, ne bave kulturom nego kulturnim ratovima, rezultat je nužno sve veće barbarstvo.

Slovensko Ministarstvo kulture upravo se suočava s ozbiljnim proračunskim manjkom, zbog čega su obustavljene isplate dijelu neovisne kulturne scene, što je izazvalo oštre reakcije. Što se događa s financijama Slovenije? Mogu li financijski mehanizmi postati oblik političkog pritiska na umjetnost?

Naravno, ali to nije priča od jučer. Stvaralaštvo zahtijeva slobodu mišljenja o svemu i pravo na kritiku svega, a ponajprije slobodu od političkih zahtjeva. To, međutim, ne voli nijedna stranka. "Ili si s nama ili protiv nas" vječni je koncept izravnog ili prikrivenog pritiska centara moći na stvaratelje.

Nijedna od stranaka, pa ni na ovim posljednjim izborima, nije spomenula bilo kakve planove vezane uz kulturu. A ona koja je pobijedila, očito je imala vrlo razrađene planove za nastavak kulturnog rata i daljnju barbarizaciju zemlje.

Već desetljećima radite u zemljama diljem regije. Danas svaka od njih prolazi kroz drukčiju društvenu i političku dinamiku – od građanskog bunta u Srbiji, preko politički stabilnije ali apatične Hrvatske, do slovenske polarizacije. Što vam se čini da te razlike govore o stanju naših društava?

Varljivo je uspoređivati vlastitu zemlju s tuđom. Po mojem iskustvu, razlike su postojale i dok smo živjeli u istoj državi. Različiti su nam temperamenti, povijesti, geografija... svašta. Jugoslavija je bila zemlja bogata različitostima. Ali čini mi se da o stanju naših društava više od razlika govore njihove sličnosti. Zapažam da su naši putovi, premda različiti, vjerojatno određeni istim ciljevima i da se odvijaju u igri istih bogova.

Kad sve to promatrate, kako gledate na tvrdnje da liberalna demokracija više nije jedini poželjan model društvenog uređenja?

Pa, malo se bojim svih tih pametnih ljudi koji to tvrde. Još nisam čuo ni za jednu stvarno privlačniju alternativu koju već nismo iskusili i pretrpjeli. Osim toga, nisam siguran da već nismo odavno odlutali od bilo kakve demokracije. "Tehnofeudalizam" je vjerojatno dobar izraz za označavanje trenutačnog svjetskog trenda.

Dok oko sebe promatramo društvene fenomene najobičnijeg retrofeudalizma, čini se da ni tehnorobovlasništvo više nije tako daleko. Nisam pesimist, dapače. Ali ne mogu se oteti dojmu, pogotovo dok se bavim tim starim tekstovima, da razvoj ljudskog društva i ljudske svijesti možda uopće ne postoji. Nikada sredstva uništenja nisu bila razvijenija, a ljudska empatija i osjećaj srama toliko odsutni.

Nakon svega što ste režirali i svega što ste vidjeli u posljednjih četrdesetak godina, postoji li danas nešto što nekadašnjeg "malog princa" koji je u kazalište uvodio rock-estetiku i pop-ikonografiju još uvijek može iznenaditi kao umjetnika?

U dobrom smislu – rijetko. Ali dogodi se.