ROBERTO ZUCCO U ZKM-U

Buljanova potvrda vlastite poetike

  • Autor: Igor Ružić
  • Zadnja izmjena 13.01.2014 14:30
  • Objavljeno 13.01.2014 u 14:30
  • +6
  • +3

Roberto Zucco u ZKM

Izvor: Promo fotografije / Autor: Balázs Czitrovszk

Nakon točno dva desetljeća legendarni ubojica i silovatelj Roberto Zucco vratio se u Zagrebačko kazalište mladih. U međuvremenu su se za njega, ali još više za njegovog autora, okolnosti ponešto i promijenile jer tada je ovdašnja publika tek saznavala tko je (bio) francuski dramatičar Bernard-Marie Koltès, a danas je njegov opus ipak dio kolektivne kazališne memorije

U oba pojavljivanja ne baš epizodnu ulogu odigrao je i Ivica Buljan, redatelj koji se, legenda kaže, zakleo da će u karijeri postaviti baš sve što je Koltès napisao. Posebnu sklonost za djelo tog Francuza mračnog sjaja i još mračnijeg rukopisa realizirao je gdje god je mogao: 'Povratak u pustinju', 'Marš' i 'Pijani proces' postavio je u Splitu, Rijeci i Velikoj Gorici, u manjim ili nezavisnim koprodukcijama izgurao je i 'U samoći pamučnih polja' te 'Dan umorstava u povijesti o Hamletu', a na Hrvatskome radiju još i 'Borbu crnaca i pasa'. U međuvremenu Koltèsa su ovdje radili i drugi: buduća europska kazališna zvijezda Krzysztof Warlikowski je u Dramskom kazalištu Gavella ostavio 'Zapadno pristanište' za pamćenje, a na neprežaljenoj Sceni Mamut iste kuće Mislav Brečić režirao je 'U samoći pamučnih polja' prema prijevodu Tatjane Tadić i Ivice Buljana.

Specifična veza Buljana i Koltèsa primjer je kako se od fascinacije gradi i autorski pristup jer se, uz malo slobode, može tvrditi da je prvi upravo pomoću tekstova drugog pronalazio i svoju inačicu zanata i smisao praktičnog bavljenja kazalištem uopće. Sve značajke Koltèsovog rukopisa postale su i stalna mjesta, čak i temelji, Buljanove redateljske poetike: jezični intenzitet koji traži odgovarajuću fizičku aktivnost, nasilje u trajnom kontrapunktu s poezijom, oslanjanje na gomilu teksta koji se mora ispucati na pozornici... Za Buljana bi se moglo reći da režira koltesovski, ne samo zato što su unatoč ponekad i ekscesnom radu izvođačkog tijela njegove predstave uvijek čvrsto oslonjene na tekst i govor, čak i u ekstremima kad je pjevan ili ga se koristi kao manevarsku municiju.

Nastao u sklopu projekta Eksperimentalne kazališne akademije suradnjom Kazališta Maladype iz Budimpešte, Mini Teatra iz Ljubljane i zagrebačke organizacije Novo kazalište, 'Roberto Zucco' morao je imati i svoju takozvanu hrvatsku premijeru ne samo zbog europskih ugovora, nego i zato da bi se nakon nekoliko godina pauze i pred zagrebačkom publikom ponovno (pr)ovjerila redateljeva posvećenost legendarnom autoru. No ova mađarsko-hrvatsko-slovenska predstava istodobno je i podsjetnik na sve dobro i loše u Buljanovom tretiranju teksta, scene i izvođača.

Mađarski ansambl u sastavu Kerkay Rita, Lazók Mátyás, Lendváczky Zoltán, Orosz Ákos, Páll Zsolt i Tankó Erika, uz pridruženu Senku Bulić, ponovno sasvim 'buljanovski' igra na rubu pretjerivanja, dajući čak i više nego što imaju i mogu, gušeći se u raznim jezicima i grču za koji je nemoguće otkriti je li uzrok ili posljedica agresije. Scenski je to iznimno efektno, kao i gotovo uvijek, ne samo zbog golotinje ili vrlo realističnog nasilja, a u konačnici je ipak na granici produktivnosti. S druge strane, potencijal dvorane Poly koja rijetko 'igra' u repertoaru ZKM-a i minimalizam koji je presudio rekviziti i glazbi pokazuju da se i u institucionalnom kazalištu može igrati kao da je riječ o nezavisnom i 'siromašnom'.

Koltès je u ovom komadu na strani dramskih konvencija te opisuje pad svog antijunaka u bezrazložan kriminal i prati ga do logičnog samoubojstva, a sve rješava dijalozima koji, uz poneku iznimku, ne prerastaju u epski verbalni obračun. Poetski segmenti inkorporirani su u radnju, ali im Buljanov pristup ne dopušta da dišu ni da se čuju. Okvirno opravdanje pak može se naći u činjenici da je riječ o kronici jednog 'pogubljenja', s obzirom na to da posljednji Koltèsov tekst jest i svojevrstan testament i autobiografski psihogram potaknut zbiljskim slučajem 'rođenog ubojice', pri čemu bi i trojezična, talijansko-mađarsko-engleska izvedba mogla, pored praktičnog, imati razlog u vidu ilustracije psihoze.

Sve u svemu, Ivica Buljan potvrdio je najprije sebe, a tek posredno i 'Roberta Zucca', dokazavši, baš kao i izvođači, da se ponekad može uspjeti udarajući glavom o zid. Čak i ako je zid uvijek isti.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi