Velibor Čolić jedan je od rijetkih pisaca s ovih prostora koji je vlastiti egzil uspio pretvoriti u cjelovitu književnu poetiku. Rođen u Bosanskoj Posavini, rat ga je 1992. izbacio iz zemlje i jezika, a život i pisanje odveli su ga u Francusku, gdje je na francuskom jeziku izgradio respektabilnu autorsku karijeru i postao jedan od prepoznatljivijih egzilantskih glasova suvremene europske književnosti.

Objavljuje kod Gallimarda, piše prozu koja se opire nacionalnim mitologijama i uporno tematizira poraz, rasap identiteta, jezik kao jedini preostali teritorij i ironiju kao oblik preživljavanja. Na hrvatskom mu je u izdanju V.B.Z.-a nedavno izašao roman Rat i kiša (u autorovom prijevodu i prilagodbi), treći i završni dio njegove "egzilantske" trilogije u kojemu se pandemijski Bruxelles i ratna Bosanska Posavina – naizgled dva svijeta bez dodira – spajaju u isto, neprekinuto polje traume.

Dok ostatak svijeta strahuje od covida, Čolićev pripovjedač suočen je s rijetkom autoimunom bolešću čiji se simptomi postupno razotkrivaju kao zakašnjela, potisnuta posljedica rata iz 1992. godine. Iz bolničkih soba vraćamo se u rovove, u krajolik blatnjav, miniran, pun životinja, praznih kuća i mladih ljudi zaglavljenih između života i smrti – u rat bez herojstva, bez patosa i bez iluzije pobjede. Rat i kiša autofikcijska je proza snažne tjelesnosti i ironije, roman koji rat ne mitologizira, nego ga razlaže na strah, truplo, hladnoću, smrad i rijetke, gotovo lirske trenutke ljepote. Čolić piše tragikomično, naizmjenično brutalno i nježno, s pogledom vojnika koji pokušava dezertirati prije nego izgubi razum, ali i s distancom zrelog autora koji desetljećima kasnije razumije da rat nikada uistinu ne prestaje.

Nije slučajno da je knjiga u frankofonom svijetu ovjenčana s više književnih nagrada i uspoređivana s tradicijom "pjesnika-vojnika", od Apollinairea do Cendrarsa: riječ je o rijetkoj prozi koja, kako je zapisano u jednoj kritici, "iz makabrične farse ratnih agresija uspijeva izvući smijeh, otpor i poeziju". S Veliborom Čolićem razgovarali smo o Ratu i kiši, ratu bez mitologije, egzilu kao trajnom stanju, jeziku kao jedinom preostalom teritoriju, ali i o Europi koja se, tri desetljeća nakon Balkana, ponovno suočava s istim starim obrascima nasilja i zaborava.

U romanu Rat i kiša ratna trauma i tjelesna bolest tvore jedinstveno iskustvo tijela i sjećanja, sugerirajući da ranjivost nije samo medicinska ni samo povijesna, nego i politička i psihička. Što ste željeli postići tim pripovjednim postupkom i kako bolest u sadašnjosti mijenja pogled na ratnu prošlost?

Neke se priče napišu same. Druge treba tražiti duboko u nama. Ova moja knjiga i jest i nije moj život. I to uopće nije važno. To ne bi trebalo biti u prvome planu. Faktičnost romana se ne provjerava – čak, nadam se, ni u Hrvatskoj koja, čini mi se, prednjači u broju hrabrih, anonimnih, internetskih batinaša i branitelja. Dva istinska postulata, bolest i rat, preživljeno i doživljeno, sasvim su dovoljna da se izrazimo u ovakvoj vrsti književnosti, koja nije "salonska", ni napisana po dnevnopolitičkim diktatima. Oni koji ne pišu, žive samo jedan život. Književnici ponekad, htjeli to oni ili ne, prozive vise života. Književnost ne smije i ne može biti bolja od svijeta koji je okružuje. Nema potrebe. Ne smijemo to tražiti od literature. Ah da, s vremenom sam shvatio: književnost nam uvijek vrati baš onoliko koliko smo u nju uložili. Nema prevare.

U poglavlju posvećenom vojničkom iskustvu svjesno razgrađujete klasični ratni narativ: umjesto herojstva u središte stavljate strah, tjelesnu nezaštićenost i banalnost svakodnevice pod oružjem. Zašto vam je bilo važno deheroizirati rat i iskustvo svesti na tijelo, a ne na ideologiju i domoljubni narativ?

Rat funkcionira po slijedećim pravilima: domoljublje i ratobornost pripadaju starim političarima, a smrt sirotinji. Zašto sam se odlučio za deheroizaciju? Jednostavno, zato što sam bio, nesretnim sklopom okolnosti, u tim rovovima. Hrvatska pobjeda u domovinskom ratu klasični je "etnički" narativ: mi, nacija pravednih heroja, i oni – klasična okupatorska soldateska, pijana, bradata, bagra. Mi – na oltaru domovine, i oni – ateističko smeće. Moj roman nije to. On secira anatomiju tijela kroz koje se, poput lakmus-papira, prelijevaju ludilo ljudi, rušenje i smrt. U tome za mene nema ničega uzvišenog. Pojmovi uzvišenosti – domovina, žrtva, slava, zastave – dolaze naknadno i, rekao bih, često su skaredna cirkusijada.

Ja sam, prije svega, pisac s iskustvom rata i rovova, ali ne pišem samo o ratu. Rat i kiša treći je i završni dio moje trilogije o egzilu. Egzil je po definiciji poraz. Pisao sam o onome što dolazi nakon poraza, a ne nakon pobjede: o promjeni svijesti, identiteta i jezika, ali istodobno i o nizu ne tako malih osobnih pobjeda koje su moguće čak i za ljude koji dolaze ex nihilo, kao ja. Svaki moj roman objavljen kod Gallimarda, napisan na usvojenom jeziku i unutar novog identiteta, za mene je pobjeda. Iz toga proizlazi i moj zaključak: ne postoji jedan jedini identitet – to je laž. Svi smo mi – i neka smo – zbir mnogostrukih identiteta, višestrukih ulaza u svijet: jezika, kuhinja, znanja i pogleda. Takav je život.

U Francusku ste stigli 1992., a na francuskom ste počeli pisati šesnaest godina kasnije. Kako ste doživjeli taj prijelaz iz materinskog u "usvojeni" jezik?

O tome sam već napisao čitav jedan roman, Manuel d'exil, priručnik o egzilu, o nestajanju i ponovnom postojanju. Objavljen je u originalu u Parizu kod Gallimarda 2016. godine. Preveden je i na hrvatski 2018. godine. Možda još uvijek negdje postoji u nekoj knjižnici…

Zanimljivo je da ste odbili dvojno i odlučili prihvatiti isključivo francusko državljanstvo. Jeste li time uspjeli izbrisati izbjeglicu u sebi?

Bilo mi je ponuđeno dvojno, bosansko-francusko državljanstvo. No od one Bosne u kojoj sam rođen nije ostalo ni B. Ono što je nastalo, ružno sklepano iz krvoprolića, nekakav je dejtonski Levijatan: zbir zločinaca, mafijaša, klerikalne tame i sitnih duša koje su preko noći postale važne. Zemlja na aparatima. A kako je ponestalo liječnika, tako su tamo, kao i u Hrvatskoj, sveprisutni aparati za poker. Nemam ondje više ništa ni nikoga. Grobovi. Ne treba mi državljanstvo da bih posjećivao svoje mrtve. Moj je identitet postao francuski jezik. Što god to značilo.

Odlazak iz Bosanske Posavine opisivali ste kao osobni poraz, ali i kraj političke iluzije o hrvatskoj prisutnosti u Bosni. Kako danas, s tridesetogodišnjim odmakom i u kontekstu aktualnih odnosa Zagreba, Sarajeva i Mostara, gledate na taj trenutak – je li se vaša procjena promijenila ili je današnja stvarnost samo potvrđuje?

Ponavljam stalno: ti ljudi mogu puniti hipodrome, pjeniti se u domoljublju i mahati zastavama u slavi pobjede, ali Bosanska Posavina ostaje totalni – vojni, kulturni, civilizacijski i svaki drugi – hrvatski poraz. Ružan. Definitivan. Volim često spomenuti prijatelja Milu Stojića, velikog pjesnika, Hrvata iz BiH, koji kaže da smo s Posavinom izgubili dušu. To se ne može nadoknaditi prangijanjem – kako se lijepo kaže u Posavini – uz jeftine stihove Perkovića i kompanije. Nas tamo više nema. Pokojni Tuđman možda bi jedini mogao reći istinu o tome. Naravno, posthipodromski narativ o Posavini šuti. Hrvatska politička vlast njeguje jeftini trijumfalizam, a ne stvarnu kulturu sjećanja. Umjesto kulture imamo folklor.

Hrvatska je, ako ne jedina, onda jedna od rijetkih država članica Europske unije koja redovito pokušava zabraniti crvenu zvijezdu – ili je barem izjednačiti s kukastim križem i slavnim U. Već se godinama, bez ikakve stvarne potrebe osim politikantske, pokušava "popraviti" svršetak Drugog svjetskog rata: zaboraviti one naše koji su pobijedili, a rehabilitirati one naše koji su poraženi. Ostatak svijeta, nažalost još uvijek naivan, vjeruje da je pobjeda nad nacizmom bila čin rađanja današnje Europe. Narod nikada nije u potpunosti kriv za ono što mu se događa – ali nije ni nevin. Narod uvijek ima ono i onoliko koliko zaslužuje: lošu i skupu hranu, još lošiju glazbu, korupciju, hipodrome, mlade koji odlaze i pijani ustaški pir.

Egzil nazivate posljedicom zločina, a jezik jedinim teritorijem koji vam je ostao. U regiji u kojoj su granice i dalje duboko ucrtane akcentima, etničkim oznakama i suprotstavljenim povijesnim narativima, vidite li mogućnost ikakve zajedničke budućnosti – ili je Balkan trajno osuđen na fragmentiranost identiteta?

Balkan nije zemljopis, Balkan je pretjerivanje. I u dobru i u zlu. Balkan je kad smo glasni doma ili u birtiji, a već sljedeći tren drhtimo pred šefom. Balkan je stalno inzistiranje na razlikama, a tako malo na sličnostima. Balkan su veliki narodi u malim državama. Manjak zubi u ustima i višak povijesti u glavama. Balkan su surovi narodi koji vode ratove u ime kulture. Na sve strane vlada takozvani "pobjednički" mentalitet. Živimo i slavimo vlastite predrasude kao nešto "sveto", samorazumljivo, istinito i vječito. Bez kritične, prijeko potrebne težine duha, bez stvarnog znanja i kulture. Kako je zapisao veliki francuski filozof Edgar Morin, koji je i sa 104 godine i dalje aktivan: "Problem nije u tome što nisi bio obrazovan, nego što si bio obrazovan tek toliko da vjeruješ onima koji su te učili, ali ne dovoljno da preispituješ sve što ti je rečeno." Inače, taj se prostor već pretvorio u regiju hrabrih ali anonimnih crnokošuljaša i batinaša. Glasnih anonimaca koji urlaju i prozivaju po internetu. A u stvarnosti, riječ je o skupini preplašenih ljudi koji pokušavaju biti glasniji od vlastitog straha.

U ovoj knjizi ljudska stradanja često ostaju bez emocionalnog odjeka, dok smrt ili ranjavanje životinja i uništavanje prirode izazivaju snažne reakcije. Što stoji iza tog pomaka emocionalnog registra?

Pokušao sam opisati tugu – blues prirode, tvari i stvari. Tugu psa koji nema svoju kost. Razbijena prozorska okna na posavskim kućama. Kao vojnik sam često tumarao po napuštenim seoskim domovima. Tuga. Onda sam počeo primjećivati nešto drugo: velika većina tih kuća bila je bez knjiga. Prazne. Sve je bilo na mjestu, ali kao da ti ljudi nisu osjećali potrebu za knjigama. Ne osuđujem ovdje nikoga, samo konstatiram. Ali u tome je možda i odgovor: nacionalizam i rat postaju mogući tamo gdje nema knjiga. S druge strane, službene ratne statistike govore samo i isključivo o ljudskim žrtvama. Književnost ne bi smjela biti statistika. Ni povijest.

Još manje bilo kakvo moraliziranje – ostavimo to ovdašnjim religijama. U ovom romanu pokušavam ponuditi, koliko je to moguće, drugačiji pogled: pogled vojnika u rovu, onog neslavnog topovskog mesa, prema prirodi i životu. I naravno, smrti. U tom sam prostoru i pronašao naslov ovoga romana, Guerre te pluie. Rat je ružna, ljudska, slijepa destrukcija. Kiša je simbolično pranje našeg ludila i naših grijeha. Jedan je sufijski pjesnik zapisao da se u svakoj kapi kiše krije po jedan anđeo. To je moj hommage prirodi i životinjama koji su bili kolateralne žrtve rata između Srba i Hrvata. Kiša je saveznik Velibora bjegunca. Kiša je mudra. Kisa je muzika: samba na prozoru, bossa nova koja lupka po kišobranima, metalni rock koji udara po rovovima.

Epizoda s novinarima koji prilagođavaju ratni izvještaj tome što "bolje zvuči" djeluje kao kritika medijske proizvodnje stvarnosti. U današnjim ratovima – od Gaze do Ukrajine – vidimo slične obrasce filtriranja informacija i selektivne empatije. Kakvu opasnost nosi ta normalizirana, sistemska distorzija?

Blizu smo kraja. Civilizacija u kojoj su neznanje i znanje, istinito i lažno, dobro i zlo izjednačeni, osuđena je na propast. Već mi se dugo po glavi mota slavni intervju Umberta Eca u kojemu taj mudrac govori o "slobodi" govora na internetu. To nije napredak, zaključuje Eco, nego izjednačavanje seoskog alkoholičara i lude s nobelovcem. Današnja Hrvatska dobar je primjer toga. Uigrani zborovi domoljuba samo čekaju priliku da uz zid srama pribiju književnike, glumce, redatelje – u principu, ljude koji su nešto postigli. Zajedljivi, gorki anonimusi čija je mjera za kulturu manja od njihove pismenosti, weltanschauunga sastavljenog od nadrobljenih citata ustaških bećaraca. Njihov se kukavičluk svakoga dana povećava i baš su zato glasni i agresivni. Zbijeni u kompaktnu, slijepu masu crnila i smrti.

U romanu iznosite provokativnu tezu da su "Bog, smrt i orgazam tri najprecjenjenije stvari naše umorne civilizacije". Kako se taj fatalizam formirao kroz ratno i izbjegličko iskustvo?

Ovako izvučeno iz konteksta, to doista zvuči prilično radikalno. No u svojoj književnosti zapravo pokušavam obraniti ideju da su ljudske sudbine svojevrsne sijamske sestre: jedno tijelo s dvije glave – tragedijom i komedijom. I da je komedija starija od tragedije. Tragedija je rođena tek nakon smrti komedije, iz njezina pepela. To, konkretno, znači da čak i u samome paklu ima humora. Jedan me francuski novinar jednom upitao kako to da u knjizi u kojoj se to ne očekuje ima toliko smiješnih trenutaka. "Nema problema, monsieur", odgovorio sam mu. "Meni to ide lako. Ja sam i prije rata bio smiješan i duhovit."

Umjesto nostalgije razvili ste izrazito kritičan pogled na prostor iz kojeg dolazite. Kako danas, s distance, vidite transformaciju postjugoslavenskog prostora, od raspada države, preko novih nacionalizama, do današnjih političkih i kulturnih slijepih ulica? Je li vam danas jasnije što u tom mentalitetu proizvodi nasilje, servilnost i tribalnu pripadnost?

U takozvanoj zapadnoj Europi postoji nekoliko definicija onoga što bi oni htjeli zvati i tretirati kao Balkan. Prva je da je to skup egzotičnih državica u kojima nikad ništa ne funkcionira. To, naravno, nije točno – takav bi prostor bio neupotrebljiv za život, čak i Balkancima. Tu ih sistematski ispravljam. Balkan je zapravo prostor u kojem uvijek nešto ne funkcionira. Onaj šarmantni detalj kad u hotelu u Crnoj Gori otkrijete da klima radi, ima vode, struje i interneta, krevet je čist, prozor se može otvoriti – ali je slivnik za vodu zaštopan. Balkan je globalni osjećaj koji se krije u detaljima. Druga predrasuda govori o balkanskim narodima kao o ratobornim, robusnim, pravdoljubivim gorštacima – dlakavim junačinama. Nažalost, greška, opet ja uskačem u riječ građaninu Zapada. Evo, na primjer, Hrvatska: dio muškaraca svake prve subote kleči, a mnogi su drugi na koljenima stalno.

Njihovi vođe više nisu bradati uskoci i "Gupci". Balkan nije regija, poluotok ni planina u Bugarskoj. Balkan je sudbina. To je komplicirano susjedstvo vrlo sličnih – često istih – jezika, kuhinja i sudbina koje se međusobno mrze. Da, to je naš Balkanac. Iako će on učiniti sve da dokaže da on nije taj. "L'enfer c'est les autres" (Pakao, to su drugi), napisao je poodavno Sartre. A naš će balkanjeros uvijek dodati: Balkan? Balkan, to su drugi. To je tip koji puši dvije kutije cigareta dnevno, ali nema mikrovalnu jer "zrači". Rođenjem postaje medicinski, nogometni, seksualni i politički stručnjak. Sve liječi rakijom i češnjakom, nervira se uz londonski derbi Chelsea – Arsenal, i zna sve o propuhu, hladnom betonu i mokroj kosi. Otkako mu je uvedena demokracija, priča sve i svašta, psuje i pljuje na pasja kola po forumima, prijeti po bespućima internetske zbilje, ali na izborima uvijek zaokruži "naše". Jer intimno zna, po zakonu spojenih posuda, da i onaj drugi Balkanac radi isto.

Balkanac nije muškarac – on je mužjak. Ne voli školu, ali bi poginuo za jezik. Nosi markiranu trenirku iako je dustabanlija koji nikada u životu nije šutnuo loptu. Njemu su 1991. obećali zreli kapitalizam, a dobio je tranziciju koja traje desetljećima. On je statistika ratova, prognanika i gastarbajtera. On je taj kojemu su samo u dvadesetom stoljeću pet puta oblačili uniformu. Stalno mu objašnjavaju da mu je dobro, iako on glupo misli da živi loše. Njega stalno uvjeravaju da je pobijedio u ratu. On se samo kad je poplava, požar ili zemljotres sjeti da je dobar čovjek. Ostatak vremena mrzi – na stadionima, u školama, na internetu, na ulici, u institucijama. Naročito na stadionima. Za njega su svi pi*ke osim suca. Sudac je peder. I da, i to je Balkan: taj manje-više nesretni prostor nastao raspadom jedne manje-više nesretne Jugoslavije, zemlje s jednom vrstom jogurta. Višak povijesti koji se odmah pretvara u zaborav.

Vaša je generacija svjedočila slomu komunizma, a danas i raspadu liberalnog kapitalizma. Što vam se u ovoj fazi zapadnog poretka čini najopasnijim?

Pomalo sam pesimist. Kako drukčije? S druge strane imamo sve luđe diktatore i američkog klauna, a sa svoje rastuću, sve nerazumljiviju birokraciju. Vode nas ljudi koji nemaju blage veze sa stvarnim životom. Već godinama živim u Bruxellesu. Rijetko se susrećemo jer oni žive u vlastitom europskom getu. Nemaju dodira sa životom kakav doista jest. Plaćeni su petnaest, dvadeset tisuća eura da spavaju po dvoranama i govore jezikom koji nikome nije razumljiv. U stalnoj smo kontradikciji – sa samima sobom i s temeljnim vrijednostima Europe. Sve to počinje nalikovati na game over, "tilt". Kud koji mili moji, kako se kaže u Bosni. Kad su nakon Drugog svjetskog rata pitali Billyja Wildera što misli o pesimistima i optimistima, u kontekstu njegova stradalog židovskog naroda u Europi, majstor je odgovorio jednostavno: Pesimisti su završili na Beverly Hillsu, a optimisti u Auschwitzu.

Nakon rata, egzila, gubitaka i ponovnog stvaranja sebe na drugom jeziku, što vam danas daje poticaj za dalje? Može li vas u svijetu koji opisujete kao umoran i iscrpljen još nešto istinski uzbuditi ili iznenaditi?

Miran sam. Putujem za svojim knjigama. Živim skromno i udarnički. Pokušavam živjeti sadašnji trenutak – a to je najteže, jer većinu života provodimo ili u sjećanjima ili u projekcijama budućnosti. S vremenom sam naučio da književnost nije tu da nam daje odgovore. Literatura može samo postavljati dobra pitanja. C’est déjà ça, rekli bi Francuzi. Ponekad igram loto. A onda se uplašim. Što ako stvarno dobijem? Prije nekoliko godina otkrio sam jugoistočnu Aziju – Hanoi, Saigon, Bangkok, Bengalski zaljev, čarobna rižina polja Mai Chaua, izgubljene doline na granici Laosa i Vijetnama, domovine nasmiješenih bogova. O tome sada pišem knjigu za Gallimard. Ako već moram definirati sreću, onda su to za mene daleka putovanja. Jer, kako je rekao jedan mudri Kinez: putovanje je prijatelj, a zid je neprijatelj.