Prema toj logici, država zapravo financijski 'kupuje' živote građana koji u civilnom gospodarstvu imaju malu ekonomsku vrijednost. Istodobno, novac koji dobivaju vojnici ili njihove obitelji ubrizgava se u lokalna gospodarstva i potiče potrošnju.

Tko odlazi na front

Takav model posebno privlači ljude iz siromašnih i nerazvijenih ruskih regija, ali i osobe bez stalnog zaposlenja, dužnike ili građane koji traže izlaz iz financijskih problema. U mnogim slučajevima riječ je o ljudima koji rade slabo plaćene poslove ili povremene fizičke poslove.

U rat se uključuju i osobe s kriminalnom prošlošću, jer im služenje u vojsci može donijeti brisanje kaznene evidencije. Time rat postaje prilika za financijski ili društveni izlaz iz teške situacije.

Prema procjenama stručnjaka, osoba koja se prijavi u vojsku u prosječnoj ruskoj regiji, provede godinu dana na fronti i pogine, može svojoj obitelji osigurati više novca nego što bi zaradila u 15 do 25 godina rada u civilnom sektoru.

Rat kao ekonomski poticaj

Isplate vojnicima i naknade obiteljima poginulih danas predstavljaju značajan dio ruskog gospodarstva. Procjene govore da država godišnje za to izdvaja između 33 do 44 milijarde eura godišnje, što je približno dva posto ruskog BDP-a.

Taj novac završava uglavnom u siromašnijim regijama zemlje, gdje povećava potrošnju i potiče rast plaća u pojedinim sektorima. Time rat, paradoksalno, djeluje kao ekonomski stimulans za lokalna gospodarstva.

Zbog toga, tvrdi Inozemtsev, Kremlj uspijeva voditi dugotrajan rat bez dramatičnog ekonomskog sloma.

Zašto u Rusiji nema masovnog otpora

Unatoč velikim gubicima i dugotrajnom ratu, rusko društvo zasad ne pokazuje snažan otpor. Jedan od razloga je činjenica da rat nije doveo do potpune mobilizacije niti do velikih poremećaja svakodnevnog života.

Za mnoge građane rat se ne doživljava kao klasični totalni sukob koji donosi nestašice, ograničenja kretanja ili masovnu mobilizaciju stanovništva. Upravo zato Kremlj i dalje koristi izraz 'specijalna vojna operacija', kojim pokušava umanjiti percepciju rata u javnosti.

Osim toga, odlazak na front formalno se predstavlja kao osobna odluka dobrovoljaca, a ne obvezna mobilizacija. Time se odgovornost za rizik prebacuje na pojedince i njihove obitelji.

Normalizacija rata i kult žrtve

Autor upozorava da takav sustav ima duboke posljedice za rusko društvo. Rat i smrt postupno postaju normalizirani elementi javnog života, dok se spremnost na žrtvu za državu sve više predstavlja kao nacionalna vrijednost.

Istodobno se u društvo uvode elementi kriminalne kulture, jer dio vojnika dolazi iz zatvorskog sustava ili kriminalnog miljea. Time se, prema analizi, mijenjaju društvene norme i širi prihvaćanje nasilja.

Kratkoročna stabilnost, dugoročni rizici

Iako model 'deathonomics' kratkoročno stabilizira rusko gospodarstvo i politički sustav, analitičari upozoravaju da bi dugoročne posljedice mogle biti ozbiljne.

Među mogućim problemima navode se demografski pad, tehnološko zaostajanje i trajna militarizacija društva. Istodobno, veliki broj poginulih i ranjenih dugoročno smanjuje radnu snagu i opterećuje socijalni sustav.

No zasad, tvrdi Inozemtsev, taj model omogućuje Kremlju da nastavi rat bez ozbiljnog unutarnjeg pritiska. Kombinacija financijskih poticaja, ograničenog utjecaja rata na svakodnevni život i snažne državne propagande stvara sustav u kojem rat postaje ne samo politički projekt nego i ekonomski mehanizam stabilnosti režima.