Kad jedna knjiga unutar mjesec dana osvoji dvije relevantne domaće književne nagrade, to je jasan signal da je riječ o važnom mjestu u književnoj sezoni. Upravo se to dogodilo romanu Tako neka bude Roberta Međurečana, koji je prvo ovjenčan Nagradom Ksaver Šandor Gjalski a odmah potom i Nagradom Janko Polić Kamov. Tim neobično zgusnutim priznanjem, njegov je autor gotovo preko noći postao jedno od ključnih proznih imena godine.

Objavljen u izdanju nakladničke kuće Sandorf, roman smješten u Judeju 1. stoljeća funkcionira kao suvremena parabola o strahu, moći i kolektivnim iluzijama, temama koje Međurečan sustavno istražuje od svojega književnog debija. Rođen 1969. u Zagrebu, na scenu je ušao antiratnim pamfletom Prodajem odličja, prvi vlasnik (2008.), nominiranim u svim važnijim natječajima za knjigu godine. Nastavio je s romanima Kad jaganjci utihnu u Zdihovu (2011.) i Krletka za glinenog goluba (2019.), koji zajedno tvore svojevrsnu trilogiju o devijacijama iz novije hrvatske povijesti i o cijeni koju društvo plaća kad se iluzije pretvore u normu. Međurečan piše drame i scenarije, sklada, svira, lako se raspline na ciganske romanse; živi i radi u Zagrebu, i kako voli reći, još uvijek ima razarajući lijevi volej.

Njegova nova knjiga daleko je više od povijesnog romana: to je zgusnuta, simbolički nabijena priča o "mesijanskom vremenu" koja se čita kao suvremeni komentar vremena nestabilnosti i potrage za smislom – vremena koje neugodno nalikuje našemu. Međurečan svoj narativ gradi bez religijskog patosa, iz perspektive čovjeka koji je prošao rat, prepoznao mehanizme moći i manipulacije, i naučio kako se trauma može preoblikovati u vrijednost. Popričali smo o slobodi i njezinim zloupotrebama, strahu kao najopasnijem izmišljenom neprijatelju, mitovima i propagandi, i pisanju kao načinu suočavanja s prošlošću.

Nakon Gjalskog i Kamova i, osobito, gostovanja u Nu2, toliko ste traženi da je ovaj razgovor bilo teško uklopiti u vaš raspored. Ta nagla vidljivost stoji u kontrastu s onim što dijele ratni veterani posvuda – osjećajem nevidljivosti u sustavu i društvu. Jeste li se i vi tako osjećali nakon povratka iz rata: nevidljivo, isključeno?

Prvi osjećaj koji sam imao nakon povratka s ratišta bio je sram što sam preživio, a mnogi momci, koje sam smatrao boljima od sebe, nisu. Zvuči patetično, ali tako je, i taj osjećaj uopće nije rijedak među povratnicima iz rata. Kasnije dolaze strahovi od proživljenog, bijes što ništa ne ide kako si mlad čovjek na pragu dvadesetih zacrta; shvatiš da život koji si imao prije rata više ne vrijedi. Vratiš se poput padobranca u civilni život prepun nijansi dogovora, kompromisa, obaveza koje bi ti trebale biti važne. Tjeraš se, ali ne ide; gubiš korak. Nema off/on prekidača kojim ćeš se jednostavno "prešaltati" u stari život, jer ni ti više nisi onaj stari. Moraš se ponovo uspostaviti, identificirati.

Kako doživljavate svu ovu pažnju sada? Jesmo li licemjerni što smo vas se tek sad "sjetili"?

Sav šušur oko nove knjige smatram rezultatom rada zadnjih dvadesetak godina – uz naprstak sreće kao višnja na šlagu. I, ne osjećam da je tu išta licemjerno. Drago mi je kad čujem: "gdje si se skrivao do sad?" Mislim da sam i ja kao osoba trebao "narasti" da bi čitateljska javnost obratila veću pozornost na ono što radim.

Neposredan dodir sa smrću – osobito s naglom, nasilnom, prljavom ratnom smrću – mijenja čovjekove reakcije prema drugima i prema sebi. Kako je utjecao na vas?

Mladost ide u rat uz pjesmu jer se osjeća besmrtnom, a onda je smrt zareže kao sočni odrezak. I tad mladost shvati da je krhka i da joj smrt puše ledeni dah niz vrat. I mora ostarjeti preko noći. Imao sam 22 godine kad sam otišao u rat. Previše ideala, a premalo životnog iskustva. Rat me slomio, razbio mi skoro sva uvjerenja – nakon povratka morao sam se ponovo osmisliti, od razbijenih fragmenata skrpati novog sebe. Taj proces nije ni lagan ni kratak, izgleda poput pješačenja do Mjeseca i natrag i iziskuje ocean energije i strpljivosti. I ima puno posrtanja: bilo je godina kad me vodio gnjev, bilo je i depresivnih godina. Godine i iskustvo donose mir, duševnu bonacu. Danas smatram da sam uspješno rekombinirao svoj ratni mrak i muku u novu vrijednost.

Onda možda nije slučajno što danas radite u domu za starije i nemoćne, poslu koji traži snažnu empatiju? Što vas je naučilo iskustvo rada sa starim ljudima?

Prvo, da starost nije bolest, nego stanje visoke mudrosti. Drugo, da je vrijeme jedina valuta koju ne možeš nadomjestiti – što god želiš učiniti od svog života, kreni sad, jer možda nećeš imati dovoljno vremena. Treće, da se iskustvo teško uči iz knjiga – inače ne bi svaka generacija radila iste ili slične greške. I naposljetku, da ako već moramo griješiti – a moramo, jer griješiti je ljudski – onda se barem treba truditi praviti bolje, kvalitetnije greške, one iz kojih nešto zaista može narasti.

U intervjuima se često referirate na nečinjenje; na onu složenu, često zanemarenu dimenziju etike kad čovjek ne učini ono što je trebao. Zašto vas to toliko muči? Što ste to trebali učiniti, a niste?

Iako se smatramo narodom koji promovira hrabrost, u praksi smo pasivni i spremni prepustiti upravljanje nekome tko je glasniji i bahatiji od nas. Htjeli bismo da nam netko drugi riješi naše probleme. U rat sam otišao na pragu dvadesetih prepun ideala kako ćemo nakon rata brzo izgraditi stabilnu državu, svima ugodnu za život. Zaboravili smo da je rat za neovisnost tek prvo poluvrijeme – zakazali smo u drugom, poratnom, kad smo i dalje trebali biti hrabri i boriti se protiv devijacija, a ne prepustiti kormilo "pragmatičnim" ljudima.

U novom romanu Tako neka bude postoji rečenica: "Zlo napreduje kad dobri ljudi ne rade ništa." Ni samog sebe na aboliram: kad su me svojevremeno tražili da se priključim politici, s gnušanjem sam odbio jer "poštenom čovjeku ne priliči baviti se politikom – njome se bave lopuže i mutni tipovi". Prijatelj koji me nagovarao rekao je nešto što danas jako dobro razumijem: "Dobro, ne moraš, ali znaj, na to mjesto doći će gori od tebe." A opet, možda sam u krivu: možda većina naroda kojem pripadam želi upravo ovakav ustroj kakav imamo.

Koliko je javna percepcija branitelja uopće u dodiru sa stvarnim životima ljudi koji su nosili rat, a koliko je proizvod institucionalnih interesa, simboličkih identiteta i povremenog političkog marketinga? Ima li Hrvatska općenito dobar društveni odnos prema braniteljima, osobito u kontekstu načina na koji su braniteljske udruge, politički diskurs i medijski narativi godinama oblikovali sliku tko je 'branitelj' i što braniteljstvo znači?

Javna percepcija branitelja ovisi o dnevnopolitičkim potrebama: malo smo anđeli, malo vragovi, malo smo najplemenitiji dio društva, malo smo paraziti, pijanci, tipovi skloni nasilju. Potreba medijskih narativa da se svi branitelji generalno stave pod jednu perceptivnu kapu pokazuje želju za manipulacijom. Ni u ratu nismo bili isti, ne vidim zašto bismo danas trebali biti jednaki: jedan je bio panker, drugi slušao narodnjake, treći bio ljevičar, četvrti desničar... I svi smo bili vrijedni, tamo, u rovu, i pazili smo jedni na druge kao na rođene. Ako me pitate tko je pravi branitelj, odgovor je lak: svatko tko je barem jedan dan nosio glavu u torbi na bojištu, nosio oružje u rukama ili vozio ručak na prvu liniju. Za razliku od "branitelja" koji su baš krenuli na front, kad su hitno morali otputovati u Beč, London, Australiju, na Mjesec... pa se, kad se rat svršio, vratili s tugom u očima: "šteta što rat nije potrajao još malo, da vam pomognem".

U našem se društvu sve češće vodi bitka oko toga što je domoljublje i tko ima pravo na tu riječ. Što vi mislite?

Kad mi danas netko krene pričati o domoljublju, prvo se hvatam za džepove i provjeravam gdje mi je novčanik. Domoljublje nije držanje desnice na srcu kad igra nogometna reprezentacija. Domoljublje se stiče u obitelji, u onim postulatima koje su nas učile naše bake: budi dobar čovjek, poštuj druge i drugačije, pošteno i hrabro čuvaj svoj dom, ne posiži za tuđim. U tome je sve rečeno. Nema iznimaka. I nitko nema bogom dano pravo da određuje mjeru domoljublja. Ni u obitelji se svi ne vole jednako. Ali ostaju jedan uz drugog, na pomoći su si u nevolji.

Kako gledate na pojavu da se dio braniteljskih udruga danas postavlja kao svojevrsni "čuvar morala" i traži zabrane kulturnih događanja? Jesu li to ljudi s kojima ste se rame uz rame borili za slobodu? I to je ta "sloboda"?

Dio branitelja progutao je mamac vladajućih da smo nekakva posebna kasta, dobivši pritom povlastice i sinekure. Stari rimski princip, "zavadi pa vladaj". Kao branitelj, ne želim biti ničiji sudac za moral i domoljublje, jer protiv sličnih smo "čuvara" u bivšoj državi i krenuli u rat. Htjeli smo demokraciju, i što sad? Demokracija znači mogućnost slobodnog iznošenja mišljenja, stavova i, što se obično zaboravlja, puna odgovornost za izrečeno. Dakle, ne želim se nabacivati blatom, nego sam odgovoran za sve što kažem. Na sreću, velika većina branitelja koje poznajem, pošteni su i vrijedni ljudi koji marljivo rade za sebe i svoje obitelji, neokrznuti stranačkom i svjetonazorskom histerijom. Oni znaju da isprazno lupetanje ne donosi napredak, napredak donosi samo ustrajni rad.

Što mislite, zašto se to događa; što je uzrok tog regresivnog patriotizma?

Od rata je prošlo trideset godina, a u društvu vlada osjećaj kao da je završio jučer i još ne znamo s kakvim ishodom. Tko je pobijedio? Hoće li se igrati produžeci? Pucati penali? Ako itko sumnja u ishod, neka samo prošeće do prve državne zgrade i pogleda zastavu na njoj. Mi smo pobijedili, vjerujte. A umjesto da smo kao pobjednici relaksirani, mi i dalje uporno kukamo, kao da smo poraženi.

I onda vi odete i napišete roman koji se bavi sukobima i političkim intrigama u Judeji i Galileji pod vlašću Rimskog carstva (…) ?

Priča je suvremena, namjerno postavljena u to "mesijansko vrijeme": vrijeme nesigurnosti, straha, iščekivanja, vrijeme rušenja starih vrijednosti dok novih još nema na vidiku. Kao i naša sadašnjost. Iste prilike u razmaku od dvije tisuće godina. Povijest se ciklički ponavlja, a mi obično pravimo slične ili iste greške. Ako je povijest doista učiteljica života, kako kaže latinska poslovica, mi smo njezini vječni ponavljači.

Prva rečenica romana glasi: "Bože, gdje si?" Što vam ta rečenica znači kao početna točka? Tražite li i vi Boga i nalazite li ga, i gdje? Gubitak, patnja, nepravda (…) često izazivaju radikalni cinizam prema vjeri. Da li se to i vama dogodilo?

Uklopivši radnju u biblijsko vrijeme koristio sam i pojedine biblijske likove kako bih pojačao simboliku. No nisam ih osvjetljavao s religijske strane, nego s ljudske, zamislivši ih kao obične ljude s manama i vrlinama. "Bože, gdje si?", rečenica je koju izgovara mladić, još gotovo dječak, pred razapinjanje, ponavlja je kao mantru nastojeći odagnati smrtni strah i tražeći hrabrost da dostojno izdrži strašnu smrt na križu. To je, zapravo, vapaj ljudskog prema božanskom: "daj mi dokaz da vrijedi umrijeti za tebe". Potraga za dokazom vrhunaravnog vječna je tema. Netko ga traži kroz religiju, netko kroz duhovnost, etiku, netko kroz novac, netko pije ili se drogira. Ja volim prtiti svoje kozje staze duhovnosti kroz pričanje priča.

Kako ste gradili sliku svakodnevice Judeje 1. stoljeća, njezine običaje, društvene obrasce, jezik i praksu, i odlučivali koje će povijesne činjenice, uključujući vojnu terminologiju i specifične tehničke pojmove, ući u narativ? Kako ste pritom balansirali između zahtjeva povijesne točnosti i potrebe fikcije za ritmom, dramaturgijom i slobodom interpretacije, osobito ondje gdje su izvori fragmentarni ili proturječni?

Da bi priča držala vodu, uz samu fabulu morao sam paziti na njenu autentičnost – morao sam naučiti što više o tom vremenu, osobito o svakodnevnom životu tadašnjeg običnog puka: što su jeli, u kakvim su kućama živjeli, kakvi su bili odnosi u obitelji, prema religiji, prema rimskom okupatoru. Morao sam naći odgovore za čitavu plejadu pitanja – zato sam roman pisao tri godine. Imao sam pomoć i kolega povjesničara, koji su mi zdušno filtrirali nepouzdane informacije. Svaku povijesnu činjenicu sam i sam triput prevrtao, provjeravao po bespućima interneta, tek onda bih je uvrstio u tekst. Uz ovaj sam roman jako emocionalno vezan: kroz te tri godine i sam sam prolazio neke svoje privatne oluje i nedoumice. Kako sam pronalazio rješenja u tekstu, nekako su se simultano nametala i rješenja u mom životu. Vjerujem u polugu kompenzacije: kako autor oplemenjuje tekst, tako i tekst povratno oplemenjuje autora.

Zanimljivo je da u romanu preuzimate strukturu biblijskog mita – od motiva zvijezde i trojice mudraca, do rođenja u pojati i propovijedanja koje počinje oko tridesete godine života – ali se ipak ne oslanjate na povijesnu figuru Isusa.

Ključno pitanje romana jest: što je potrebno da nečiji nauk preživi nakon njegove smrti? Mogu li riječi, primjerice nekog siromašnog pastira, doprijeti do milijuna i što treba učiniti da se to dogodi? Suvremenim jezikom: kakav je PR potreban? Medijski spinovi? Zanima me kako funkcionira mehanizam mesijanskog narativa, što je potrebno da se on pokrene. Zato ga ne vezujem ni za jednu konkretnu povijesnu osobu, trudeći se naći korijen u onim malim, ljudskim, često trivijalnim, zaboravljenim pričama iz kojih su nastali kanoni.

U romanu je stil izravan, a opisi nasilja izrazito eksplicitni i fizički konkretni. Što je oblikovalo vašu odluku o razini prikazane brutalnosti?

Prosječan čovjek ne promišlja duboko Novi zavjet – gleda na njega prilično bajkovito, uzima ga zdravo za gotovo. No, kad se uđe u stvarnu povijesnu i društvenu pozadinu, otkrije se brutalnost življenja u tom vremenu: poluvojničko društvo, kruta i surova okupacija u kojoj je čovjek zbog jedne krive riječi mogao izgubiti glavu. Težak život na rubu gladi; umiralo se od najobičnijih prehlada, prosječan životni vijek nije prelazio 35. godinu. I sam pojam raspetog na križu uzimamo zdravo za gotovo: kad se medicinski prouči što razapinjanje čini tijelu, tek se tada vidi sva brutalnost koju je vlast bila spremna činiti da utjera strah svakome tko se drzne dići glavu. Zato sam htio eksplicitnim i medicinski točnim prikazima pokazati raspeće: ako mislimo da smo daleko odmakli od tog vremena, svrnimo pogled na Ukrajinu, Gazu, Sudan i još stotinjak sukoba koji trenutno bukte svijetom, i promislimo još jednom.

Povijesne taktike manipulacije – podjela, distrakcija, stvaranje neprijatelja – danas se reproduciraju u novim oblicima. Gdje vi vidite te suvremene "kruha i igara" strategije? Tko danas najuspješnije upravlja podjelama i zašto?

Gdje ih ne vidim? Od Rimskog carstva svaka vlast funkcionira na dva osnovna postulata: "zavadi pa vladaj" i "kruha i igara". Ljudima se utjera strah kako bi potražili sigurnost u krilu vlasti, a istovremeno im se umovi zatrpaju laganim i trivijalnim sadržajima da nemaju vremena promišljati – i pastva je mirna, spremna za šišanje. Taj sustav stoljećima se ugađao i danas je doveden do savršenstva, naročito u samonametnutoj iluziji slobode i slobodnog izbora. Sami smo se zatvorili u zlatne kaveze s pet zvjezdica i mislimo da smo slobodni. Jesmo li? Probajmo neopravdano izostati s posla mjesec dana. Što će ostati od naše slobode?

Što mislite, koja je danas najopasnija vrsta "izmišljenog neprijatelja"?

Kao i uvijek: strah. Strah je uglavnom iracionalan osjećaj, rezultat neznanja i nepoznavanja. Kad se čovjek dovoljno dugo nečega boji, počne mrziti objekt svog straha. Nema jačeg dvokomponentnog ljepila za zlo od straha i mržnje. U toj kombinaciji i obični, mali ljudi postaju kadri učiniti nepojmljive zločine. Sjevernoamerički Indijanci smatraju da svaki čovjek u sebi ima bijelog i crnog vuka: kojeg više hranimo, takvi ćemo biti. A kako izbjeći strah? Upoznavanjem onoga čega se bojimo – kao kad u mračnom podrumu napokon upališ svjetlo. Odjednom vidiš da se ondje ne gnijezde demoni, nego je to samo obična prostorija za spremanje stvari.

Vama je pisanje jedan od načina načinu suočavanja s mrakom i strahovima iz prošlosti. Može li se taj unutarnji teret doista preraditi do kraja?

Nikad se teret prošlosti ne može preraditi do kraja i nikad više ne možemo biti isti ljudi kakvi smo bili prije traume. Mornar poslije oluje nije više isti mornar kakav je bio prije nje. S pisanjem sam počeo kao s vrstom samoterapije, da svoju muku podijelim s papirom. I funkcioniralo je. Svatko mora naći svoj put, svoj način. Svakako preporučujem stručnu pomoć, ali ne treba od nje očekivati mahanje čarobnim štapićem – i mi sami moramo pomoći svojim pozitivnim stavom i željom za oporavkom. Generalno, ako od traume – i usprkos njoj – uspijemo istkati novu vrijednost, tad smo je pobijedili.

Ranije ste rekli da ste naučili da se ne smije odgađati ono važno. Ali kako u praksi prepoznati kada treba djelovati odmah, a kada stati? Uspijeva li vam to?

Kako dan traje samo 24 sata, treba uspostaviti prioritete. Kao čovjek u srednjim pedesetima, svjestan sam da mi vrijeme neumitno klizi i da ga ne želim trošiti na idiote i ljude koji me umaraju, nego na drage ljude. I to činim bez grižnje savjesti. Kad su nedavno pitali Brucea Springsteena zašto je tek sad dozvolio da se snimi film po njegovom životu, lakonski je odgovorio: "Zato jer sam star i baš me briga što će tko misliti o mojoj prošlosti." Tako i ja: možda više bez naočala ne vidim dobro lica i geste, ali vrlo dobro vidim budalu koja će mi protratiti dan.