Nakon što je romanima Čefuri raus! (2008.), Jugoslavija, moja domovina (2011.), Smokva (2016.) i Đorđić se vraća (2022.) obilježio regionalnu književnu scenu, slovenski pisac, redatelj i scenarist Goran Vojnović u novoj knjizi eseja Skupljač strahova (Telegram, 2025.) okreće se vlastitoj povijesti – djetinjstvu u Puli, jeziku koji je nastao na dodiru kultura i svijetu koji se raspao brže nego što ga je njegova generacija uspjela razumjeti.

U vremenu sve dubljih podjela i sve većeg straha, Vojnović u svojoj intimnoj političkoj kartografiji piše o dodiru, zagrljaju i zajedničkom disanju kao temeljima izgubljene blizine, podsjećajući da se strah ne pobjeđuje glavom, nego tijelom.

Vraća se u djetinjstvo, svijet sportskih idola, obiteljskih stabala i izgubljenih ulica, nastojeći ne rekonstruirati prošlost, nego je prilagoditi sebi, pronaći u njoj smisao i mir. Skupljač strahova, knjiga koju će predstaviti u petak, 5. prosinca, u Puli u sklopu Sa(n)jma knjige u Istri, nastaje iz želje da se osobno sjećanje obrani od manipulacija, da se prošlost razluči od naknadnih konstrukcija; zapis je to o tjeskobama današnjeg svijeta, ali i o malim, tvrdim prostorima otpora – osobnim, političkim, civilizacijskim.

S jednim od najvažnijih slovenskih pisaca današnjice popričali smo o strahovima, nemiru, politici, pamćenju i o tome može li se uopće pronaći mirno mjesto u vremenu koje neumorno proizvodi nemir.

U Skupljaču strahova pišete da se strah prevladava tijelom – dodirom, zagrljajem, zajedničkim disanjem. Kako se ta ideja nosi s današnjim golemim, nematerijalnim prijetnjama poput klimatskih promjena, umjetne inteligencije ili ratova? Gdje pronalazite odgovor na strahove koji nemaju lice ni tijelo?

Problem je u tome što to zapravo i nisu strahovi, već tjeskobe. Strah ljude ponekad natjera na suočavanje, dok se tjeskobe samo talože u nama. Ne paraliziraju nas kao strahovi, ne izazivaju napade panike, i s njima se, čini nam se, može živjeti. S tim se tjeskobama nosimo slično kao sa strahom od smrti. O klimatskim promjenama ili umjetnoj inteligenciji zapravo ne želimo razmišljati.

Svjesni smo da je kraj svijeta – ili barem kraj blagostanja – neizbježan, ali upravo zato mu okrećemo leđa. U vremenu i prostoru u kojem se mi nalazimo sve je još "u redu": Ukrajina i Gaza su daleko, Sudan još dalje, klimatske promjene još nisu sudbonosne, a umjetna inteligencija još nije preuzela naše živote. "Uživajte u trenutku", stoga nam posve logično preporučuju self-help gurui – jer što nam, zapravo, drugo i preostaje?

U knjizi pokušavate vlastito sjećanje obraniti od političkih i kulturnih manipulacija prošlosti. Od čega ga zapravo branite – koja je danas najveća laž o prošlosti koja vam je najteža za prihvatiti?

Najveća je laž da znamo što je bilo i kako je bilo, i da tu laž sve glasnije i sve češće ponavljamo. Ako govorimo o sjećanjima, morali bismo biti svjesni da ne znamo, niti možemo znati. Moje je sjećanje prije svega nejasno i upravo tu njegovu nejasnost, taj zamućeni pogled na stvarnost, pokušavam obraniti. Iz sjećanja gradim svoju priču i ne zavaravam se da je to išta više od priče – i literature.

Tužno je što se o događajima od prije trideset i više godina danas govori s takvom sigurnošću, kao da jedni drugi prepričavamo film koji smo upravo gledali; tužno je što se sjećanja uzdižu na razinu povijesnih činjenica. Na slovenskoj javnoj televiziji manipulacija je otišla toliko daleko da su starim ljudima dali da u kameru prepričavaju događaje od prije osamdeset godina, omogućivši im da svoja sjećanja – nehotice – pretvore u svjedočenja, odnosno u politiku.

Kad govorimo o vremenu "prije"; vi pišete o pravu na pozitivno jugoslavensko iskustvo, dok danas u Sloveniji – kažete – postoji "carina na sjećanje". Što smatrate najopasnijim u tom sustavnom prerezu između "prije" i "poslije"?

Ne znam koliko je to opasno, ali je svakako zamorno. Trideset i pet godina nakon raspada Jugoslavije ljudi su i dalje osjetljivi na njezin spomen, poput nesigurnih jadnika koji se i nakon trideset godina braka boje da njihove supruge još maštaju o srednjoškolskoj simpatiji. I hrvatski je ministar obrane nedavne antifašističke prosvjede nazvao projugoslavenskima jer se, jadničak, očito ničeg goreg od Jugoslavije nije u stanju dosjetiti.

Umjesto da se 2025. napokon složimo da je yugo 45 bio smiješan auto i da se možemo smijati pričama o njemu, mi se i dalje svađamo oko toga je li bio dobar ili loš i što sve za nas predstavlja. Zato i dalje moram objašnjavati da je crveni yugo 45 dio mog odrastanja jednako kao i plavi renault 4. Ali kad pričam o plavom renaultu 4, nitko od mene ne očekuje nikakav disclaimer.

Rekli ste jednom da bi Europska unija mogla puno naučiti iz raspada Jugoslavije. Koja je danas najvažnija lekcija, posebno u trenutku militarizacije i rasta populizma? Kako EU može razoružati nacionalizam i spriječiti populiste da razgrade zajednicu kad ljudi lako prihvaćaju njihove jednostavne narative?

Ne vjerujem da ljudi u Europi baš tako spremno slijede zavodljive priče. Rekao bih čak da većina Europljana ne razumije strah od Rusije i da nisu nimalo oduševljeni novim naoružavanjem. Mnogi smatraju da se slovenskim, hrvatskim ili portugalskim javnim sredstvima zapravo spašava posustalo njemačko gospodarstvo i financira američka ratna industrija. Zato me više od naoružavanja brine neizbježan pad ugleda Europske unije u očima njezinih građana.

Sve je više Europljana nezadovoljnih politikom koju vodi Ursula von der Leyen, a upravo to priželjkuju Putin, Trump i mnogi drugi neprijatelji udružene Europe. Zato tu udruženu Europu treba hitno nanovo promisliti i domisliti jer, ako smo mi Slovenci i vi Hrvati 1990. možda imali alternativu, danas je nemamo. Nemaju je ni Austrijanci, Belgijanci ni Šveđani. Europa mora ostati udružena i mora se reformirati. Potrebna nam je vizija nove Europe u kojoj će Europljani ponovno vidjeti svoju budućnost.

U knjizi pišete o izumirućem rubu Europe i Italiji koja se ponovno poigrava simbolima vlastitog fašizma. Kako postići ravnotežu između "stare, umorne" Europe i novog svijeta koji se rađa? Je li taj pokušaj unaprijed osuđen na propast jer Europa više nema snage ponuditi stvarne ideološke odgovore?

Ponavljam, udružena Europa nema alternativu. I koliko god bili razočarani politikom Ursule von der Leyen i njezinih prethodnika, ostaje nam da se borimo za njezino preživljavanje. Za razliku od mnogih, ja ne vjerujem da je Europa baš toliko beznadna. Naravno da me brine porast krajnje desnice, ali mislim da je Europa otpornija na fašizam nego što nam se trenutno čini. Veći je problem to što kasnimo u digitalnoj revoluciji i što je europska industrija u naizgled bezizlaznoj krizi.

Ali ja ću uvijek radije izabrati posustalu, umornu Europu nego Ameriku ili Kinu. Ponekad treba otići iz Europe da bi se shvatilo što je Europa. Posljednjih sam godina često dulje boravio u Aziji i moram priznati da sam se ondje osjećao mnogo većim Europljaninom nego u Sloveniji ili Hrvatskoj. Kada iskusite svijet bez javnog prostora, bez kvalitetnog javnog školstva i zdravstva, bez socijalnih transfera – tek tada shvatite što u Europi imate. To možda zvuči pojednostavljeno, ali tako je.

Slovenija se često opisuje kao država koja se odlučuje tek nakon što vidi što će reći Bruxelles, dok vi upozoravate na nedostatak i hrabrosti prošlosti i vizije budućnosti. Tko održava taj centristički vakuum i kome on zapravo odgovara? I čini li vam se da se slovenska politika – od nekadašnjeg Pahora do današnjih figura – pretvorila u teatar forme nad sadržajem, slično onome što ste jednom rekli za Aleksandar Vučić i Srbiju?

Moderna je politika u cijelosti teatar forme. Robert Golob došao je na vlast populističkim, antijanšističkim nastupima, koje je do danas usavršio. Ali za razliku od njemu sličnih centrista, Golob se pokazao vještijim u manevriranju kroz političke krize pa bez većih stranačkih ili koalicijskih potresa privodi mandat kraju.

To je prilično velik uspjeh za nekoga tko je stranku pred izbore "naručio" na internetu, koaliciju sastavio s korumpiranim i moralno propalim socijaldemokratima te ideološki rigidnom Levicom, a u opoziciji ima Janeza Janšu. Nisam veliki ljubitelj Roberta Goloba, ali nažalost u slovenskom političkom prostoru trenutačno ne vidim meni prihvatljivu alternativu, pa ću biti zadovoljan ako na izborima dobije novi mandat.

Sviđa mi se vaša usporedba današnjice s početkom horor filma: sve izgleda uredno, ali "prijeteća muzika" ne prestaje, dok se nacionalističke politike bore za kontrolu nad procesima propadanja. Ima li taj proces dno? Je li moguće oblikovati "novog čovjeka" koji može zaustaviti to klizanje? Što bi za takav preokret bilo presudno?

Novi bi se čovjek prije svega trebao skinuti sa svih društvenih mreža, zamijeniti pametni telefon glupim i pažljivo provjeravati svaku informaciju koju primi. To je preduvjet za bilo kakav preokret zato ja u takav preokret ne vjerujem. Nemam dovoljno optimizma da bih povjerovao u rušenje kapitalističkog sustava, u krah tehno-feudalizma ili u kraj ere fosilnih goriva. Teško mi je povjerovati čak i u sumrak balkanskog nacionalizma i fašizma.

Da bih u išta od toga mogao povjerovati morao bih biti slijep za ono što svakodnevno vidim oko sebe: kako ljudi meni bliski tonu u mrak propagande i lažnih vijesti, kako ih privlače pametne tehnologije i njihove mračne čari, kako ih doslovno proždiru. Uz posao, brigu o obitelji, zdravstvene probleme i sve druge nedaće, ljudi jednostavno više nisu sposobni boriti se protiv tih nevidljivih nemani.

Pa se vi bavite rasklapanjem narcisoidnih, samosažaljevajućih nacionalnih mitova… Je li danas teže ili lakše pisati protiv dominantnih emocionalnih narativa? Želi li publika, po vašem iskustvu, uopće čuti takve glasove?

Književna publika drukčija je od publike na Facebooku i stranačkim televizijama, i rekao bih da upravo ona žudi za takvim glasovima. No ta je publika mala, sve manja, čini mi se. U knjigama ljudi traže drukčije priče i zahvalni su kad ih pronađu. Zato i ja svoje istomišljenike gotovo isključivo pronalazim u knjigama. Pisci danas zapravo nemaju poteškoća biti protiv bilo čega, jer se nitko više ne uzbuđuje oko onoga što piše u knjigama.

Oni koji prihvaćaju dominantne narative po pravilu ne čitaju – da čitaju, barem bi na trenutak posumnjali u te narative. I možete biti sigurni da Miljenko Jergović, Boris Dežulović ili Jurica Pavičić nikoga nisu naljutili svojim odličnim knjigama, nego isključivo svojim jednako odličnim novinskim tekstovima. Ili čak kratkim isječcima iz tih tekstova, namjerno istrgnutim iz konteksta i okačenim na neki Facebook s jasnom namjerom potpaljivanja anonimne rulje.

Vi ste u svojim kolumnama pisali da slovenska politika još uvijek s nelagodom pristupa antifašizmu. Što vas u toj koreografiji izbjegavanja stava najviše brine?

Teško je iz Hrvatske tvrditi da Slovenija ima problem s Drugim svjetskim ratom. Naravno, i kod nas ima političara koji nas 2025. uvjeravaju da su domobrani tek časno branili svoju zemlju od komunizma i da su partizani Slovencima nanijeli više zla nego nacisti. Ali domobrani nisu ustaše ni četnici i nisu otvarali koncentracijske logore, a mi danas ipak nemamo Thompsona niti premijera koji s pola milijuna ljudi na Hipodromu viče "Za dom spremni".

Ili samo otvara usta – tko će ga znati. U Sloveniji je dominantni društveni narativ antifašistički, i naš je problem zapravo suprotan hrvatskom i srpskom. Kod nas mnogi antifašisti ne žele prihvatiti da su se u ime antifašizma počinila i teška nedjela, i da su Teharje i Kočevski rog bacili mračnu sjenu na inače veličanstvenu pobjedu nad fašizmom. Vjerojatno zbog toga mnogi naši antifašisti danas pokazuju razumijevanje za Putina i njegov strah od NATO pakta.

Imajući u vidu snažnu slovensku tradiciju intelektualnog i civilnog otpora, vjerujete li da taj sektor danas još može biti korektiv politici, ili je i on iscrpljen i kooptiran?

Ne bih rekao da je iscrpljen. Nika Kovač i njezin Inštitut 8. marec postigli su velik i važan uspjeh na europskoj razini inicijativom My Voice, My Choice. I na posljednjim referendumima u Sloveniji presudan je često bio upravo angažman civilnog društva – primjerice, isti je taj Inštitut 8. marec odigrao ključnu ulogu u rušenju Janšina zakona o vodama prije nekoliko godina.

I liječnici koji su se organizirali u nedavnom rušenju zakona o pomoći pri dobrovoljnom okončanju života također predstavljaju oblik civilnog otpora, bez obzira na to koliko su bliski određenoj politici i koliko se ja s njima slagao. Kad je riječ o Sloveniji, meni se više čini da je upitna postala ponajprije moć same politike, odnosno njezina sposobnost da upravlja društvom neovisno o interesima kapitala i raznih centara moći.

Zemlju je nedavno potresla kriza u Novom Mestu; jesu li posljedice ove tragedije pokazale koliko je opasno dvadesetogodišnje izbjegavanje stvarnih rješenja kad su u pitanju Romi?

Problem Roma zapravo je ograničen na nekoliko općina u Dolenjskoj i Beloj krajini, pa se zbog toga godinama zanemarivao – na svim razinama. Društvo bi imalo razumijevanja da je vlast još prije dvadeset, deset ili dvije godine odlučila kao dugoročni cilj povećati udio romske djece koja završavaju školovanje, urediti infrastrukturu u romskim naseljima i smanjiti siromaštvo romske zajednice. Kao što bi podržalo i vlast koja bi se ozbiljno suočila s romskim kriminalnim bandama. I danas je slično: većina ljudi prije svega želi sigurnost za sebe i svoju djecu te očekuje da za sve vrijede jednaka pravila.

Ali istovremeno razumiju da je to nemoguće dok Romi žive u dubokom siromaštvu, ostaju neobrazovani i dok je kriminal mnogima često jedini način preživljavanja. No kada se dogodi tragedija, to se brzo zaboravi i sve se političke i društvene snage usmjere na "održavanje reda" i zakona, a Romi preko noći postanu neljudi – prijetnja, a ne žrtve siromaštva i diskriminacije. Srećom, društvena se napetost relativno brzo smirila. Pametna bi vlast to iskoristila i zajedno s lokalnim zajednicama čim prije pripremila dugoročnu strategiju razvoja romskih zajednica. Nažalost, izbori su blizu – i vlast će biti najsretnija ako se na Rome što prije ponovno zaboravi.

Često pišete kao da se obraćate "Sedmoj republici" – čitateljima koji dijele iskustvo postjugoslavenskog svijeta. Čini li vam se da se ta publika smanjuje, raste ili samo mijenja, kako bi preživjela u novom političkom i medijskom pejzažu?

Rekao bih prije svega da ta publika stari. Ne znam koliko se mijenja, ali sumnjam da mlade generacije Srba ili Hrvata pripadaju postjugoslavenskom svijetu na isti način kao njihovi roditelji. Volio bih da griješim, ali čini mi se da su za današnje klince granice nešto posve prirodno, a ne greška sustava. Možda ih vole prelaziti, ali s druge strane najčešće ih čeka stran i drugačiji svijet.

S druge strane, regionalni portal Velike priče, za koji pišem, dokazuje da medijski prostor – kao i jezik – i dalje može biti zajednički, te da postoji velik broj ljudi, unutar i izvan granica bivše države, koje zanima postjugoslavenski prostor. To su čitatelji kojima su i Miljenko Jergović i Svetislav Basara i Slavenka Drakulić i Rumena Bužarovska domaći pisci – ljudi koji istinski žive u jednoj virtualnoj postjugoslavenskoj stvarnosti, makar ona bila vezana isključivo uz kulturu, medije i zajednički jezik.

Moram primijetiti da se u vašim tekstovima osjeća određeni pesimizam, ali i neka vrsta tihe upornosti. Što vas danas najviše sprječava da potpuno ne potonete u beznađe?

Prije svega, nisam čovjek koji odustaje. I koliko god pesimizma nosio u sebi kada je riječ o globalnoj situaciji, i dalje vjerujem da pisanjem mogu dotaknuti nekoga na drugoj strani ulice, i da moje riječi mogu imati odjek u sredini u kojoj živim. Kada me na stepenicama zaustavi starija susjeda i kaže da voli čitati moje kolumne, ili kada mi to isto kaže Mladen Dolar, osjećam jednaku odgovornost prema svakom konkretnom čitatelju kojeg će moje pisanje možda iznenaditi, zbuniti, nasmijati, naljutiti, razočarati ili utješiti.

Na kraju krajeva, svi živimo u vlastitim mikrokozmosima, a na taj mali svijet možda doista mogu imati nekakav utjecaj. Je li to Slovenija, ili samo Ljubljana, ili tek njezin mali dio, ne znam. Ali važno mi je potaknuti ljude oko sebe na razmišljanje i propitivanje. Zapravo, to mi je sve važnije, jer imam osjećaj da su naši stavovi sve tvrđi, a naši odgovori sve konačniji. A u okolini koja njeguje samo neupitne stavove i gotove odgovore, teško je živjeti.

Skupljača strahova predstavljate u Puli, jednom od rijetkih mjesta u nekada zajedničkoj zemlji koje još osjećate kao prostor vlastitog starog sebe. A tema ovogodišnjeg Sa(n)jma je Nemiri. Za kraj, moram pitati: može li čovjek pronaći mirno mjesto u vremenu koje je samo po sebi nemirno? Gdje ga vi nalazite?

Današnji se nemir, barem onaj najprisutniji, može vrlo lako isključiti. Dovoljno je ugasiti telefon i svijet se odmah pretvara u mirnije mjesto. Možda ste kod kuće s djecom, na jutarnjoj kavi s prijateljima ili pijete pivo poslije rekreacije – mirno mjesto nije teško pronaći; teško je u njemu ustrajati.

Dovoljno je samo provjeriti pristigle poruke ili preletjeti vijesti i nemir se vraća, pa bili vi nasred prašume ili na pješčanoj plaži. Bolest današnjeg vremena zove se žudnja za nemirom. Toliko smo se navukli na nemir da više ne možemo bez njega: stalno nam treba nešto što će nas uzdrmati, pa i na odmoru posežemo za telefonom, pregledavamo profile, brojimo lajkove, čitamo komentare… Meni ponekad uspijeva odoljeti toj žudnji, ali često jednostavno nije moguće.