'Rat i kiša' Velibor Čolić (V.B.Z.)

Bruxelles, pandemija. Dok svijet ujedinjen strepi od covida, on, Velibor, u ovoj literarno impresivnoj autofikciji kao da se jedini bori s drugačijom bolešću, autoimunom i vrlo rijetkom; uplašen je, no pomalo svojim stanjem i zabavljen. Suosjećamo s pripovjedačem, cijenjenim književnikom, porijeklom s naših prostora, u međuvremenu naturaliziranim Francuzom. Njegova osobnost, njegova lucidna pa i ludička promišljanja drže nas u titraju između zabrinutosti i trbušnog smijeha, vispren je i duhovit, naoko ciničan, a ustvari topao i silno empatičan. I vrhunski belgijski specijalisti i new age šarlatani slažu se naposljetku da su njegovi neugodni, skoro pa bizarni simptomi iskuljali kao posljedica potisnute ratne traume. I eto nas u godini 1992. – pametan klinac, roker i pjesnik skita bosanskoposavskim bojištem, širom otvorenih očiju guta i u svoju crnu bilježnicu skicira nadrealne prizore užasa... Velibor Čolić (1964.) od 1992. živi u Francuskoj, gdje piše i objavljuje na francuskom jeziku, uglavnom kod izdavača Gallimard. Njegove su knjige prevedene na brojne jezike i adaptirane za kazališta u Francuskoj, Švicarskoj i Belgiji. Dobitnik je prestižne nagrade Francuske akademije za promicanje francuskog jezika i književnosti (2014.), a predstava Manuel d’exil prema njegovu romanu osvojila je 2022. Švicarsku federalnu nagradu za scenske umjetnosti. Njegov najnoviji roman Rat i kiša (2024.) dobio je pet književnih nagrada, među ostalim francuske nagrade Joseph Kessel, Ouest France/Etonnants Voyageurs, Maurice Genevoix, François Mauriac, te frankofonskom Prix Victor Rossel u Bruxellesu. Trenutno živi u Bruxellesu.

'Lorca kôd' Damir Zlatar Frey (Fraktura)

Na razmeđu sna i jave, istinitoga i mogućeg, između blatnjavih ulica zagrebačke Peščenice sredine dvadesetog stoljeća, obronaka Medvednice, andaluzijskih ravnica, bespuća Madrida i New Yorka te istarske crvenice neprestano se isprepleću životi dvaju junaka – mladića Gabrijela, kojeg sredina ne shvaća jer je ženstven, drugačiji, fragilan, ali borben i ustrajan, te jednoga od najvećih pjesnika i dramatičara dvadesetog stoljeća Federica Garcíje Lorce. Kroz stalan dijalog koji cijeloga života vode u snovima, u pismima između svjetova, pred nama se odvija drama dvaju umjetničkih života, dvaju života obilježenih drugošću i ustrajnošću da se bude svoj, jedinstven, beskompromisan. Damir Zlatar Frey u Lorca kôdu ispisuje veličanstvenu posvetu umjetnosti i ustrajnosti, ali jednako tako i nerazumijevanju, stalnom negiranju čovjekove prirode, mržnji i smrti. Vješto ispreplećući stvarno i nadrealno, Frey je ispisao priču o ljubavnicima izvan vremena i prostora, umjetnicima koji se dodiruju preko granica spoznaje, ljudima koji svijet vide drugačije te su samim time prijetnja svima. Lorca kôd triptih je o ljubavi i izdaji, poetski obračun s licemjerjem institucija koje i dalje skrivaju pravu istinu o pogubljenju pjesnika, roman o prijateljima koji će izdati prijatelje, o lomljivosti i snazi koju umjetnik može pronaći samo u drugom umjetniku, o životu kojeg nema bez snova i snovima kojih nema bez ljubavi.

'Vjetar zna moje ime' Isabel Allende, prevela Tamara Horvat Kanjera (Vuković&Runjić)

Beč, 1938. Samuel Adler imao je šest godina kada mu je otac nestao u Kristalnoj noći - noći u kojoj je njihova obitelj izgubila sve što je posjedovala. Samuelova majka osigurala mu je mjesto u posljednjem vlaku što je prevozio djecu iz okupirane Austrije u Englesku. U taj se vlak Samuel ukrcao sam, tek s jednim odijelom i violinom pod rukom. Arizona, 2019. Osam desetljeća kasnije, Anita Diaz, slijepa sedmogodišnja djevojčica zajedno s majkom ukrcava se na vlak koji će ih iz El Salvadora odvesti u Sjedinjene Države. Na nesreću, njihov se dolazak poklapa s novom politikom razdvajanja imigrantskih obitelji i Anita se nađe sama u kampu u Nogalesu. Od surove stvarnosti, sklanja se u ­čarobni svijet mašte Azabahar. Anitin slučaj dodijeljen je Seleni Duran, mladoj socijalnoj radnici koja uz pomoć odvjetnika iz jedne od najboljih tvrtki u San Franciscu pokušava ući u trag Anitinoj majci. Zajedno otkrivaju da djevojčica ima još jednog člana obitelji u SAD: Leticiju Cordero, koja je zaposlena u kući vremešnog Samuela Adlera - i dvije tako slične sudbine naposljetku će se ukrstiti. Mudra, dirljiva i beskompromisna, Isabel Allende u romanu Vjetar zna moje ime ispisuje žustri portret nekih od najmučnijih predjela naše povijesti i sadašnjosti, a ujedno odu ljubavi i divljenja prema djetinjoj snazi koja prkoseći svim mrakovima svoje stvarnosti – ne prestaje snivati.

'Prorokova pjesma', Paul Lynch, preveo Dean Trdak (Naklada Ljevak)

Prorokova pjesma, novi naslov nagrađivanog irskog pisca Paula Lyncha vjerojatno je najljepše i najpotresnije djelo o kraju svijeta kakvog poznajemo. Dobitnik Bookerove nagrade 2023. i Dayton Literary Peace Prize, književne nagrade za mir u kategoriji fikcije, roman Prorokova pjesma vrlo brzo postao je međunarodni bestseler, a kritika ga naziva 'nasljednikom' distopijskog klasika Georgea Orwella 1984. Smještan u suvremenu Irsku, čiju stvarnost sve više oblikuje desničarska, totalitarna vlast Nacionalne alijanse, roman prati život obitelji Stack koja se suočava s prijetnjama, a zatim i nestankom supruga i oca Larryja, istaknutog sindikalnog vođe učitelja. I dok supruga Eilish očajnički traži pomoć, istovremeno brinući o njihovoj djeci – najstarijem Marku, tinejdžerima Molly i Baileyu i dojenčetu Benu – svijet koji je poznavala nestaje u kaosu političkog nasilja i nemira. Hoće li obitelj ostati na okupu i što kada se postavi stari ultimatum: mi ili oni?Prorokova pjesma briljantno je napisana: čas kao bridak dijalog i lucidna politička analiza, čas kao raskošna poezija i lamentacija nad svijetom. Zbog iznimnoga stila kritika je Lyncha usporedila s velikanima Williamom Faulknerom, Samuelom Beckettom i Cormacom McCarthyjem. Djela su mu prevedena na više od 40 jezika.

'Pismo nepoznate žene | Manija' Stefan Zweig, prevela Branka Grubić (Petrine knjige)

Novele Pismo nepoznate žene i Manija austrijskog pisca Stefana Zweiga poznatog po svojim stilistički briljantno psihologijski analiziranim esejima, novelama, biografijama i romanima, nastale su u razmaku od dvije godine, 1920. i 1922., a premda naoko potpuno različite, kao da međusobno stoje u odnosu komplementarne inverzije. Obje novele počinju dostavom pisma – no dok je u Pismu nepoznate žene tekst pisma ujedno i radnja samoga djela, u Maniji pismo koje zaprima slikar Ferdinand funkcionira kao agens, pokretač radnje. Dok se Pismo fokusira na odnos između žene i muškarca te na društvene okolnosti i zadatosti koje taj odnos strukturiraju sve do njegova tragičnog kraja, u Maniji se kroz odnos supružnika odražava slika svijeta i društva uhvaćenog u nepokolebljivi stroj ratnog ludila koji obuzma i melje pojedince, sve dok se i sam na jednom od njih ne polomi. Osobno i društveno na intrigantan se i bolno aktualan način prepleću u obje novele. Pismo pritom naglasak stavlja na domenu intimnih odnosa, progovara o neshvatljivoj ljubavi koja završava tragično. Manija, pak, šalje snažnu antiratnu poruku koja počiva na moralnoj dosljednosti i ljubavi prema bićima s kojima dijelimo ovaj život i svijet.