PIŠE: DRAŽEN VUKOV COLIĆ

Vatikan se ljuti, a Washington nas opominje

Vesna Pusić dobra Zoran Milanović Ivo Josipović

Vesna Pusić dobra Zoran Milanović Ivo Josipović

Izvor: Pixsell / Autor: Petar Glebov/PIXSELL

Nema dvojbe da se Vesna Pusić ubraja u rijetke članove vladajuće koalicije koji imaju dovoljno znanja i upornosti da od Hrvatske pokušaju izgraditi 'malu državnu silu', čija će važnost, utjecaj, dalekovidnost i dosljednost daleko prelaziti njezinu stvarnu geografsku veličinu i težinu. Ali da bi se ostvario taj presudni skok, potrebno je prije svega učiniti sve da se ne ospori i uspori neposredni prijam u Europsku uniju, a Zagreb postane lider i u gospodarskom usponu i oporavku, a ne samo u geopolitičkim snovima

Hrvatska je u posljednjih desetak dana dobila po prstima od svojih najboljih prijatelja. Gotovo istovremeno novi je papinski nuncij nadbiskup Alessandro d'Ericco otvoreno zažalio što je ipak došao prekasno da u Saboru pokuša odgoditi izglasavanje Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji, a američki ambasador u odlasku James D. Foley priznao kako svojim američkim prijateljima nipošto ne bi preporučio da u ovakvim protupoduzetničkim okolnostima ulažu u osiromašenu Hrvatsku. Prvi je produbio svjetonazorske raspre, a drugi otpisao hrvatske gospodarske izglede, pa su se tako u uobičajenoj poplavi velikih kurtoaznih pohvala, koje inače prate odnose između Hrvatske i Vatikana i Hrvatske i SAD-a, ipak izrečene dvije gorke istine, koje govore kako Hrvatska gubi međunarodno povjerenje, a ponovno izaziva nevjericu i kod 'povijesno' najboljih prijatelja.

Nuncij je progovorio kao 'bič božji', Foley je otvoreno priznao da američki novac baš nimalo ne privlači ova birokratizirana Hrvatska. I tako je i ova Vlada istovremeno dobila dvije javne packe koje su joj u ovom trenutku najmanje potrebne: ukor Vatikana i opomenu Washingtona, dok je u susjedstvu kriza na sve strane (Slovenija se koprca na rubu bankrota, BiH godinama traži stabilnu vladu, Srbija se poigrava propalim ratnim snovima). I u Bruxellesu nerijetko ponavljaju lekcije (pravosuđe, mediji, odnos politike i gospodarstva, policija) koje su se bar prividno već činile gotovo prevladanim. Čak i Njemačka odgađa potpisivanje pristupnog ugovora, dok se u svim velikim raspravama Hrvatska stalno gubi u grčevitim raskoracima između onoga što u globalnoj politici od nje bespogovorno traže oni najmoćniji (nedvojbeno svrstavanje oko Libije, Afganistana, Sirije) i onoga što u europskim raspravama traži francuski predsjednik Hollande. A to je razvoj, a ne struganje po dnu lonca.

Goran Kovacic/PIXSELL

Goran Kovacic/PIXSELL

Izvor: Pixsell / Autor: Goran Kovacic/PIXSELL

James Foley, američki veleposlanik na odlasku
Gubernatori i politička trgovina

Naravno: nitko ne voli kada se strani ambasadori opraštaju u znaku gorkih pouka. Nije Hrvatska jedina tranzicijska zemlja u kojoj su se američki ambasadori ponašali kao neporecivi gubernatori (Foley je bio vrlo umjeren), a niti jedino društvo u kojem se ne zna razlučiti što si sve može dopustiti Vatikan kao država, a što Katolička crkva kao najbrojnija vjerska zajednica. I u mnogim drugi zemljama veleposlanici najmoćnijih sila koriste pravo na svakovrsne propovijedi, dok se u modernoj diplomaciji više i ne skriva otvorena politička trgovina: i Vatikan i SAD su mnogo pomogli Hrvatskoj, od presudnog vatikanskog priznanja, do konačnog hrvatskog ulaska u NATO, pa bi bilo glupo, neuljudno i nemoguće, da se upravo vatikanskom i američkom ambasadoru zabrani da javno govore ono što o Hrvatskoj i u Hrvatskoj inače javno govore i neke male (skandinavske) zemlje ili podjednako neugodni goropadni susjedi (Srbija i Slovenija).

I 'crkva u Hrvata' samo je katolička crkva u kojoj sva bitna pravila određuje Vatikan, dok je za svakog američkog ambasadora ova i ovakva Hrvatska prvenstveno značajna kao geostrateški regionalni saveznik, kako bi se u ovom 'buretu baruta' očuvao mir i svi bitni zapadni (američki) interesi. I tako se Vatikan gordi kao hrvatska tisućljetna uzdanica, a Washington dokazuje kao mlađi prekooceanski brat, koji je ipak toliko snažan da ovu i ovakvu Hrvatsku može i uključiti i isključiti iz Europe, bez obzira što sam nije članom Europske unije. Nije član, ali može smiriti Sloveniju, a pritisnuti London, ili Nizozemsku, ukoliko će Hrvatska pristati da do granica bola pomaže bilo kakvoj Srbiji, a u BiH zagovara samo ono što je dogovoreno u Daytonu.

Jesmo li dobili 'pravu vanjsku politiku'?

U takvim bi se okolnostima bilo teško složiti s tvrdnjama ministrice Vesne Pusić da je Hrvatska konačno dobila 'pravu vanjsku politiku'. Neke se stvari ne mogu mijenjati samo zbog toga što je na nekim izborima pobijedila neka nova vlada, pa se svaki pokušaj bitnog iskoraka iz regije ipak slama pred vratima nedodirljivih moćnika. Hrvatska neće moći pomoći potlačenim afganistanskim djevojčicama, o čemu sanja Vesna Pusić, kada je već Zapad pristao da u pregovorima s talibanima zauvijek zaboravi neka temeljna ljudska prava, dok se Hrvatska može beskonačno hvaliti svojom 'postkonfliktnom izgradnjom državnih institucija', ali to ipak neće baš nimalo utjecati na buduće rasplete poslije 'arapskog proljeća'. Nema dvojbe da je Croatia summit okupio vrlo značajan broj važnih gostiju koji su mogli govoriti o budućnosti južnog Mediterana, ali se bez obzira na sve ipak dogodilo ono što se moralo dogoditi: svi su se mediji raspisali samo o rukovanju Tadića i Thacija, a čak ni hrvatske novine nisu zabilježile da se hrvatska ministrica susrela s marokanskim ministrom vanjskih poslova. O globalnoj demokraciji je uvijek prekrasno razglabati, ali pravo na izvoz uzora ipak ostaje rezervirano samo za najveće među najvećima.

Uostalom, čak ni Vlada ni ministarstvo na svojim službenim portalima nisu objavili cjelovite govore Josipovića, Milanovića i Vesne Pusić, pa se samo na web stranicama američkog veleposlanstva moglo pročitati ono što je u Dubrovniku izgovorio Philip H. Gordon, pomoćnik pržavne tajnice Hillary Clinton, šef Ureda za europska i euroazijska pitanja. U tom je trenutku njegova šefica već bila na putu između Pariza i Tokija, u sklopu još jedne velike turneje u koju je uključila Vijetnam, Kambodžu, Miamar, Laos, Mongoliju, Egipat i Izrael, čime se broj njezinih ukupnih vanjskopolitičkih putovanja približio rekordu od devedesetak stranih zemalja. Skoro devedeset, ali ipak bez Hrvatske, koja se još jednom morala zadovoljiti samo posjetom europskog i regionalnog specijalista. Gordon je i u Dubrovniku obilno nahvalio Hrvatsku, ali će mnoge ipak mnogo više zabrinuti Foleyeve kritike. Čovjeku je toplo oko srca kada se maše protokolarnim zastavama, ali se iskreno plješće – samo kada se plješće punog želuca.

Nema dvojbe da je Vesna Pusić možda jedini član vladajuće koalicije koji ima dovoljno znanja, upornosti, dobre volje i zavidnog obrazovanja da od Hrvatske pokuša izgraditi 'malu državnu silu', čija će važnost, utjecaj, dalekovidnost i dosljednost daleko prelaziti njezinu stvarnu geografsku veličinu i težinu. Ali da bi se ostvario taj presudni skok, potrebno je prije svega – baš kao i prije – učiniti sve da se ne ospori i uspori neposredni prijam u Europsku uniju, a Zagreb postane lider i u gospodarskom rastu i oporavku, a ne samo u geopolitičkim snovima, kako bi i djeca, rođena uz pomoć potpomognute oplodnje, baš kao i ostala hrvatska djeca, mogla računati s dostojnom i održivom budućnošću. I živjeti u nekoj normalnoj državi, u kojoj se pogrebnici više nikada neće usuditi da zbog financijskih prosvjeda u napuštenim mrtvačnicama ostave da trunu leševi bez nadzora, a policajci i carinici budu bar toliko pažljivi da im preko buduće šengenske granice više ne švercaju – mrtvace na sjedalu suvozača.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi