Prije nekoliko tjedana, na letu iz Bostona za Frankfurt, sjedila sam pored dvojice mladih njemačkih studenata koji su prvi put posjetili Sjedinjene Države. Sedmodnevno putovanje podijelili su između New Yorka i Bostona, kombinacije gotovo udžbenički osmišljene za to da Europljaninu pokaže dva lica Amerike. New York s onim svojim neprestanim, gotovo agresivnim intenzitetom u kojem se sve čini ubrzanim za pola koraka u odnosu na ostatak svijeta, i Boston s europskim duhom, niskim ciglenim pročeljima i sveučilišnim ritmom koji podsjeća na Heidelberg ili Leuven više nego na bilo što američko. Oba su im se grada izuzetno dopala.

No jedna ih je stvar prilično zatekla - cijene. Oba se grada redovito nalaze na ljestvicama pet najskupljih američkih gradova, s cijenama koje za europskog studenta djeluju gotovo nestvarno. Nakon što mi je nabrojio nekoliko primjera koji su ga osobito iznenadili, moj sugovornik je zastao, slegnuo ramenima i postavio pitanje koje mu je očito cijelo putovanje stajalo na vrhu jezika: 'Pa kako ti ljudi uopće štede?'

To pitanje, koje recimo mladom Hrvatu vjerojatno ne bi bilo ni dvadeseto na umu pri prvom susretu s Manhattanom, sažima jedan od dubljih razloga zbog kojih se Europska unija, unatoč svim svojim potencijalima, ne uspijeva nametnuti u globalnim okvirima kao ekonomska velesila i čimbenik koji ostatak svijeta mora ozbiljno uvažavati.

Refleks štednje, taj duboko ukorijenjeni europski instinkt, nije naime samo osobina pojedinca. On je, kada se zbroji kroz stotine milijuna kućanstava, jedna od najmoćnijih ekonomskih sila kontinenta. Sila koja, paradoksalno, već desetljećima radi protiv same Europe jer, umjesto da financira njezin razvoj i unutarnji rast, najvećim dijelom napušta kontinent i odlazi tamo gdje su prilike za oplodnju kapitala veće, ponajprije u Sjedinjene Države. Europa, drugim riječima, ima svog konja za trku. Samo ga još uvijek nije ni osedlala ni zajahala.

Ekonomija koja je zaboravila na sebe

Ekonomska snaga Europske unije najčešće se mjeri brojkama koje na prvi pogled djeluju impresivno: zajedničkim bruto domaćim proizvodom usporedivim s američkim, jedinstvenom valutom koju koristi gotovo 350 milijuna ljudi te unutarnjim tržištem od oko 400 milijuna potrošača s kupovnom moći koja je među najvišima u svijetu. Tome valja dodati i činjenicu da su, prema klasifikaciji Svjetske banke, sve zemlje članice Unije svrstane u kategoriju visokorazvijenih ekonomija, što EU čini jedinstvenim blokom država takve gustoće prosperiteta. Po svim tim parametrima, Unija bi morala biti jedan od dva ili tri ključna pola globalne ekonomije, uz Sjedinjene Države i Kinu, te akter s kojim se pri svakoj važnijoj odluci računa kao s ravnopravnim sugovornikom.

U stvarnosti je situacija znatno drugačija. Europska unija u međunarodnim ekonomskim odnosima sve češće djeluje kao akter koji reagira, a sve rjeđe kao onaj koji oblikuje. Razlog tome nije nedostatak veličine, već način na koji je europski ekonomski model desetljećima bio konstruiran. Umjesto da svoju snagu crpi iz vlastite, unutarnje potražnje, što bi za tržište takve veličine bilo prirodno, Unija se gotovo cijelo poslijeratno razdoblje oslanjala na izvoz. Njemački model, izgrađen na proizvodnoj izvrsnosti, suzdržanoj domaćoj potrošnji i sustavnom traženju kupaca izvan vlastitih granica, postupno je postao širi europski model, čineći Uniju sve ovisnijom o tuđoj potražnji, najprije američkoj, a potom i kineskoj.

Sve dok je svijet bio relativno otvoren takav je model davao izvanredne rezultate. No imao je strukturalnu manjkavost koja se u dobrim vremenima nije osjećala, a u lošima postaje pogubna. Ekonomija koja se primarno oslanja na vanjsku potražnju po definiciji ovisi o tuđim odlukama, tuđim ciklusima i tuđoj geopolitici. Onog trenutka u kojem se globalni poredak počeo fragmentirati, kada su se pojavile carine, sankcije i industrijske politike usmjerene protiv slobodne trgovine, izvozna konkurentnost prestala je biti dovoljan oslonac.

Istodobno je ono što trebalo biti drugi, ravnopravan stup europske ekonomije, snaga njezine domaće potražnje financirane iz vlastitog dohotka i štednje, ostalo sustavno nerazvijeno. Tržište od 400 milijuna potrošača koje bi, da je integrirano i učinkovito, moglo biti samodostatan motor rasta, u praksi i dalje funkcionira kao niz djelomično povezanih nacionalnih tržišta. Europa je tako, u nastojanju da proda svijetu što više, zaboravila izgraditi tržište na kojem bi prvenstveno prodavala samoj sebi.

Štednja koja radije putuje preko Atlantika

Ako se europski paradoks želi razumjeti u jednoj jedinoj brojci, onda je to stopa štednje europskih kućanstava. Dok američka kućanstva u prosjeku štede oko četiri do pet posto svojih raspoloživih dohodaka, europska štede gotovo trostruko više, s prosjekom između trinaest i petnaest posto, a u najbogatijim zemljama poput Njemačke, Nizozemske ili Švedske i preko dvadeset posto.

Riječ je o akumulaciji kapitala koja se mjeri stotinama milijardi eura godišnje i koja, u teoriji, predstavlja idealno gorivo za kupnju europskih proizvoda, inovacije, infrastrukturu i poduzetništvo. U praksi, najveći dio te štednje nikada ne dospije do europskog gospodarstva, već služi za financiranje rasta i zaduživanja onih koji štede puno manje, ponajprije Amerikanaca.

Zašto Europa pušta da joj novac curi kroz prste?

Nekoliko je razloga za to. Za početak, europsko tržište kapitala, za razliku od američkog, nikada nije do kraja izgrađeno. Svaka članica i dalje ima svoja pravila, regulatore, porezne režime i bankarsko posredovanje, što europskom investitoru, pojedincu ili mirovinskom fondu čini gotovo nemogućim da efikasno raspodijeli kapital diljem Unije. Štednja se zato zadržava u domaćem bankarskom sustavu uz minimalne prinose ili se preusmjerava prema dubljim i likvidnijim tržištima, ponajprije američkom.

Procjene Europske komisije i Europske središnje banke govore da svake godine između tristo i četiristo milijardi eura europske štednje prelazi Atlantik i završava u američkim dionicama, obveznicama i fondovima. Europljani vlastitom štednjom desetljećima sufinanciraju američki tehnološki uspon, američku potrošnju, američki javni dug i, posredno, američku ekonomsku dominaciju nad samom Europom.

Još bitniji razlog je poslovna klima koja u većini članica nije naklonjena ni ulaganju ni rastu. Pokrenuti tvrtku u Europi i dalje znači prolaziti kroz administrativne procedure koje znaju trajati mjesecima, a skalirati je na razinu Unije znači gotovo iznova ponavljati postupak u svakoj novoj zemlji. Zbog toga europski startupovi koji uspiju doseći kritičnu veličinu u pravilu sele sjedište preko oceana.

Posljedica je dvostruko curenje: kapital odlazi tamo gdje su prinosi veći, a poduzetnici tamo gdje je lakše rasti. Mario Draghi je taj jaz između europske akumulacije i europske oplodnje kapitala, u svojem izvješću o konkurentnosti, opisao kao egzistencijalni izazov Unije, bez čijeg rješavanja Europa neće moći financirati ni zelenu tranziciju, ni vlastitu obranu, ni tehnološko sustizanje.

Što bi unija kapitala i jedinstveno tržište usluga doista značili

Reforme koje bi Europi omogućile da svoju štednju pretvori u vlastitu razvojnu snagu nisu nove ni nepoznate. O njima se u Bruxellesu govori već više od desetljeća, a kroz izvješća Marija Draghija o konkurentnosti i Enrica Lette o budućnosti jedinstvenog tržišta dobile su razrađenu intelektualnu podlogu i jasno definiran prioritetni red. Problem nije u tome da Unija ne zna što treba učiniti, nego što godinama oklijeva to i učiniti.

U središtu reformi nalazi se ideja unije tržišta kapitala, projekta čiji je cilj povezati nacionalna financijska tržišta članica u jedinstven prostor u kojem bi štednja iz jedne zemlje mogla bez prepreka financirati poduzetnika u drugoj, a europski startup tražiti kapital na razini cijelog kontinenta umjesto u uskim okvirima vlastite jurisdikcije. Riječ je o stvaranju onoga što Sjedinjene Države već imaju, dubokog i regulatorno ujednačenog tržišta na kojem kapital pronalazi najproduktivniju upotrebu.

Uz to, jednako je važno produbljivanje jedinstvenog tržišta usluga jer je, unatoč tome što one čine više od dvije trećine europskog BDP-a, ostalo tek djelomično integrirano. Ta bi reforma podrazumijevala da netko tko živi u Njemačkoj može osigurati automobil kod hrvatskih osiguravatelja ili uzeti kredit u portugalskoj banci.

I treće je sustavno smanjenje birokratskog opterećenja – ne kao deregulacija europskih standarda, koji su europska prepoznatljivost, nego kao njihovo usklađivanje – kako poduzetnik iz Lisabona ne bi ekspanziju primjerice u Helsinki ili Sofiju doživljavao kao ulazak na potpuno strano tržište.

Učinci tih reformi bili bi daleko širi od pukog zadržavanja štednje na kontinentu. Europa bi konačno mogla iz vlastitih izvora financirati svoje strateške prioritete, od zelene tranzicije i energetske neovisnosti do obrambene industrije, a ona u novom geopolitičkom okruženju prestaje biti tema za sutra i postaje pitanje za danas.

Politička cijena ekonomske nužnosti

Najveća prepreka svemu što je do sada rečeno nije ekonomske, već političke prirode. Reforme poput unije tržišta kapitala ili jedinstvenog tržišta usluga (a o fiskalnoj uniji i da ne govorimo) ne mogu se provesti bez prijenosa dijela ovlasti s nacionalne na europsku razinu, a upravo to je područje u kojem članice najljubomornije čuvaju svoj suverenitet. Riječ je o domenama koje dotiču srž onoga što birači percipiraju kao nacionalnu autonomiju, od porezne politike i financijske regulacije do mirovinskih sustava i odnosa s vlastitim bankama. Svaki korak prema integraciji u tim područjima neizbježno znači jedan korak dalje od one verzije nacionalne države na koju su građani naviknuli i dublju, duboko nepopularnu ekonomsku integraciju.

Tome treba dodati i činjenicu da dublja integracija u javnom diskursu rijetko zvuči kao rješenje, a gotovo redovito kao prijetnja. U svakoj zemlji postoji njezina verzija straha od integracije: u jednima je to strah od solidarnosti, koja se doživljava kao subvencioniranje tuđe neodgovornosti, u drugima strah od gubitka kontrole nad prekograničnim kretanjem stanovnika, u trećima strah od regulatornog modela koji ne odgovara lokalnoj kulturi. Sve te strahove populistički i euroskeptični pokreti, koji su posljednjih godina ojačali u gotovo svakoj članici, vješto pretvaraju u politički kapital, prikazujući svaku europsku reformu kao još jedan korak prema gubitku nacionalne samostalnosti.

Svijet Trumpovih carina Europi pokazuje put

Sjetimo se samo Prava i pravde u Poljskoj, šesnaest godina duge, upravo okončane vladavine Orbánova Fidesza u Mađarskoj, četvrtog mandata Roberta Fica u Slovačkoj, sve snažnijeg AfD-a u Njemačkoj i Wildersove Stranke za slobodu u Nizozemskoj. Rezultat je već poznat. Projekt unije tržišta kapitala formalno je pokrenut još 2015., a deset godina kasnije i dalje se nalazi u fazi parcijalnih iskoraka i odgođenih odluka. Direktiva o uslugama, donesena još davne 2006. godine, nikada nije provedena u opsegu u kojem je bila zamišljena.

No upravo u sadašnjem trenutku, u kojem se globalni poredak rekonfigurira brzinom koju nismo vidjeli od kraja Hladnog rata, cijena daljnjeg odgađanja postaje neusporedivo veća od cijene političkog rizika koji nosi integracija. U svijetu Trumpovih carina, kineske industrijske ekspanzije i sve više fragmentirane globalne trgovine, Europa – koja se i dalje oslanja na izvoz prema tržištima koja joj se zatvaraju, a vlastitu štednju pušta da odlazi na tržišta koja joj postaju konkurenti – svodi se na aktera koji svoju ekonomsku sudbinu prepušta tuđim odlukama.

Politička cijena dublje integracije visoka je i mjerljiva, ali cijena njezina izostanka, premda manje vidljiva u kratkom roku, dugoročno je egzistencijalna. Ako nas je razdoblje od ponovnog dolaska Donalda Trumpa na vlast ičemu trebalo naučiti, onda je baš to prava lekcija. A u prilog toj tezi govore i uvjerljivi rezultati nedavnih mađarskih izbora. Europski konj za trku stoga stoji tek napola osedlan. Pitanje je samo koliko će kriza još trebati da Europa prikupi političku hrabrost i napokon ga uzjaše.