Kad je Bugarska prije gotovo dvadeset godina ušla u Europsku uniju, velik dio Europe gledao ju je kao problem koji treba administrirati, a ne kao državu koja ima ozbiljnu budućnost. Bila je sinonim za postsocijalističku periferiju: korupciju, mafiju, depopulaciju i političku nestabilnost. U balkanskoj imaginaciji Bugarska je dugo bila nešto između upozorenja i šale.

Ovogodišnja Eurovizija samo je podsjetila ostatak Europe da se nešto promijenilo. Ne zato što je riječ o presudnom kulturnom događaju, nego zato što Bugarska više ne djeluje kao zemlja izvan europske priče te se počinje ponašati kao država koja pripada europskom centru, makar još uvijek bila opterećena kontradikcijama.

U tome leži zanimljiv paradoks: Bugarska se posljednjih petnaest godina promijenila brže nego što su se promijenile predodžbe o njoj.

Povijesna rusofilija koja nikada nije nestala

Bugarska je povijesno jedna od najviše proruski orijentiranih država u Europi, što nije samo posljedica sovjetskog razdoblja nego mnogo dubljih povijesnih veza. Rusija je u bugarskoj nacionalnoj svijesti dugo figurirala kao osloboditeljica od Osmanskog Carstva, a taj je sentiment ostao snažan i nakon pada komunizma.

Kako navodi analiza izrađena za Carnegiejevu zakladu za međunarodni mir, Bugarska je više od stoljeća bila važan dio ruske strategije na Crnome moru. U tekstu se navodi da ju je Moskva tradicionalno promatrala kao 'prijateljsku satelitsku državu' preko koje može projicirati utjecaj prema Europi i Sredozemlju.

Taj odnos nije nestao ni danas. Ruski utjecaj u energetici, medijima i dijelu političkog establišmenta i dalje je snažan, a euroskepticizam je mnogo rašireniji nego što se izvana čini.

Bugarska socijalistička partija, nominalna nasljednica nekadašnje njihove komunističke partije, nikada nije postala dio klasične zapadnoeuropske socijaldemokracije. Naprotiv, često je kombinirala socijalnu retoriku s nacionalnim konzervativizmom, blagim euroskepticizmom i relativno tolerantnim odnosom prema Moskvi.

Kako pokazuje Višnja Vukov u novijoj analizi bugarskog i srpskog slučaja za Journal of European Public Policy, političke podjele u Bugarskoj danas se mnogo manje vode oko klasičnih ekonomskih razlika između ljevice i desnice, a mnogo više oko korupcije, 'zarobljene države', odnosa prema Europskoj uniji i geopolitičke orijentacije zemlje. Vukov upozorava da je bugarski politički sustav posljednjih godina obilježen sukobom između proeuropskih reformskih aktera i mreža političko-ekonomskog klijentelizma, duboko ukorijenjenih u državnim institucijama.

Zemlja u kojoj je car postao premijer

Bugarska politika često djeluje kao spoj postsocijalističke improvizacije i balkanske političke fantastike. Simeon II., posljednji bugarski car, nakon desetljeća egzila vratio se u zemlju i demokratskim putem postao premijer u mandatu od 2001. do 2005. godine. U većini europskih država takav bi scenarij zvučao gotovo nezamislivo, no Bugarska je politički sustav u kojem su neobične biografije pravilo, a ne iznimka. Nakon Simeona došao je Bojko Borisov (od 2009. do 2021., uz kratke prekide), možda najtipičniji simbol bugarske tranzicije. Borisov je bio tjelohranitelj komunističkog lidera Todora Živkova i samog cara Simeona II., a prije politike bavio se karateom i sigurnosnim biznisom.

Njegov stil vladanja bio je kombinacija lokalnog šerifa, populista i pragmatičnog europskog konzervativca, a Bruxelles ga je godinama tolerirao jer je nominalno bio 'proeuropski' orijentiran, iako su njegovu eru obilježile ozbiljne optužbe za korupciju, klijentelizam i urušavanje medijskih sloboda. Prema izvješćima Transparency Internationala, Bugarska i dalje ostaje među najkorumpiranijim državama Europske unije, tj. na predzadnjem mjestu, prije Mađarske. Inače, prema istom indeksu percepcije korupcije, Hrvatska ima 47, Rumunjska 46, a Bugarska 43 od 100 bodova.

Politička kriza bez kraja, pa spas u zadnji čas

Od 2021. godine Bugarska je praktički živjela u permanentnoj političkoj krizi. Parlamentarni izbori ponavljali su se gotovo svake godine, koalicije su se raspadale, a predsjednik Rumen Radev više je puta imenovao tehničke vlade.

U međuvremenu je situacija postala još dramatičnija. Nakon novih prosvjeda protiv korupcije i pada vlade krajem 2025. godine zemlja je otišla na osme parlamentarne izbore u pet godina.

Privremenu tehničku vladu početkom ove godine vodio je ekonomist Andrej Gjurov, bivši viceguverner bugarske narodne banke. Reuters je u veljači upozorio da zemlja ulazi u novu fazu političke neizvjesnosti, uz rast podrške nacionalističkim i proruskim opcijama.

A onda se dogodio politički obrat. Na izborima u travnju bivši predsjednik Rumen Radev osvojio je uvjerljivu većinu i postao novi premijer, čime je Bugarska prvi put nakon dugo vremena dobila relativno stabilnu vlast. No i Radev je kontradiktorna figura: formalno je proeuropski političar, ali je često optuživan za korupciju, previše blag odnos prema Moskvi i skepsu prema dijelu europskih politika, osobito sankcijama Rusiji i tempu europske integracije. Drugim riječima, Bugarska je možda dobila stabilniju vladu, ali nije riješila svoje unutarnje proturječnosti.

Napredak usprkos svemu

Korupcija u ovoj zemlji nije samo problem pojedinaca nego način funkcioniranja dijela političkog i gospodarskog sustava, što se posebice očituje kroz klijentelističke mreže, javne natječaje, pravosuđe, lokalne političke elite i kontrolu nad medijima. Ipak, upravo se tu događa najveći paradoks suvremene Bugarske. Unatoč korupciji i političkoj nestabilnosti, posljednjih godina počela je ozbiljno gospodarski rasti.

Dok ostatak Balkana još uvijek zamišlja Bugarsku kao siromašnu postsovjetsku periferiju, Sofija se posljednjih godina transformirala u ozbiljan regionalni IT i outsourcing centar. Bugarski tehnološki sektor raste te je među najbržima u jugoistočnoj Europi jer su niske porezne stope, relativno jeftina radna snaga i članstvo u EU-u privukli IT kompanije, outsourcing centre, startupove i regionalne investitore. Sofija danas sve više podsjeća na Bukurešt prije deset godina: grad koji još nije potpuno otkriven, ali ima rastuće samopouzdanje.

Gdje je Bugarska danas u odnosu na Hrvatsku, Grčku i Rumunjsku?

Hrvatska i dalje ima viši životni standard, razvijeniji turizam i institucionalno stabilniji sustav, no Bugarska posljednjih godina pokazuje veću agresivnost u razvoju digitalne ekonomije i privlačenju tehnološkog kapitala.

Rumunjska je otišla još dalje. Bukurešt je danas ozbiljniji tehnološki centar od Sofije, a rumunjski rast djeluje impresivnije, međutim upravo zato Bugarska postaje zanimljiva – zbog toga što je njezin napredak bio mnogo manje očekivan.

Nasuprot tome, Grčka se nakon dužničke krize nikada nije potpuno vratila starom osjećaju gospodarskog optimizma. I dalje je bogatija i razvijenija od Bugarske, ali je bugarska ekonomija u nekim segmentima fleksibilnija i dinamičnija.

Problem manjina i identitetske politike

Istodobno Bugarska ostaje izrazito osjetljiva na pitanja identiteta. Uz Grčku, ona je jedna od rijetkih europskih država koje tradicionalno odbijaju koncept nacionalnih manjina. Osobito je pritom osjetljivo pitanje turske zajednice, a ona čini značajan dio stanovništva (oko devet posto).

Kako objašnjava analiza Minority Rights Group Internationala, bugarska država povijesno je bila vrlo oprezna prema institucionalizaciji manjinskih identiteta, djelomično zbog traumatičnog povijesnog odnosa prema Osmanskom Carstvu. To je jedan od razloga zbog kojih je bugarska politika često spoj europske integracije, nacionalne nesigurnosti i duboko ukorijenjenog povijesnog straha od vanjskog utjecaja.

Balkan često kasni za vlastitom stvarnošću

Možda je najveća pogreška promatrati Bugarsku isključivo kroz stare stereotipe. Jer dok ostatak Balkana još uvijek govori o njoj kao o 'najsiromašnijoj članici EU-a', ona polako gradi novu ekonomiju, novu urbanu kulturu i novu političku ambiciju. Ponekad se države promijene prije nego što to primijete njihovi susjedi. A Bugarska je možda upravo takav slučaj.