Ponekad je ključno praviti se – Englez. I tako se ponašati. Recimo, u politici. Kao malo koja politička sredina u Europi i svijetu, Engleska (i cijelo Ujedinjeno Kraljevstvo) munjevito reagira na promjene za koje se odluče tamošnji birači ili ih signaliziraju. Kada tamošnja politička stranka koja ima parlamentarnu većinu nakon posljednjih parlamentarnih izbora zabilježi poražavajuće rezultate na lokalnim izborima, kao svojevrsnom testu popularnosti aktualne vlasti, odmah počnu rasprave o razlozima neuspjeha te pozivi za ostavkom čelne osobe vlade i stranke.

Upravo se to dogodilo nakon ovogodišnjih lokalnih izbora u Velikoj Britaniji, održanih u izborni četvrtak 7. svibnja (oni u Sjevernoj Irskoj održat će se 2027.). Laburisti premijera Keira Starmera nakon uvjerljive pobjede na parlamentarnim izborima u srpnju 2024. godine, na kojima su osvojili gotovo 34 posto glasova birača i 411 mandata, na svibanjskim su lokalnim izborima više nego prepolovili postotnu podršku birača, izgubili oko tisuću i pol vijećničkih mjesta diljem zemlje te, što se tiče podrške birača, gledaju u leđa stranci Reform UK, na čijem je čelu desni populist Nigel Farage.

I na lokalnim izborima i u trenutačnim ispitivanjima javnog mnijenja reformisti imaju podršku više od četvrtine ispitanika te bi na potencijalnim prijevremenim parlamentarnim izborima, sukladno britanskom izbornom modelu, prema kojem mandat osvaja prvoplasirani kandidat u nizu jednomandatnih izbornih okruga temeljem relativne većine u samo jednom krugu, Farageova stranka – pobijedila. No redovni se izbori moraju održati tek 2029. godine.

Propitivanje šefa – legitimna stvar

Jasan poraz premijera Starmera i njegovih laburista na lokalnim izborima trenutačno je doveo do poziva za njegovom ostavkom. I to unutar vlastite stranke. Tako je ministar zdravstva Wes Streeting podnio ostavku izjavivši da je izgubio povjerenje u premijerovo vodstvo te i sam razmišlja o eventualnoj kandidaturi za vrh stranke dođe li do takvog raspleta ili zapleta, kako se uzme. Starmer već danima odbacuje mogućnost ostavke ističući da bi to odvelo zemlju u kaos, očito se referirajući na mogućnost da prvi put u povijesti Ujedinjenog Kraljevstva vladu preuzme političar poput uvjerenog izolacionista i protivnika Europske unije Faragea.

Kako god se rasplete (ili zaplete) politička situacija u zemlji koja nakon provedenog izlaska iz Europske unije nikako ne uspijeva postići zamašnjak razvoja, unutarstranačka demokracija britanskog tipa itekako funkcionira. Kakva je politička kultura u Ujedinjenom Kraljevstvu u pogledu političara koji izgube biračko povjerenje, dovoljno je sjetiti se povijesnih parlamentarnih izbora iz srpnja 1945. godine, na kojima je glatko izgubio tadašnji premijer Winston Churchill, i to kao neprijeporni pobjednik Drugoga svjetskog rata. Ili slučaja Margaret Thatcher, premijerke koju su stranački kolege prisilili na ostavku 1990. godine nakon triju osvojenih izbora. To je UK.

A Hrvatska?

U britanskoj politici očito nema razumijevanja za minuli rad kada se pojave novi interesi, a aktualni ih političari ne mogu ostvariti. S druge strane, u Hrvatskoj unutarstranačka demokracija i održavanje polemičkog ozračja u strankama danas djeluju apstraktnije nego u posljednjem desetljeću jednostranačkog sustava u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji, na čijem je čelu bio tadašnji Savez komunista.

Njegova sljednica u Hrvatskoj, Socijaldemokratska partija Hrvatske, ovog proljeća održava unutarstranačke izbore svojih lokalnih i županijskih organizacija, a oni djeluju kao da su iz 1970-ih: jedan kandidat za čelno mjesto organizacije. A da se o evaluaciji rezultata tog kandidata na prethodnim lokalnim izborima niti ne govori.

Neprepoznatljivi kadrovi

Tako je čelno mjesto SDP-a Zagrebačke županije na izborima bez izbora ponovno osigurao Mihael Zmajlović. Bivši ministar u vladi premijera Zorana Milanovića na posljednjim se lokalnim izborima natjecao za zagrebačkog župana i – izgubio. Više sreće sljedeći put. Pritom ovdje nije riječ o sreći, već o preuzimanju političke odgovornosti i potrebi da se na nove izbore izađe s novim kandidatima i politikama. Raniji očito nisu uspjeli.

SDP je, nadalje, u tri od četiri najveća hrvatska grada – Zagrebu, Splitu i Osijeku – na izborima za predsjednike tamošnjih gradskih organizacija također imao samo jednog kandidata. Matej Mišić, novoizabrani prvi čovjek zagrebačkog SDP-a te predsjednik zagrebačke Gradske skupštine, po dosadašnjem radu i prepoznatljivosti ima sve šanse da mu ni svi članovi stranke u gradu, a kojih je sve manje, neće znati ni ime, kamoli rezultate.

Novi prvi splitski SDP-ovac Sandro Glumac opravdava izbore sa samo jednim kandidatom potrebom unutarstranačke kohezije. Zašto onda ne vratiti i jednostranačje u zemlji zbog nacionalne kohezije? U Osijeku novi predsjednik SDP-a Goran Kušec kao svoj politički program ističe želju da mu grad postane središtem kruha i kobasica, kao da se natječe za glavara naselja iz doba neolitika. Jedino je SDP u Rijeci imao mogućnost izbora te mu je novi čelnik Toni Štimac.

Na ovaj način stranka koja je 1989. godine inicirala višestranačje i demokratske izbore u zemlji unutar same sebe promiče neizbore. Bez mogućnosti izbora, više kandidata za pojedine položaje, te bez što življih i slojevitijih rasprava politička stranka gubi kondiciju da na demokratskim višestranačkim izborima barem djeluje kompetentno i kompetitivno. Nije to jamstvo pobjede, ali je svakako preduvjet kvalitetnog nastupa u natjecanju. U onim strankama u kojima se izbori svode na potvrđivanje gubi se snaga, kao i sposobnost u nadmetanju na lokalnim i parlamentarnim izborima. Isto vrijedi za otvaranje prostora za različite glasove u njima, neovisno o čemu oni govorili.

Kratkotrajna pobuna u HDZ-u

HDZ-ov kandidat na izborima za članove Europskog parlamenta iz Hrvatske Tomislav Sokol 2024. godine, a koji je i postao europarlamentarac zahvaljujući tome što Andrej Plenković i Dubravka Šuica kao prvi i druga na izbornoj listi nisu aktivirali svoj mandat, našao se na meti kritika u stranci. Razlog? U medijima se požalio da mu je netko iz stranačkog vrha onemogućio supruzi Ani Župić Sokol da se natječe za čelno mjesto zagrebačke organizacije Zajednica žena HDZ-a.

Oštro ga je kritizirao osobno premijer Plenković poručivši mu da, ako je nezadovoljan, slobodno napusti Europski parlament. Sokol se, inače, na europskim izborima prije dvije godine na HDZ-ovoj koalicijskoj listi natjecao na osmom mjestu osvojivši tada 0,95 posto glasova cijele liste. Plenković je već naveo mogućeg zamjenika, Marka Pavića, koji je tom prigodom osvojio 0,40 posto glasova.

Osim Plenkovića, nitko s tadašnje HDZ-ove liste nije prešao prag od 10 posto glasova cijele liste, što je uvjet i za aktivaciju preferencijskih glasova na parlamentarnim izborima, a ostavština je to lošeg rješenja još iz vremena SDP-ove vlade. Na taj se način dezavuira načelo preferencijskog glasanja jer bi u slučaju Sokolova odlaska iz Europskog parlamenta od spomenutog Pavića mandat neusporedivo više zaslužila Marijana Petir, osvojivši tada na zadnjem mjestu zajedničke liste 8,21 posto glasova cijele liste. Međutim to je neki drugi problem hrvatskoga zakonskog uređivanja mogućnosti izbora i slobode biranja, od jedinica lokalne i regionalne vlasti preko Hrvatskog sabora do Europskog parlamenta. Stranke, odnosno njihova vodstva, konkretno predsjednici, donose presudne odluke.

Demokracije trebaju više imena

I dalje važeći te krajnje anakroni Zakon o političkim strankama to samo održava, a svaki pokušaj da se unutarstranačka demokracija normira drukčije, 'demokratskije', propada. Kao ogledni primjer puno boljih rješenja i dalje ostaje Nacrt prijedloga Zakona o političkim strankama iz 2003. godine jer je sustavno razradio reguliranje njihova rada, razvoj njihove unutarstranačke demokracije te strog nadzor financiranja. Taj prijedlog u vrijeme prve SDP-ove koalicijske vlade nije prihvaćen, a svaka sljedeća Vlada RH nije se ni sjetila da postoji.

Da unutarstranačka demokracija i disonantni glasovi ponekad ipak uspiju, najbolji je primjer toga baš Plenković jer je 2016. godine, kao i Sokol sada, s mjesta člana Europskog parlamenta izrazio mišljenje o vlastitoj stranci. I dok je Sokol govorio o položaju za koji se njegova supruga navodno nije mogla natjecati, Plenković je u vrijeme prve HDZ-ove i Mostove vlade kritizirao rad tadašnjega prvog čovjeka HDZ-a Tomislava Karamarka, izjavivši da stranka ne može biti talac jednog čovjeka.

I doista nije bila, jer Vlada je uskoro pala, Karamarko otišao, a Plenković nakon unutarstranačkih izbora, doduše kao jedini kandidat na njima, preuzeo HDZ te zatim pobijedio na parlamentarnim izborima. Isti je uspjeh ostvario i 2020. i 2024. godine. Teško da će Sokol imati sličan put jer nema ni približan politički kapacitet ni potporu, kao ni okolnosti za takvo što, ali je nešto ipak slično. Jedan čovjek ne može sve. Osobito ne u demokracijama koje, ma kako osjetljive bile, nužno trebaju natjecanje s više imena. I u Hrvatskoj, i u Engleskoj.