Soba za pranje i sušenje rublja u zgradi u kojoj živim u Bostonu. Starija gospođa, negdje oko sedamdeset i pet godina, čeka da njezina perilica završi s pranjem. Ja pak, čekajući svoju sušilicu, upravo završavam telefonski razgovor na hrvatskom. Ona, zaintrigirana neuobičajenim jezikom, započinje razgovor: odakle sam? Kako mi se sviđa život u Americi?

U razgovoru koji je uslijedio čujem priču koju posljednjih godina slušam u različitim varijacijama otkako češće boravim u Americi. Mirovine koje primaju ona i njezin suprug dovoljne su tek da pokriju trošak najamnine, hrane i, za naše prilike, nevjerojatno skupog zdravstvenog osiguranja. Američki san kao da se izgubio negdje između skupih najmova, zdravstvenog osiguranja i obećanog života koji si obični Amerikanci više ne mogu priuštiti. 'Sve se promijenilo', kaže ona gestom koja sugerira neku vrstu kozmičke rezignacije. 'Ali nije važno. Trump će to popraviti. Uskoro će se ionako sve vratiti na svoje mjesto jer je kraj vremena blizu.'

Nije to bio prvi put da sam u razgovorima ovdje naletjela na izraz 'kraj vremena' (engl. end times). Evangelici koje sam upoznala ne govore o tome kao o nekoj dalekoj ili simboličkoj mogućnosti, nego kao o nečemu vrlo konkretnom i vrlo bliskom. Ratovi, prirodne katastrofe, politički kaos i društvena polarizacija za njih nisu samo povijesni događaji, već znakovi da se svijet približava svom konačnom raspletu.

Tek iz te perspektive rečenica gospođe iz praonice dobiva pun smisao. Ako vjerujete da se povijest približava svom posljednjem činu, onda politika više nije pitanje institucija ili javnih politika. Ona postaje pitanje spasenja. Donald Trump tada nije samo političar koji će Ameriku ponovno učiniti velikom nego figura koja se uklapa u širi osjećaj civilizacijskog raspada i skorog raspleta.

'Njihov čovjek' koji to nije bio

A kao da tako dramatična uvjerenja već nisu sama po sebi dovoljna, prije gotovo točno godinu dana na čelo Katoličke crkve prvi put i posve neočekivano došao je Amerikanac. Kardinal Robert Francis Prevost, danas papa Lav XIV., u početku je kod američke desnice izazvao gotovo trijumfalno oduševljenje. Vatikan je, činilo se, konačno vodio 'njihov čovjek'.

No euforija nije dugo trajala. Vrlo brzo pokazalo se da novi papa ne dijeli istu viziju kršćanstva kakvu promoviraju pokret MAGA, evangelistički pastori i nova američka administracija. Trump ga je nazvao 'slabim po pitanju kriminala' i 'užasnim po pitanju vanjske politike', a potpredsjednik J.D. Vance, katolički preobraćenik, javno mu je poručio da 'bude oprezan' kada govori o teološkim pitanjima. Papa je odgovorio jednako jasno: njegov posao nije služiti administraciji nego propovijedati evanđelje.

Ubrzo su američki kardinali počeli javno braniti Papu, a čikaški kardinal hrvatskog podrijetla Blase Cupich u jednom od intervjua otišao je toliko daleko da je upozorio kako se u Americi ponovno pojavljuju obrisi starog antikatoličkog sentimenta. Američki katolici s kojima sam razgovarala kažu da se ne sjećaju vremena u kojima su američki kardinali bili toliko prisutni u medijima kao posljednjih mjeseci.

Zemlja u kojoj možeš osnovati svoju crkvu

Mnogo je razloga zbog kojih je ovaj sukob gotovo neizbježan. Amerika jest duboko religiozna zemlja, ali nije dominantno katolička, nego protestantska, i to pretežito evangelička. Nastala je upravo iz pobune protiv europskih crkvenih autoriteta i ideje da jedna institucija poput Katoličke crkve ima monopol nad tumačenjem vjere.

Zato američko protestantsko kršćanstvo i danas funkcionira na način koji je prosječnom Europljaninu gotovo nezamisliv: ako vam se ne sviđa jedna crkva, jednostavno ćete otići u drugu ili možda čak osnovati vlastitu. U takvom religijskom okruženju nije toliko neobično da potpredsjednik Vance raspravlja s Papom gotovo kao ravnopravan teološki suparnik, uz vidljiv nedostatak jedne od za katoličanstvo temeljnih osobina – poniznosti.

Katoličanstvo, međutim, funkcionira drukčije. Njegova hijerarhija, disciplina i inzistiranje na kontinuitetu doktrine upravo su ono što mnogim američkim konzervativcima istodobno imponira, ali ih i frustrira. Konzervativna Amerika voli katolički osjećaj reda, autoriteta i civilizacijske čvrstoće sve dok se on poklapa s njezinim vrijednostima i političkim ciljevima. Nije stoga slučajno to da su od troje sudaca Vrhovnog suda koje je imenovao Trump dvoje deklarirani katolici, a treći episkopalac odgojen kao katolik. Evangelik će možda još i promijeniti mišljenje o pobačaju, deklarirani katolik sasvim sigurno neće.

Problem, međutim, nastaje kada isti taj autoritet počne inzistirati na drugim vrijednostima, primjerice zaštiti migranata, socijalnoj pravdi ili univerzalnosti ljudskog dostojanstva, u kojima se učenja i interesi Katoličke crkve i američkog konzervativnog kršćansko-nacionalnog pokreta više ne podudaraju. A upravo se oko migracija danas događa najdublji lom.

Crkva koju su izgradili useljenici

Katolička crkva u Americi oduvijek je bila crkva imigranata. Gradili su je Irci, Talijani, Poljaci, Nijemci, pa i Hrvati. Danas tu ulogu preuzimaju Latinoamerikanci. Gotovo polovica američkih katolika danas su Hispanoamerikanci, a svaki novi migrantski val iz Latinske Amerike istodobno demografski jača Katoličku crkvu u toj zemlji. Drugim riječima, dok američka administracija pokušava iz zemlje ukloniti milijune ilegalnih imigranata, Katolička crkva gleda kako joj odvode vjernike.

Papa Lav XIV. na to nije odgovorio samo propovijedima. Odgovorio je i izborom ljudi. Tijekom prve godine pontifikata u Americi je imenovao 26 novih biskupa i pomoćnika biskupa, a gotovo polovica njih rođena je izvan SAD-a. Michael Pham, koji je kao dijete pobjegao iz Vijetnama, postao je biskup San Diega. Pedro Bismarck Chau, rođen u Nikaragvi, imenovan je pomoćnim biskupom u Newarku. Simon Engurait iz Ugande postao je biskup u Louisiani.

A možda najvažniji izbor bio je Evelio Menjivar-Ayala, koji je kao tinejdžer ilegalno ušao u Ameriku skriven u prtljažniku automobila, bježeći od nasilja u Salvadoru. Papa ga je poslao u Zapadnu Virginiju, jednu od najbjeljih i politički 'najtrampističkijih' saveznih država u Americi. Očito, to nije bila samo administrativna odluka. Bila je to simbolička poruka.

No izbor novog pape čini se nadahnutim i iz posve druge perspektive. Dok američka politika postaje sve radikalnija, mladi Amerikanci počinju se vraćati vjeri. Prema istraživanjima Barna Groupa, jedne od najpriznatijih institucija za praćenje religijskih trendova u Americi, pripadnici generacije Z i milenijalci danas pohađaju vjerske službe u prosjeku dvostruko češće nego 2020. godine i predstavljaju vjerski najaktivnije generacije. A među kršćanskim denominacijama koje bilježe najveći priljev novih mladih vjernika ističe se Katolička crkva.

Fenomen je već dobio i ime: 'Lavov učinak'. Nije teško razumjeti zašto. Papa koji je odrastao u Chicagu, govori engleski bez stranog naglaska i nosi šiltericu Chicago White Soxa ne djeluje kao daleka figura iz Vatikana. 'On zvuči i izgleda kao mi', rekla mi je nedavno studentica iz Milwaukeeja, koja pohađa misu u sklopu male katoličke zajednice na Sveučilištu u Bostonu. U zemlji u kojoj su mladi u religiji sve češće vidjeli samo kulturne ratove i političku histeriju, papa koji govori jednostavno, inzistira na miru te obranu siromašnih i migranata ne tretira kao politički slogan, već kao moralnu obavezu, djeluje kao nešto novo. I mladi Amerikanci, čini se, prepoznaju razliku.

Godina gradnje mostova

Godinu dana nakon njegova dolaska na čelo Katoličke crkve američki katolici ocjenjuju Lavov pontifikat s gotovo neočekivanim entuzijazmom. Prema anketi agencije Reuters, provedenoj ovog travnja, šezdeset posto svih Amerikanaca, ne samo katolika, ima pozitivno mišljenje o novom papi, a čak sedamdeset posto američkih katolika izražava naklonost prema njemu. To su brojke kakve rijetko koji svjetski lider postiže u ovako polariziranoj zemlji.

Ono što Amerikanci ističu jest njegova sposobnost da ostane moralan, a da ne postane politički. Pažljivo bira riječi, uz iznimnu sposobnost da govori o vrijednostima, a da ga pritom nitko ne može svrstati u stranački tabor. Čini se da zasad vrlo uspješno hoda po tankoj žici između konzervativnih katolika, kojima je papa Franjo bio prebrz i previše neuračunljiv, te progresivnih, koji u njemu vide nastavak borbe za socijalne vrijednosti. A upravo ta sposobnost čini ga najopasnijim mogućim suparnikom u onome što je zapravo bitka za dominantan kršćanski narativ u Americi.

Na kraju, ono što se danas odvija između Vatikana i Bijele kuće nije samo politički sukob jednog pape i jednog predsjednika. To je sukob dviju vizija o tome što kršćanstvo jest i čemu služi. S jedne strane stoji evangelički narativ kraja vremena, koji povijest vidi kao niz znakova što vode prema konačnom raspletu i koji politiku pretvara u kozmičku bitku dobra i zla. Gospođa iz sobe za pranje rublja čeka da Trump 'ispravi' svijet prije nego što se sve završi.

Papa Lav XIV., čovjek koji je odrastao na jugu Chicaga, živio među najsiromašnijima u Peruu i danas iz Vatikana imenuje biskupe koji su nekoć prelazili granice skriveni u prtljažnicima automobila, nudi gotovo suprotnu ideju kršćanstva. Ne onu koja ljude priprema za kraj svijeta, već onu koja ih podsjeća da svijet još uvijek vrijedi pokušati popraviti. U trenutku u kojem velik dio američke politike mobilizira strah, bijes i osjećaj civilizacijskog raspada, Papa uporno govori o miru, dostojanstvu, milosrđu i odgovornosti prema drugima.

I možda je upravo to razlog zbog kojeg su katoličke crkve na istočnoj obali Amerike odjednom pune mladih ljudi koji nisu došli čekati kraj nego naučiti kako živjeti.