KOMENTAR VUKA PERIŠIĆA

Ako EU ne ponizi državu, država će poniziti nas

  • Autor: Vuk Perišić
  • Zadnja izmjena 20.06.2011 11:37
  • Objavljeno 20.06.2011 u 10:30
Monitoring

Monitoring

Izvor: tportal.hr / Autor: Mario Jurjević

Na državu se može gledati kritički i sumnjičavo kao na tramvajsku upravu, poštu, plinaru, vodovod ili bilo koju drugu uslužnu djelatnost, ili je se može obožavati onako bedasto kao što se obožavaju nogometni klubovi, upozorava naš kolumnist progovarajući o panici koja se u hrvatskoj javnosti digla zbog europskog monitoringa

Posljednjih tjedana neki mediji i neke političke grupe izazivaju moralnu paniku tvrdnjom da je takozvani europski monitoring, dakle promatranje ili motrenje, nešto ponižavajuće za Hrvatsku.

Trebaju li se građani Hrvatske osjećati poniženima ako Europska unija motri, pa i nadzire hrvatsku vlast i njezino poštivanje ustava, zakona, demokratskih načela i ljudskih prava? Drugim riječima, ima ili ičeg ponižavajućeg po građane bilo koje države, ako su ta država, vlast i vladajuće elite sputane, ograničene ili promatrane?

Ima, ali samo ako se i sâm državni Ustav doživi kao poniženje. Ustav je, naime, pravni akt kojim se, pored ostalog, ograničava samovolja vlasti ili – kao što i sama riječ kaže – akt koji ustavlja vlast kao što se ustavama ustavljaju rijeke da se ne bi razlile u poplavu i izazvale štetu i ljudske žrtve.

Možda je i trodioba vlasti ponižavajuća jer parlamentu i neovisnom pravosuđu omogućava da nadziru izvršnu vlast? Možda je ponižavajuća i zakonitost koja državna tijela obvezuje na poštivanje vladavine prava i strogo im zabranjuje djelovanje nauštrb slobode i integriteta svakog građanina? Možda su i izbori ponižavajući jer zbog njih vlast mora paziti što radi? Vjerojatno je ponižavajuće i postojanje slobodnih medija i kritičke javnosti koji sumnjičavo promatraju vladajuću elitu, analiziraju njezine postupke, upozoravaju na njezine propuste i po potrebi je izvrgavaju ruglu. U tom slučaju neizbježan je zaključak da je ponižavajuća i situacija u kojoj jedna ekonomska, monetarna i politička unija nadzire kandidate za svoje članstvo, pa i svoje članice. Doista, Europska unija nije šovinistički klub kojim se dokazuje umišljena superiornost prema susjedima, nego upravo jedan veliki i sveopći monitoring koji svoje države-članice obvezuje na ustavno, zakonito i demokratsko – riječju: pristojno – ponašanje prema svojim građanima.

Je li to ponižavajuće po građane? Svakako da nije. Građanima je u interesu da su tramvaj, plinara, toplana, vlast i slične službe pod nadzorom kako bi im pružali što kvalitetnije usluge.

Je li to ponižavajuće po vlast? Svakako da jest. I neka je. Dobro je da je vlast ponižena ustavom, trodiobom, vladavinom prava i svim raspoloživim sredstvima nadzora, pa i međunarodnim promatranjem, jer kada nije ponižena vlast – poniženi su građani. Što je više čimbenika koji nadziru vlast – utoliko bolje, koji god to čimbenici bili. Povijesno iskustvo je pokazalo da je vlast koja je potpuno suverena, samostalna, ponosita i ničim ograničena, sklona izazivanju ratova, seoba i siromaštva, uopće drskim i nedopustivim zadiranjem u svakodnevicu i komoditet građana.

Danijel Kasap

Danijel Kasap

Izvor: Pixsell / Autor: Danijel Kasap


Vlast je plaćena da radi u strahu

Vlast nije nikada dovoljno nadzirana, ograničena, promatrana i ponižena. Ona je kompromis na koji pristajemo samo zato jer znamo da je država manje zlo od bezakonja i anarhije. Država je parni kotao koji može biti koristan dok zagrijava vodu, ali njegov tlak nikada ne smije prijeći kritičnu granicu i zato je svaki oblik kontrole tog tlaka dobrodošao. Uvijek kada tlak vlasti u tom ustavljenom kotlu prijeđe kritičnu granicu, kotao postaje opasan, a može biti i smrtonosan.

Tko bi, dakle, mogao biti ponižen ako je vlast na promatranju? Nesumnjivo sama vlast jer će imati dodatne teškoće u ostvarenju svoje poslovične i neizlječive težnje prema neograničenosti. To nužno ne mora biti težnja totalitarnoj ili autoritarnoj diktaturi, ali sasvim je dovoljno štetna i ona 'obična' težnja prema korupciji, zloupotrebi i manipulaciji medijima i pravosuđem. Takvo ponašanje je u ljudskoj prirodi, a država je isuviše opasan parni kotao da bi bio prepušten samo nečijoj savjesti i moralnom integritetu. Vlast nije bezazlena salata od krumpira nego mlijeko na štednjaku koje će iskipjeti u zločin ili korupciju upravo u trenutku kada skrenemo pogled, dakle kada popusti monitoring. Demokracija se ne temelji i ne treba temeljiti na savjesti i svetačkom moralnom profilu državnih službenika. Neusporedivo je jednostavnije i manje riskantno ako se pođe od pretpostavke da su vlastodršci skloni zloupotrebi i pravodobno im zaprijetiti ustavom, zakonima, izborima, javnom kritikom i – zašto ne? – međunarodnim monitoringom.

U demokratskoj državi svatko ima pravo na slobodu od straha, ali s jednom specifičnom iznimkom: državni službenici dužni su biti uplašeni od gubitka vlasti. Oni su, naime, plaćeni da bi svoj posao obavljali u strahu od građana, javnosti, parlamenta, medija i pravosuđa, pa ako treba i u strahu od Europske unije.

Možda je paradoksalno, ali građani malih zemalja zapravo uživaju jedinstvenu demokratsku povlasticu. Njihove države i vladajuće elite isuviše su slabe da bi bile potpuno suverene pa, osim od vlastite javnosti, strepe i od budnog oka velikih demokratskih sila. Ta vrst promatranja ne prestaje nikada, zvala se monitoring ili nekako drukčije, mada još uvijek ima nacionalista koji, kao dijete kada zatvori oči, vjeruju da nitko ne vidi njihove nepodopštine jer misle da svijet – ako uopće postoji tamo negdje iza devet sela – postoji samo zato da bi se divio pleteru i paškoj čipki ili zato da bi ukinuo pleter i pašku čipku, kao da itko ikome brani da ih plete ako ga to već toliko zabavlja.

Danijel Kasap

Danijel Kasap

Izvor: Pixsell / Autor: Zarko Basic/PIXSELL

Država kao nogomet

Primjedba da je aktualna vlast isuviše popustljiva prema Europskoj uniji potpuno je deplasirana jer temeljni politički antagonizam ne leži u odnosima između država i nacija nego uvijek i samo između države i njezinih građana. Vlast teži moći, a građanin se od te moći pokušava obraniti svim raspoloživim demokratskim jamstvima. Država bi ratovala, građanin bi htio živjeti. Država bi otimala visoke poreze, a građanin bi radije plaćao manje poreze kad ih već ne može izbjeći. Država i građanin, po prirodi stvari nikada nemaju i nikada ne mogu imati iste ili zajedničke interese.

Zato je svaki, bilo koji i bilo kakav oblik kontrole i obuzdavanja vlasti i državne suverenosti dobrodošao. Proeuropsko licemjerje vladajuće stranke, njezina lažna uljuđenost i njezin zazor od domaće i europske javnosti klasičan su primjer da i tako opskurnu stranku demokratski nadzor može primorati na neke dobre i korisne poteze. Dok je ta stranka bila jaka i suverena i dok je slabost i svekoliki nadzor i promatranje nisu primorali na prijetvorno europejstvo i kaznenopravni obračun sa samom sobom, neki su građani možda i bili ponosni, možda čak i dok je vlast tolerirala ili poticala otimanje stanova, radnih mjesta, ponižavanja, pa i ubijanja nekih drugih građana. Kada su, pak, shvatili da je država za koju su se borili neučinkovita, korumpirana i da vodi glupavu ekonomsku politiku eksplodirali su od bijesa, iako su je upravo oni svojim ponosom ovlastili na takvu, neograničenu samovolju. Nisu imali pojma da ih je država ponizila još u onom trenutku kada im je probudila nacionalni ponos zato da bi ih učinila nesposobnima za građanski stid.

Čitava dvojba – ako je uopće dvojba – svodi se na to hoće li građani biti suvereni i slobodni ili će suverena i slobodna biti država, odnosno hoće li država ponižavati građane ili će europski monitoring ponižavati državu. Drugim riječima, na državu se može gledati kritički i sumnjičavo kao na tramvajsku upravu, poštu, plinaru, vodovod ili bilo koju drugu uslužnu djelatnost, ili je se može obožavati onako bedasto kao što se obožavaju nogometni klubovi.

Nasreću, i nogomet je ustavljen pravilima, pa čak i u nogometu, osim šesnaesterca i kornera, postoji UEFA. Koliko god to zvučalo nevjerojatno, moguće su situacije u kojima i voljeni klub može potpuno opravdano biti kažnjen jedanaestercem ili crvenim kartonom. Tko doista voli sport na to će reagirati aplauzom. Što više sudaca promatra utakmicu manja je mogućnost da netko kriomice igra rukom. Onima koji u poštivanju pravila igre vide poniženje uvijek ostaje neko malo stražnje dvorište pa neka se tamo loptaju kako god žele, ali tako da nikome ne razbiju prozor.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi