Sigurnosna konferencija u Münchenu desetljećima je događaj godine na kojem se govori o europskoj i svjetskoj sigurnosti i međunarodnim odnosima. Međutim, nakon prošlogodišnjeg šoka koji je izazvao govor američkog potpredsjednika J.D.-ja Vancea, ova manifestacija kao da je postala podsjetnik na to da Zapad više nije jedinstven, a da Washington i Bruxelles (kako EU, tako i NATO) više ne gledaju gotovo ni na što na skladan i sukladan način.

Retoričke bombe

Američki ministar vanjskih poslova Marco Rubio dočekan je aplauzom, ali i sa skepsom. U Münchenu je govorio u formi starog savezništva, o zajedničkoj povijesti, zajedničkoj civilizaciji i zajedničkoj sudbini. U službenom transkriptu State Departmenta to je doslovno okvir njegova govora – okupljanje 'povijesnog saveza' koji je 'spasio i promijenio svijet'. Rubio nije zaboravio spomenuti početke sigurnosne konferencije 1963. godine i kontekst Kubanske raketne krize jer je i sam kubanskog podrijetla.

Kritizirao je pritom pretjerano oslanjanje na međunarodne institucije i bujanje socijalne države, a dotakao se i nekontroliranih masovnih migracija kao ugroze i izazova, kao i problema deindustrijalizacije.

Rubijev govor, za razliku od Vanceova lanjskog, u kojem je 'špotao tromu Europu', temeljio se na tezi o zajedništvu (kršćanskog) Zapada i potrebi naglaska na nacionalnim kapacitetima, ali i svijesti da vojske brane vrijednosti i uvjerenje u zajedničku sudbinu, a ne samo formalne granice država.

Francuski predsjednik Macron uzvratio je pak kritikom Trumpove carinske politike, kao i američkog posezanja za Grenlandom. Govorio je o europskom ponosu i potrebi postizanja autonomne sigurnosne arhitekture na Starome kontinentu.

Njemački kancelar Merz inzistirao je ne samo na tome da Europska unija mora izgraditi vlastite sigurnosne kapacitete, već i na tome da mora biti ravnopravan saveznik, a ne mlađi brat Sjedinjenih Država. Također je konstatirao da je međunarodni poredak utemeljen na pravilima (i međunarodnom pravu) urušen.

Ključna retorička bomba koju su bacili francuski i njemački lideri jest informacija da su započeli razgovori o izgradnji zajedničkog europskog nuklearnog štita. Drugim riječima, nuklearno odvraćanje u Europi ne bi se nužno oslanjalo na američke kapacitete, već na francuske. Tome su nisu svi europski lideri pridružili u glas. Naime španjolski premijer Pedro Sánchez je, primjerice, rogoborio protiv širenja nuklearnog naoružanja na kontinentu.

Inoministrica Europske unije, bivša estonska premijerka Kaja Kallas, istaknula je da Amerikanci u svakoj prekomorskoj vojnoj intervenciji sa sobom vuku i Europljane, koji također ginu, što ruši tezu da SAD besplatno i samostalno čuva Europu. Također je kritizirala Trumpov Odbor za mir kao okvir u kojemu države ne mogu djelovati na ravnopravnim osnovama.

Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen referirala se izravno na članak 42(7). Ugovora o Europskoj uniji te ustvrdila da on zajedničku europsku obranu pretpostavlja kao obavezu država članica, a ne tek kao puku mogućnost.

Europski stup NATO-a

Što se tiče jačanja europskih sigurnosnih kapaciteta, koncept europskog stupa NATO-a bio je jedan od rijetkih pojmova oko kojih su se u Münchenu svi mogli složiti, upravo zato što znači različite stvari različitim akterima.

Za Washington to znači snažnije europsko financiranje zajedničke obrane. Za Berlin i Pariz pak veću operativnu autonomiju u Sjevernoatlantskom savezu, a za London zadržavanje utjecaja u kontinentalnoj sigurnosnoj arhitekturi. Za srednju i istočnu Europu (čitaj: za Hrvatsku) to znači jednostavno dodatnu policu osiguranja.

Merz, Macron i Starmer potvrdili su predanost jačem europskom stupu, ali i jasno sugerirali da je riječ o svojevrsnom hedgingu, zaštitnoj mjeri protiv scenarija u kojem bi Sjedinjene Države jednog dana odlučile redefinirati ili relativizirati svoje obaveze u obrani Europe.

Saveznici su ranije dogovorili podizanje izdvajanja za glavne obrambene kapacitete na 3,5 posto BDP-a, uz dodatnih 1,5 posto za šire sigurnosne investicije, a paralelno se spominju konkretni projekti, poput inicijative ELSA (kapaciteti za dalekometno odvraćanje) te koordinacije u području protuzračne i proturaketne obrane.

Tu prestaje priča o vrijednostima i počinje priča o industrijskoj politici. Europski stup nije više deklaracija, već tablica u Excelu: koliko granata po mjesecu, koliko baterija sustava protuzračne obrane, koliko proizvodnih linija za raketne motore te koliko čipova za sustave navođenja.

Ako je NATO nekad bio politička zajednica koja je generirala sigurnost, danas postaje i proizvodni sustav koji mora generirati kapacitete. To pak znači da europski stup nije samo kompromis između lojalnosti i autonomije, već priznanje da se sigurnost više ne može outsourceati, čak ni najbližem savezniku.

Ukrajina

U Münchenu ove godine Ukrajina nije bila samo tema, bila je mjerna jedinica realnosti. Zelenski nije došao s apstraktnim apelima o solidarnosti, nego s brojkama, kartama, vizualizacijama udara, statistikama o dronovima i projektilima. Sudionicama konferencije prezentirao je konkretne podatke o intenzitetu napada i kapacitetima ruskog ratnog stroja, doslovno donoseći stvarnost suvremenog ratovanja u konferencijske salone.

Lider iz Kijeva ponovno je zavapio za jačim pritiskom na Rusiju, što bi, po njemu, uključivalo sankcije na rusku atomsku energiju. Opetovao je i svoj zahtjev za jasnim i čvrstim sigurnosnim jamstvima za Ukrajinu, kao i za opipljivim planom poslijeratne obnove i razvoja.

München 2026. je, dakle, bio konferencija o Ukrajini, na kojoj se zapravo raspravljalo o Europi. Koliko dugo Europa može biti strateški potrošač američke sigurnosti, a istodobno želi biti geopolitički proizvođač?

Grenland

Najneočekivaniji detonator transatlantske nervoze ove zime nije stigao s istočne bojišnice, već s Arktika.

Dok se u Münchenu raspravljalo o odvraćanju, industrijskoj politici obrane i europskom stupu NATO-a, jedna tema je visjela u zraku poput hladnog zraka nad Nuukom: Grenland.

Europska nelagoda i sumnje u američku predanost NATO-u izravno su povezani s pitanjem ovog danskog teritorija jer je retorika iz Washingtona nerijetko uključivala nešto što bi se dalo protumačiti kao dovođenje u pitanje nedodirljivosti teritorijalne cjelovitosti saveznika.

Postavlja se pitanje može li teritorij članice NATO-a uopće postati predmet političkog nadmetanja u samom tom savezu. Ako je odgovor 'da', tada članak 5. više nije samo pravno pitanje, već politička procjena.

Institucionalni sustav brzo je reagirao. NATO je pokrenuo misiju Arktička straža s ciljem jačanja prisutnosti i koordinacije vojnih aktivnosti na dalekom sjeveru, uključujući vježbe i operativne prilagodbe vezane uz grenlandski prostor. Ovdje se ne radi o rutinskoj rotaciji trupa, već o strateškom signalu.

U Münchenu je zato Grenland postao test temeljne pretpostavke koja drži NATO na okupu – toga da se teritorij saveznika ne tretira kao geopolitička valuta. Jer ako teritorij postane pregovarački žeton, onda Savez prestaje biti sigurnosna zajednica i postaje forum za pregovaranje o partikularnim interesima.

Grenland je razotkrio ono što je mnogima u Europi već bilo jasno, ali neizrečeno. Problem nije samo u Rusiji ili Kini. Problem je u tome koliko je stabilan unutarnji konsenzus Zapada o pravilima igre.

U tom smislu Arktik nije periferno poprište zbivanja. On je ogledalo transatlantskog povjerenja. A povjerenje je, kao i led, stabilno samo dok je temperatura konstantna. München 2026. pokazao je da temperatura raste.

Europa je prestala pitati 'hoće li' i počela pitati 'koliko brzo'

Ono što je ove godine u Münchenu bilo najvažnije nije pojedinačna rečenica Rubija ili Kallas, niti jedna fotografija Merza i Macrona. Najvažnije je to da se Europa ponaša kao kontinent koji je napokon shvatio da se povijest ne vraća na tvorničke postavke.

Ursula von der Leyen rekla je da su 'neke linije prijeđene i više se ne mogu ne-prijeći'. To je rečenica o Grenlandu, o Ukrajini, o američkoj unutarnjoj politici, ali i o europskoj tromosti koja više nema luksuz trajati.

München 2026. je, dakle, bio revizija ne samo obrane, nego i političke zrelosti. Zapad se više ne može tretirati kao stanje. Zapad je opet projekt. A on, kao i svaki ozbiljan projekt, traži plan, ulaganje i, što je najteže, dogovor oko toga tko smo uopće 'mi'.