Njemačka je iznenada postala svjesna nužnosti povećanja obrambene potrošnje, navodi Kraemer za Financial Times, nakon što je godinama uživala preveliku 'mirovnu dividendu'. Prije pada Berlinskog zida, Zapadna Njemačka trošila je gotovo tri posto BDP-a na obranu, a u tri desetljeća poslije 1993. taj je udio pao na tek oko 1,2 posto godišnje, pri čemu su joj vojne sposobnosti proporcionalno oslabjele.

Nakon ruskog napada na Ukrajinu i dolaska na vlast američkog predsjednika sklonog sumnjičavosti prema europskim saveznicima, uslijedila je užurbana utrka za nadoknađivanjem izgubljenog vremena. Kancelar Olaf Scholz proglasio je Zeitenwende – povijesnu prekretnicu – a Bundestag je odobrio poseban fond od 100 milijardi eura, financiran zaduživanjem i namijenjen isključivo obrambenoj potrošnji.

Merz ide korak dalje

Nova vlada, predvođena konzervativnim Friedrichom Merzom, otišla je nekoliko koraka dalje. 'Kočnica duga', dugo smatrana temeljem njemačke fiskalne discipline, razvodnjena je dopuštanjem dodatnog zaduživanja za sve obrambene izdatke veće od jedan posto BDP-a.

Ako bi se doslovno primijenila nedavna obaveza za članice NATO-a da potroše 3,5 posto svog BDP-a za usko definirane obrambene izdatke, savezni dug porastao bi za više od 100 milijardi eura godišnje. Tome treba dodati i infrastrukturni fond od 500 milijardi eura, također financiran dugom, a koji će se trošiti idućeg desetljeća.

Prema tim planovima, Berlin sada računa s neto novim zaduženjem od 143 milijarde eura, što čini više od tri posto BDP-a, a od 2026. godine nadalje predviđa se da će neto savezno zaduživanje postupno rasti na između 3,5 i četiri posto BDP-a.

'Fiskalna grešnica'

Ako se pritom uračunaju očekivani deficiti saveznih pokrajina, općina i sustava socijalnog osiguranja, ukupni deficit opće države gotovo će sigurno biti još veći. Tradicionalni 'prekršitelji ograničenja deficita', poput Italije ili Francuske, barem nominalno ciljaju na mastriški limit od tri posto BDP-a, a Njemačka pak prelazi iz uloge fiskalne svetice u onu neskrivene fiskalne grešnice, analizira Kraemer.

Ipak, važno je naglasiti da posebni fondovi za infrastrukturu nisu glavni generator deficita. Savezna se vlada za tu svrhu godišnje zadužuje za nešto više od jedan posto BDP-a i, s obzirom na zapušteno stanje njemačke infrastrukture, to se može smatrati opravdanim: takva ulaganja dugoročno podižu gospodarski potencijal i povećavaju porezne prihode koji se mogu koristiti za otplatu duga.

Glavnina novog duga, međutim, proizlazi iz saveznog osnovnog proračuna, u kojem su koncentrirani i povećani obrambeni rashodi. A obrambena potrošnja po svojoj je prirodi potrošačka: ne stvara novčane tokove kojima bi se mogli otplaćivati krediti. Njemački Savezni proračunski zakon zato izričito isključuje vojne rashode iz kategorije ulaganja.

Sudar s realnošću

Vladine ambicije vjerojatno će se sudariti s realnošću. Odobriti zaduživanje mnogo je lakše nego stvarno potrošiti novac, a Scholzov posebni vojni fond najbolji je primjer za to: do travnja ove godine, na polovici predviđenog roka, isplaćeno je tek oko četvrtine sredstava.

Brojni izazovi nastavit će usporavati provedbu planova potrošnje. Prvi je kronično spor i neučinkovit proces vojne nabave, a agencija zadužena za tu zadaću slovi za previše birokratiziranu. Drugi je problem ograničen kapacitet domaće i europske obrambene industrije.

Najveći njemački proizvođač vojne opreme, Rheinmetall, prošle godine ostvario je prihode manje od 10 milijardi eura, a knjige narudžbi već su mu pune godinama unaprijed. Deset najvećih obrambenih dobavljača u Njemačkoj – uključujući Airbus – zajedno su lani ostvarili prodaju od svega 36 milijardi eura. Bit će potrebno vrijeme da njihovi proizvodni kapaciteti narastu do razine političkih ambicija.

Slična ograničenja prijete i infrastrukturnim ulaganjima: složeni i dugotrajni procesi planiranja i nabave desetljećima su sputavali kapitalne izdatke. U praksi se često proračun planira tako da se predviđena kapitalna sredstva ionako ne isplate u cijelosti kako bi se lakše ostvarili ciljevi fiskalne discipline.

Vlada uporno šuti o reformama

Stoga ne čudi to što su infrastrukturni izdaci bili niski čak i krajem 2010-ih, unatoč tome što je Njemačka tada imala niz fiskalnih suficita, a 'kočnica duga' u praksi nije ograničavala trošenje.

Zaključak je jasan: ublažavanje ograničenja zaduživanja samo po sebi neće dovesti do dramatičnog povećanja javnog duga, kako mnogi predviđaju. Fiskalne reforme morale bi biti popraćene dubinskim administrativnim reformama, a o njima vlada, nažalost, zasad uporno šuti.