Kancelar Friedrich Merz želi pretvoriti Njemačku u vodeću europsku vojnu silu, no taj pothvat nije jednostavan jer primat i dalje drži Kina. Kinezi, naime, imaju kontrolu nad mineralima važnima europskoj obrambenoj industriji, piše Politico. Osim toga, da bi ta država postala vodeća vojna sila u Europi, treba potrošiti puno novca. Berlin se obvezao uložiti stotine milijardi eura u obranu do 2029., čime se ruši višedesetljetna njemačka fiskalna suzdržanost, navodi isti izvor.

Značajan dio novca već je u optjecaju.

No ima jedna kvaka...

Naručuju se tisuće vojnih vozila, jača proizvodnja projektila, a raste i potražnja za streljivom. Politico navodi da se sve ovo čini sa svrhom oživljavanja njemačke vojne industrije, oslabljene nakon Hladnog rata, no upozoravaju da se naoružavanje odvija na krhkim temeljima. Zašto?

Dok Njemačka želi vojno nadvladati u Europi, treba imati na umu to da minerali potrebni za proizvodnju oružja dolaze - iz Kine. Među njih spadaju zemni minerali poput neodimija, titana i visoko pročišćenog magnezija, nužnih za pokretanje radarskih sustava, dronova i vojnih flota. A Savez njemačke industrije upozorava da Europska unija uvozi čak 95 posto strateških sirovina, pri čemu Kina kontrolira više od pedeset posto globalne prerade minerala važnih za vojnu industriju. Kad je riječ o galiju i germaniju, kineska kontrola penje se na čak 86 posto.

Njemačka želja za vojnom prednosti izazovna je i zato što borbeni zrakoplovi Eurofighter ovise o čvrstom i laganom titanu, čija se prerada uglavnom odvija u Kini. Pritom ova svjetska sila ograničava izvoz kritičnih sirovina zapadnim obrambenim tvrtkama, što uzrokuje kašnjenja u proizvodnji i rast industrijskih troškova.

'Mek' pristup Europske unije

Kad je riječ, primjerice, o Sjedinjenim Državama, Peking je blokirao izvoz 11 presudnih minerala kao odgovor na carine koje je uveo američki predsjednik Donald Trump. Sve to znači da europske zemlje uvelike ovise o složenim opskrbnim lancima, odnosno Kini. Premda je Europska unija obećala osigurati pristup ključnim mineralima, istraživač na Tehničkom sveučilištu u Chemnitzu Jakob Kullik tvrdi da nisu doneseni nužni strateški zaključci, a Politico objašnjava da se pravni akti u Americi i Europi znatno razlikuju. Washington tretira pristup mineralima kao stratešku imovinu, npr. Zakonom o proizvodnji za obranu (Defense Production Act), što vladi omogućuje financiranje domaćeg rudarstva, usmjeravanje opskrbnih lanaca i davanje prioriteta obrambenim potrebama u hitnim slučajevima.

S druge strane, Europa je zauzela mekši pristup te nema središnje tijelo koje bi provodilo slične mjere. Takvu ovisnost o sirovinama neki njemački zastupnici - poput Vanesse Zobel iz konzervativne Kršćansko-demokratske unije - smatraju 'izravnom prijetnjom nacionalnoj sigurnosti' te time preuzimanje vojnog primata u Europi smatraju teško izvedivom idejom.

'Ako želimo pravu otpornost, moramo provesti strukturne promjene', rekla je Zobel.

Reaktivacija vlastitih resursa

To znači reaktivirati njemačke resurse. 'Predugo smo bili samozadovoljni', dodala je, ukazujući na neiskorištena nalazišta litija i politički otpor domaćem rudarstvu. 'Tko želi otpornu obrambenu industriju, mora odobriti rudarske lokacije, dopustiti eksploataciju i dati prioritet financiranju', ističe zastupnica Zobel za isti izvor.

Naposljetku, da bi Njemačka preuzela europske vojne uzde, mora prestati ovisiti o tržišnim silama i početi razmišljati kao geopolitički akter, zaključuje Politico, ukazujući na nužnost strateških promjena u kontekstu sigurnosti i obrane.