KOMENTAR SAMIRA VRABECA

U Hrvatskoj traje kulturalni rat, ali to uopće nije nešto dramatično

Preko tisuću 'izdajnika' okupilo se na prosvjedu Radničke fronte (2)

Preko tisuću 'izdajnika' okupilo se na prosvjedu Radničke fronte (2)

Izvor: Pixsell / Autor: Anto Magzan/PIXSELL

Na jednoj strani spektra nositelja kulturalnog rata u Hrvatskoj imamo militantnu sekularističku ljevicu, a na drugoj ne manje militantne katoličke organizacije i nacionalnokonzervativnu desnicu, piše Samir Vrabec. Većina građana nalazi se između tih polarizirajućih tendencija, a 'bojišta' na kojima će se u budućnosti odvijati kulturalni rat su obitelj, obrazovanje, mediji, pravo i politika. Budući da su se ovi suprotstavljeni pogledi pokazali neizbježnima, postavlja se pitanje instrumenta rješavanja sukoba. Vrabec ih vidi u građanskoj vjeri u vladavinu sekularne Biblije - Ustava!
'Glasački listići su pravedni i miroljubivi nasljednici metaka'
  Abraham Lincoln


Zagrebački nadbiskup i kardinal Josip Bozanić je u svojoj homiliji 9. rujna 2012. na misi na 281. zavjetnom hodočašću vjernika grada Zagreba i hodočašću mladih vjernika u Mariju Bistricu, poručio: 'Nažalost, u novije smo vrijeme u našemu društvu suočeni s pojavama koje suše naše živote. Izloženi smo valovima ideoloških usmjerenja koji pokazuju obilježja društvenih procesa, obično zvanih kulturalnom revolucijom. Ne dovodeći u pitanje smije li ili ne smije neka zemaljska vlast postupati na određeni način, kao Crkva, kao vjernici, trebamo zastati i pitati se o smislu toga što se čini. S jedne se strane donose, u najmanju ruku, dvojbene odluke kojima se zadire u srž života pojedinca, obitelji i naroda, prikazujući vjeru nevažnom i nepoželjnom u javnome prostoru, a s druge se strane unosi sve veći strah u naše sredine.'

'Nedolaskom ovi članovi odbora pokazuju nepoštivanje Sabora, ali i svog ministra. Događa se niz grešaka, što pokazuje da sloboda govora pod naletom kulturne revolucije dolazi u pitanje', komentar je SDP-ova zastupnika Željka Jovanovića povodom nedostatka kvoruma za održavanje sjednice saborskog Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu pred kojim se ministar kulture Zlatko Hasanbegović u ponedjeljak, 1. veljače 2016., trebao očitovati o razlozima raspuštanja Povjerenstva za neprofitne medije.

Male teme za svađu dio su puno šire slike kulturalne revolucije

Iz navedenih izjava, kao i niza medijskih komentara i kolumni, nameće se pitanje postojanja društvenog fenomena u Hrvatskoj, a za koji se koriste različiti termini - kultur(al)na revolucija, konzervativna revolucija, ideološko-svjetonazorski sukobi... te - tko su zapravo nositelji kulturalne revolucije u Hrvatskoj?

Ovdje ne raspravljamo o referendumu o ustavnoj definiciji braka, propalom uvođenju kurikuluma o zdravstvenom odgoju u osnovnim i srednjim školama, zakonskom uređenju životnog partnerstva, aktualnom ministru kulture, privremenom ukidanju koncesije televiziji Z1, kriterijima za procjenu što čini govor mržnje u izjavama pojedinih javnih osoba i političara, financiranju neprofitnih medija i nevladinih udruga, prosvjedima u Jagićevoj ulici i na Markovom trgu, totalitarizmima i antifašizmu.

O autoru

Samir Vrabec je pravnik, doktor znanosti specijaliziran za Ustavno pravo. Izabran je u znanstveno zvanje znanstvenog suradnika, a ima deset godina radnog iskustva u visokom školstvu. Listu njegovih znanstvenih radova možete pogledati ovdje.

Sve ove teme su 'samo' dio puno šire slike čiji obrisi su se počeli nazirati još u mandatu vlade Kukuriku koalicije.

Koliko god to dramatično zvučalo (a pri kraju članka ću vas pokušati uvjeriti da u tome nema ničega dramatičnog) iz gore pobrojanih aktualnih društvenih tema i događanja sa sigurnošću možemo konstatirati da se u Hrvatskoj odvija kulturalni rat. Jedino što nije izvjesno jest koliki će bit njegov intenzitet i širina, a što nam valja vidjeti iz politika koje će provoditi aktualna vlada i drugi društveni akteri. Ishodi 'bitki' prethodne vlade i drugih društvenih aktera su nam poznati.

Ako je vjerovati Spenglerovoj 'Propasti Zapada' (1918.) i Huntigtonovom 'Sukobu civilizacija' (1996.), 'utješno' je da se ovaj fenomen povijesno ponavlja i da  Hrvatska pri tome nije usamljena, već samo dijelić toga mozaika, a koji se u sadašnjem trenutku povijesti u Europi proteže uspravnicom Jadran - Baltik (Mađarska, Slovačka, Poljska) sa za sada neizvjesnim potencijalom širenja na sjeverozapad Europe.

Kulturalni ratovi koji se odvijaju u suvremenom angloameričkom i europskom krugu sežu u period Francuske revolucije, kada su suprotstavljene društvene skupine bile podijeljene na 'Crvene' (Le Rouge) i 'Crne' (Le Noir), prema bojama uniformi revolucionarnih i reakcionarnih snaga gdje su prve zahtjevale društveni napredak, demokraciju i osobne slobode te bile sklone sekularizaciji, možda i ateizmu, te društvenom pluralizmu s tendencijama prema kozmopolitizmu, dok su druge zahtjevale povratak staroga poretka, tradicionalne vlasti i društvene discipline, ističući kršćansku, osobito katoličku vjeru i snažno društveno jedinstvo pod vlašću tradicionalnih elita.

Bojišta za kulturalni rat: obitelj, obrazovanje, mediji...

Fenomen kulturalnih ratova kojemu se može zahvaliti i današnji naziv proizašao je, donekle pod drugim predznakom, iz perioda imperijalne Njemačke pod vodstvom kancelara Bismarcka za političku platformu pod nazivom Kulturkampf, koja je provođena u periodu od 1871. do 1886. godine s ciljem provedbe sekularizacije i smanjenja utjecaja Rimokatoličke crkve u Prusiji.

U suvremenoj politologiji tema i naziv kulturalni rat afirmiran je 1991. godine nakon izdavanja knjige sociologa Jamesa Huntera Davidsona Culture Wars: The Struggle to Define America. Krajnje uopćeno, Hunterova teza jest da se unutar američkog društva odvija rat između tradicionalističko-konzervativnih i progresivno-liberalnih vrijednosti koje zastupaju društvene skupine podijeljene uzduž te razdjelnice. Premda se većina građana nalazi u sredini između tih polarizirajućih tendencija, i oni su sudionici kulturalnih ratova jer svaki pojedinac ima sklonost prikloniti se 'ortodoksnima' ili 'progresivnima'. Kritičari Huntera smatraju da je razdjelnica vrlo naglašena, pa se sve političke grupacije, a osobito svi građani, ne mogu isključivo i uredno svrstati u jedan od tih 'tabora'. Pojedine grupacije i pojedinci zapravo mogu zahvaćati pojedine značajke obaju tendencija.

Hunter je u svojim razmatranjima identificirao 'bojišta' na kojima će se u budućnosti odvijati kulturalni rat: obitelj, obrazovanje, mediji, pravo i politika.    

Kulturalni ratovi će, prema njegovu mišljenju, odlučivati o tako kontroverznim obiteljskim pitanjima kao što su reproduktivna prava (uključujući abortus), granice zakonite seksualnosti, podizanja djece, seksualne orijentacije, pa čak i strukture i definicije obitelji.

U području obrazovanja, kulturalni ratovi vodit će se oko toga što će djeca učiti, od povijesnih tema i multikulturalizma do seksualne edukacije, i treba li u znanstvene predmete uključiti i teističke poglede.

Na polju medija ishod kulturalnih ratova određivat će koji sadržaji su prihvatljivi i trebaju prevladavati u popularnoj kulturi, od televizije i filma, preko književnosti, kazališta i glazbe do kompjutorskih igara.

Ljudska prava općenito, radnička prava, prava homoseksualaca i transrodnih osoba, roditeljska i dječja prava, prava nerođenih osoba, prava pacijenata i hendikepiranih osoba, prava na eutanaziju, prava osumnjičenih i optuženih osoba, vlasnička prava, sloboda govora i umjetnička sloboda samo su dio liste bojišta na polju prava.

U gotovo svim europskim državama javljaju se navedena pitanja političke i socijalne polarizacije, pa je stoga kulturalne ratove moguće razmatrati iz ove uopćene perspektive, istodobno imajući u vidu posebnosti pojedinoga društva u kojemu se odvijaju. Nije li sve rečeno primjenjivo, a neka pitanja već i propitivana, u hrvatskoj društvenoj stvarnosti?

Hrvatsko društvo tek propituje koncepte sekularizacije

Budući da je od kraja 2. svjetskog rata do početka 90-ih godina prošloga stoljeća u hrvatskom (jugoslavenskom) ustavnom sustavu postojao monopol ideološkog sustava vrijednosti koji je religiju postavio na društvenu marginu, a u periodu nakon osamostaljenja i stjecanja državnosti hrvatsko društvo bilo izloženo snažnom povratku religioznosti u središte javnog života, suvremeno hrvatsko društvo tek propituje koncepte sekularizacije, sekularizma i (pre)vlada(va)jućih društvenih vrijednosti (iako naravno u potpuno novom povijesnom okruženju i kontekstu) o kojima je u današnjim konsolidiranim europskim demokracijama stvoren društveni konsenzus do prve polovice 20. st., ali čije preispitivanje je stalno otvoreno uslijed ubrzanog razvoja društva i prirodnih znanosti.

Dolaskom nominalne socijaldemokratske vlade na vlast 2011. godine prekinuta je osmogodišnja dominacija nominalnih demokršćana u hrvatskoj politici. Uslijed niza korupcijskih afera, uhićenja i unutarnjeg prestrojavanja tada oporbenog HDZ-a, konzervativno krilo hrvatske političke scene je bilo gotovo paralizirano čime je narušen ekvilibrij progresivnih i konzervativnih društvenih skupina. Premda socijaldemokrati nisu došli na vlast značajnom većinom, razmjeri korupcije prethodne vlasti i stupanj razočaranja građana stvorili su u javnosti, barem na deklarativnoj razini, spremnost na korjenite promjene.

Što zbog neizvjesnosti što bi promjene mogle donijeti, kao i zbog gubitka prirodnog političkog sugovornika u području desnog centra, Rimokatolička crkva se našla u poziciji potrebe redefiniranja svoje uloge u hrvatskom društvu, preuzevši ulogu 'kvazioporbe' u vidu različitih laičkih udruga i organizacija. Je li ekvilibrij socijaldemokrata i demokršćana po završetku parlamentarnih izbora 2015. godine donekle ponovno uspostavljen, i koja je uloga Rimokatoličke crkve u održavanju ove ravnoteže ili prevlasti konzervativno-tradicionalne političke grupacije, prepuštamo ocjeni politologa i sociologa religije. Dakle, na jednoj strani spektra nositelja kulturalnog rata u Hrvatskoj imamo militantnu sekularističku ljevicu, a na drugoj ne manje militantne katoličke organizacije i nacionalnokonzervativnu desnicu, kako je zaključio Frankfurter Allgemeine Zeitung još u srpnju 2013. godine.


Suvremene demokracije, u koje se uvrštava i Hrvatska, su društva koja imaju svoju strukturu koja sadrži različite društvene skupine s različitim položajem u toj strukturi. Ove društvene skupine mogu imati i imaju različit društveni identitet i suprotstavljaju se oko društvenog položaja i materijalnih resursa. Današnjim ustavnim demokracijama zapadne hemisfere zajedničko je polazište građanin kao pojedinac u kojima se različiti identiteti pojedinaca izražavaju kroz značajke dominantnog identiteta, za kojega se pretpostavlja da je sveobuhvatan za cjelokupno društvo, a čije je jedinstvo izraženo kroz značajku nacije, religije, rase, seksualne orijentacije i td. Međutim, i unatoč dominantnom identitetu, između društvenih skupina postoje suprotstavljeni pogledi o društvenim vrijednostima i njihovom moralnom značaju. Budući da su se ovi suprotstavljeni pogledi pokazali neizbježnima, postavlja se pitanje instrumenta rješavanja ovih sukoba.

Ustav i judeo-kršćanski moral kao sekularna Biblija

Odgovor leži u građanskoj vjeri u vladavinu sekularne Biblije (ili rječnikom političke korektnosti - svete knjige) - Ustava. Pretpostavljam da vi sada gledate kao da sam vam rekao da je onda svizac zamotao čokoladu.

Imajući u vidu da hrvatski  ustav (kao i gotovo svi europski ustavi) počiva na temeljima judeo-kršćanskog morala tada postaje jasno da u sekularnom društvu jedino on može činiti svima prihvatljivi kanal mirnog rješavanja konflikata između tradicionalističko-konzervativnih i progresivno-liberalnih društvenih grupacija. Jer u konačnici, ustav i sadrži okvirni set društvenih vrijednosti zajednice kojoj je vrhovni ili temeljni zakon.

Političke elite zapravo upravljaju kulturalnim ratom, a umjerenosti mišljenja javnosti ne doprinosi medijska scena koja umjesto da posreduje i prenosi političke razlike, naglašava i potencira podjele, čime se javnost zaokuplja u ovoj borbi kako bi se odvratila pažnja od stvarnih, ekonomskih tema. Riječ je o svojevrsnom obrtanju Maslowljeve hijerarhije potreba, na razini cjelokupnog društva, naopačke.

Ono što je hrvatskoj politici i javnosti danas nužno potrebno jest ustavni dijalog. Različita su tumačenja ovoga pojma - ideja da se različita tijela i grane državne vlasti i građani nalaze u interakciji na način koji tijekom vremena oblikuje dominantne poglede ustavne interpretacije društvenih vrijednosti; otvorenu i iskrenu komunikaciju, razmjenu i diskusiju ideja i mišljenja u traženju obostrane društvene harmonije. Ustavni dijalog ne mora biti izričito formalno oblikovan, a ustavom utvrđena državna tijela i ostali društveni partneri unutar ustavnog sustava ne moraju formalno smatrati da su u dijalogu, ali mora postojati neki oblik svjesnosti, namjere kako bi dijalog bio legitimni čimbenik u postupku donošenja javnih odluka za opće dobro. No, kako je još uvijek je riječ o nepoznatom i svjetlosnim godinama udaljenom konceptu za hrvatsku političku elitu koja bi ga trebala usmjeravati prema medijima, a tako onda i prema javnosti, ponovno dolazimo do dijela kada vi gledate kao da sam vam rekao da je onda svizac zamotao čokoladu.

Sada je ključno izabrati ustavne suce

Na pragmatičnijoj razini kulturalni ratovi će ući u mirnije vode kada se kroz modeliranje izbornog sustava, kontrolu financiranja političkih stranaka i njihovu unutarnju demokratizaciju postigne umjerenost programa i stajališta vodećih političkih grupacija. Dakle, bez 'mi ili oni' i 'počinjemo, naravno, bez oružja drugi Domovinski rat za Hrvatsku'.

Opsežne promjene u trenutno oštro polariziranoj, gotovo binarnoj društvenoj strukturi zahtijevaju društvenu preobrazbu kroz duži vremenski period, gdje pravna regulacija, političke stranke i mediji čine samo dio tog procesa. Imajmo na umu da smo našom institucionalnom i pravnom integracijom u Acquis EU pristali i na integraciju u područje "europskih društvenih vrijednosti" (European Identity, Europeaness - ako se sadržaj ovih pojmova uopće može nedvojbeno odrediti).

Kako bi se kulturalni ratovi u Hrvatskoj zadržali u ustavom predviđenom institucionalnom okviru sada je ključno i neophodno provesti izbor sudaca Ustavnog suda, a sam izbor bi trebao biti vođen u smjeru postizanja vrijednosno uravnoteženog (što ne znači izjednačenog i neutralnog) sastava suda. U tom smislu podržavam inicijativu profesora Roberta Podolnjaka o promjenama u postupku izbora ustavnih sudaca, koje bi obuhvaćale javno glasovanje pri izboru sudaca,  promjene u nominacijskom dijelu postupka izbora i transparentnosti stranačkih pregovora oko kandidata za suce koje su zagovarali profesor Branko Smerdel i docent Đorđe Gardašević.

Dok mi postajemo konsolidirana demokracija, one idu korak dalje

Kako je Ustavni sud kroz provođenje postupaka iz njegova djelokruga, konačni tumač društvenih vrijednosti koje štiti Ustav, tada je jasna i stalna borba političkih elita za osvajanje i stvaranje 'svoje' 'kulturalne većine' sudaca unutar Ustavnog suda. Stoga će i sastav izabranih ustavnih sudaca biti potencijalni pokazatelj u kojem smjeru bi se kulturalna matrica hrvatskog društva u budućnosti mogla djelomično kretati.

Koliko god pojavljivanje bitki kulturalnog rata u Hrvatskoj destruktivno djeluje na društvenu koheziju, polarizira i troši društvenu energiju i skreće pozornost s 'pravih tema' organiziranja društva,  paradoksalnim se pokazuje zaključak da je to postepeni i bolni proces na putu od tranzicijske, polukonsolidirane demokracije prema društvu država konsolidirane demokracije.   

Jedini je problem što konsolidirane demokracije sada možda već traže odgovore na pitanja postdemokratskog društva. 

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!