U nizu neobičnih poteza koji su prethodili američko-izraelskom napadu na Iran, možda najneobičniji bio je poziv posebnog izaslanika Donalda Trumpa, Stevea Witkoffa, iranskom ministru vanjskih poslova Abasu Aragčiju da mu se pridruži, zajedno s Trumpovim zetom Jaredom Kushnerom, u posjetu nosaču zrakoplova USS Abraham Lincoln.

Ideja da bi Aragči napustio pregovore u Omanu o budućnosti iranskog nuklearnog programa kako bi obišao brod poslan u Zaljev s ciljem destabilizacije njegove vlade bila je, u najmanju ruku, neobična. No to odražava netipičan način na koji su Kushner i Witkoff vodili nuklearne pregovore tijekom prošle i ove godine, koji su dvaput prekinuti izraelskim i američkim zračnim napadima.

Bizarno ponašanje tijekom pregovora

Jedan diplomat iz Zaljeva, koji je upoznat s pregovorima i bijesan je zbog Witkoffovog i Kushnerovog ponašanja, opisao je njih dvojicu kao ‘izraelske operativce koji su nagovorili američkog predsjednika da uđe u rat iz kojeg se sada pokušava izvući’.

Witkoff ne skriva da nema veliko iskustvo u regiji. U jednom intervjuu Hormuški tjesnac nazvao je ‘Zaljev Hormuz’, a priznao je i da mu je znanje o iranskom nuklearnom programu ograničeno, iako tvrdi da je ‘dovoljno upoznat’ s temom. Tijekom prvog kruga pregovora prošle godine rijetko je vodio bilješke, a sa sobom je imao samo Michaela Antona, političkog teoretičara bez posebne stručnosti za iranski nuklearni program. Anton je trebao imati na raspolaganju neimenovani tehnički tim u Washingtonu, koji je povremeno – primjerice u svibnju 2025. – mogao iznijeti složene tehničke zahtjeve, no takva razina stručnosti nikada nije bila prisutna za pregovaračkim stolom.

Kada su pregovori nastavljeni u Omanu 6. veljače, Witkoff je, kršeći protokol i na iznenađenje omanskog ministra vanjskih poslova Badra bin Hamada Al Busaidija, u Muscat stigao u pratnji admirala Brada Coopera, zapovjednika američkih snaga na Bliskom istoku, u punoj mornaričkoj uniformi. Kao objašnjenje naveo je da se ‘slučajno zatekao u blizini’. Omanski domaćini su potom zamolili Coopera da napusti pregovore.

Za razliku od toga, administracija Baracka Obame na pregovore s Iranom 2009. slala je deset visokih dužnosnika iz više resora. Pregovori su u praksi trajali tri neprekidna dana, a pregovarači su bili u stalnom kontaktu s Washingtonom kako bi provjeravali pojedinosti predloženog sporazuma.

Pregovori su bili paravan?

Razlozi zbog kojih su ti neizravni pregovori propali nisu samo pitanje povijesne znatiželje ili naknadnog traženja krivca za izbijanje tako razornog rata; oni su ključni za procjenu je li moguć samo nuklearni sporazum ili će sada biti potreban širi dogovor, piše u velikoj analizi za Guardian Patrick Wintour.

To je važno jer bi, nakon rata, ako iranska vlast opstane, unutar zemlje mogli ojačati zahtjevi za razvojem nuklearnog oružja. U prošlotjednoj izjavi novog vrhovnog vođe Modžtabe Hameneija nije bilo spomena ostaje li na snazi fetva njegova pokojnog oca kojom se zabranjuje uporaba nuklearnog oružja. Istodobno su prosvjednici ispred ministarstva vanjskih poslova u Teheranu tražili da se ne nastavljaju pregovori sa Sjedinjenim Državama.

Sudionici pregovora navode da su nesporazumi o funkcioniranju složenog iranskog nuklearnog programa – uključujući, primjerice, svrhu i potrebe za uranijem istraživačkog reaktora u Teheranu, opseg planiranog budućeg nuklearnog programa te ponudu o uključivanju američkih tvrtki u iransko gospodarstvo – pridonijeli putu prema ratu.

Witkoff je dodatno skratio vrijeme za pregovore pa je 17. veljače istodobno vodio razgovore s Ukrajinom, ostavljajući Irancima svega tri i pol sata. Budući da su se pregovori, na inzistiranje iranske strane, vodili neizravno, razmjene su bile izrazito kratke i otežane.

Iranci sada tvrde da vjeruju kako su pregovori od početka bili paravan, osmišljen kako bi Sjedinjene Države dobile vrijeme za raspoređivanje vojne sile. S druge strane, Witkoff je optužio Iran da je bio ‘obmanjujući’, ‘pun trikova’ i ‘sumnjiv’.

Jedan diplomat iz Zaljeva izjavio je: ‘Više vremena i stručnosti ne bi jamčilo dogovor, ali bi pomoglo. Ono što mogu reći jest da su, u većini objašnjenja onoga što se događalo, Iranci uglavnom govorili istinu.’

Ponuda iz Ženeve

Iran, doduše, također snosi dio odgovornosti. Nikada nije objavio svoj pisani prijedlog novog sporazuma na sedam stranica, uključujući dodatak, koji je predstavljen Witkoffu tijekom završne runde pregovora u Ženevi, unatoč pozivima iz same zemlje da to učini. Aragči je rekao da se nada kako će istina o onome što se dogodilo posljednjeg dana pregovora, 26. veljače, uskoro postati poznata. To bi mogao učiniti upravo objavom tog prijedloga – koji je, prema ocjeni britanskog savjetnika za nacionalnu sigurnost Jonathana Powella, bio vrijedan daljnjih pregovora. I Jared Kushner je priznao da je bilo moguće postići sporazum koji bi bio bolji od nuklearnog dogovora iz 2015. godine.

Moguće je da je pogreška bila i to što Witkoffu nije dopušteno zadržati primjerak prijedloga, jer ga je barem mogao pokazati tehnički stručnijim dužnosnicima u Washingtonu. Witkoff je kasnije tu suzdržanost u predaji dokumenta opisao kao ‘znak’ da Iran nije bio zainteresiran za dogovor, nego je samo kupovao vrijeme.

No Kelsey Davenport, direktorica politike neširenja nuklearnog oružja u Udruzi za kontrolu naoružanja, ocijenila je da je razumljivo što Iran nije želio predati svoj pregovarački prijedlog, s obzirom na Trumpovu praksu objavljivanja povjerljivih informacija na svojoj platformi Truth Social.

‘Da sam na mjestu Irana, pretpostavila bih da bi Trump podijelio detalje pregovora na Truth Socialu i s Netanyahuom, što bi dovelo do dodatnog pritiska Izraela na potkopavanje diplomatskog procesa’, rekla je Davenport. ‘Zato me ne čudi što Iran nije želio dijeliti te informacije.’

Što je bilo na stolu?

Ipak, temelj onoga što je ponuđeno u Ženevi postupno izlazi na vidjelo. Britanski dužnosnici upoznati sa sadržajem smatrali su da je riječ o dobrom sporazumu i solidnoj osnovi za daljnje pregovore, dijelom i zato što, za razliku od nuklearnog sporazuma iz 2015., nije sadržavao vremenska ograničenja.

Plan o regionalnom konzorciju za obogaćivanje uranija pod vodstvom SAD-a, koji je bio ključan u prethodnom krugu pregovora, odbačen je. Postignut je načelni dogovor o ponovnom uspostavljanju potpunog nadzora Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA). Prema tom prijedlogu, pod nadzorom i provjerom IAEA-e Iran bi se riješio zaliha od oko 440 kilograma uranija obogaćenog na 60 posto. Te zalihe, za koje se sada smatra da se nalaze pod ruševinama postrojenja u Fordowu, ne bi bile izvezene u inozemstvo kao ranije predlagano, već bi bile razrijeđene – postupkom koji se smatra uglavnom nepovratnim.

Najveća prepreka bila je iransko odbijanje da odustane od prava na obogaćivanje uranija za svoj budući nuklearni program, što bi podrazumijevalo mogućnost rada oko 30 centrifuga, znatno manje nego danas. Koliku bi prijetnju to predstavljalo ovisilo bi o kvaliteti nadzornog režima. Iran je prihvatio da će, zbog uništenja postrojenja u Fordowu i Natanzu, uslijediti višegodišnja stanka u obogaćivanju. Posljednjeg dana pregovora u Ženevi ponudio je moratorij od tri do pet godina, čime bi pauza trajala i nakon završetka Trumpova mandata. No nakon telefonskog razgovora s Trumpom tijekom pauze za ručak, Witkoff se vratio s novim zahtjevom – moratorij od deset godina. Sjedinjene Države pritom su ponudile financirati uvoz nuklearnog goriva tijekom tog razdoblja.

Do posljednjeg dana pregovora – samo dva dana prije nego što su SAD i Izrael pokrenuli napad – pregovarački timovi postigli su i dogovor o ukidanju oko 80 posto sankcija Iranu, rekao je izvor uključen u razgovore. Oman je pritom procijenio da je potrebno još najmanje tri mjeseca kako bi se razradili svi detalji sporazuma.

Sporazum je bio znatno bliži nego u odnosu na maksimalističke zahtjeve koje je SAD iznio 29. svibnja prošle godine, svega dva tjedna prije nego što je Izrael 13. lipnja pokrenuo dvanaestodnevni rat protiv Irana.

Uoči završnih pregovora Iran je ponovno dao do znanja da bi SAD, u slučaju sklapanja sporazuma, imao ‘velike gospodarske koristi’. Zamjenik ministra vanjskih poslova Hamid Ganbari rekao je iranskim poduzetnicima da su u pregovorima sa SAD-om obuhvaćeni ‘zajednički interesi u području nafte i plina, uključujući zajednička nalazišta s susjednim državama, kao i ulaganja u rudarstvo te čak i kupnja civilnih zrakoplova’.

Gdje je sve propalo?

Nakon što su pregovori u Ženevi završili, uz zajedničku izjavu o postignutom napretku, omanski ministar vanjskih poslova procijenio je da je rat neizbježan te je hitno otputovao u Washington kako bi objasnio koliko su strane bile blizu dogovora. No njegov prijedlog o nultim zalihama uranija nije imao istu težinu kao zahtjev za potpunom zabranom obogaćivanja.

Taj hitan odlazak u SAD odražavao je uvjerenje Omana da Witkoff i Kushner, bilo svjesno ili zbog neznanja, ne prenose Trumpu stvarno stanje pregovora. Postojale su i sumnje u predsjednikovu usredotočenost – jedan pokušaj informiranja o tijeku pregovora završio je tako što je Trump razgovor preusmjerio na jednu od svojih omiljenih tema, cipele. Naknadno se razmatralo da je možda trebalo poslati utjecajnijeg izaslanika koji bi zadržao predsjednikovu pozornost.

Dan kasnije započeo je rat.

‘Toliki problemi mogli su biti riješeni’

Od početka rata Witkoff tvrdi da je Iran tijekom pregovora doživio svojevrsni ‘Perry Mason trenutak’, kada je navodno otkriveno da potajno skladišti visoko obogaćeni uranij u istraživačkom reaktoru. Međutim, ti su podaci već dulje vrijeme bili javno dostupni.

Američka brifiranja nakon izbijanja sukoba također su pokazala nedosljednosti oko toga je li iranski balistički program bio ‘crvena linija’ koja je morala biti uključena u pregovore.

Katariina Simonen, izvanredna profesorica na Finskom nacionalnom sveučilištu obrane, ocijenila je da je američka administracija zatvoren sustav.

‘Trumpova administracija vrlo je neprobojna. Riječ je o zatvorenom krugu. Američka zajednica za kontrolu naoružanja pokušavala je ponuditi stvarno stručne savjete iz područja nuklearne fizike, ali čini se da Trumpov tim nije bio zainteresiran. Najveća frustracija vjerojatno je to što bi ovaj sporazum omogućio povratak IAEA-e u Iran, pa bi se mnogi problemi mogli riješiti’, rekla je Simonen.