Znanstvenici su identificirali do sada nepoznat seizmički fenomen koji je, prema svemu sudeći, bio odgovoran za najveći zabilježeni potres u Europi – onaj koji je pogodio Lisabon 1755. godine i usmrtio desetke tisuća ljudi
Tim istraživača predvođen znanstvenicima sa Sveučilišta u Lisabonu otkrio je da je za taj megapotres magnitude 8,6 odgovoran dio tektonske ploče koji tone u području Atlantskog oceana, ispod Pirinejskog poluotoka, piše Independent.
Iako je već poznato to da fenomen nazvan delaminacija litosfere može uzrokovati snažne seizmičke događaje, on je do sada bio dokumentiran isključivo na kopnenim područjima.
Nalazi, objavljeni ovog tjedna u prestižnom časopisu Nature Geoscience, otvaraju sasvim nove poglede na procjenu seizmičkih rizika u Europi. U svojoj studiji znanstvenici su koristili sofisticirane metode mapiranja potresa da bi detaljno proučili strukturu Zemlje na velikim dubinama.
Analizirali su opsežan skup podataka prikupljen između 2007. i 2013. godine pomoću 387 širokopojasnih kopnenih stanica raspoređenih diljem ibero-magrebske regije. Uz to, uključili su podatke iz 24 seizmometra s dna oceana, smještenih uz obalu na jugozapadu Iberijskog poluotoka.
Detaljan model kretanja seizmičkih valova
Na temelju tako bogatog skupa podataka, istraživači su uspjeli izraditi detaljan model kretanja seizmičkih valova od granice između kore i plašta pa sve do dubine od 800 kilometara.
Otkrili su anomaliju, smještenu do 250 kilometara ispod abisalne ravnice Potkovice na jugozapadu Iberijskog poluotoka, između Afričke i Euroazijske ploče. Ovo područje već je poznato po izraženoj seizmičkoj aktivnosti. Upravo ondje dogodili su se neki od najpoznatijih potresa u povijesti, poput lisabonskog 1755. godine, te onog kod rta San Vincenzo magnitude 7,9 1969. godine.
Zanimljivo je to da znanstvenici u regiji nisu pronašli nikakve očite površinske znakove koji bi upozoravali na seizmičke rizike: nema iskrivljenih krajolika, podvodnih planina ni sličnih geoloških anomalija.
Ipak, njihova istraživanja pokazala su da se dio oceanske ploče spušta u Zemljin plašt, stvarajući pritom nove rasjede. U takvom procesu, uslijed kompresije duž kontaktne granice, jedna ploča može kliznuti ispod druge, što je jedan od ključnih mehanizama putem kojih se Zemljina površina neprestano reciklira u plašt.
vezane vijesti
Novi put u razumijevanju tektonike ploča
Ova otkrića, prema mišljenju istraživača, mogla bi objasniti podrijetlo povijesnih potresa velike magnitude u regiji.
'Otkriće otvara nove puteve u razumijevanju evolucije najranijih faza oceanske subdukcije, s važnim implikacijama za našu percepciju tektonike ploča', izjavila je Chiara Civiero, koautorica studije i istraživačica sa Sveučilišta u Trstu.
'Ako čak i područja bez očitih površinskih rasjeda, poput Potkovice, mogu biti pogođena snažnim potresima, to jasno pokazuje da je nužno revidirati postojeće modele seizmičke opasnosti. U njih treba uključiti i duboke procese te strukture koje se tradicionalnim metodama jednostavno ne mogu mapirati', naglašava dr. Civiero.
