KOMENTAR GORDANA DUHAČEKA

Novi njemački paradoks: Angela Merkel kao Mutti opakog AfD-a

  • Autor: Gordan Duhaček
  • Zadnja izmjena 18.03.2016 13:46
  • Objavljeno 18.03.2016 u 13:46
Angela Merkel i Frauke Petry

Angela Merkel i Frauke Petry

Izvor: Reuters / Autor: Wolfgang Rattay

Predstavlja li trijumfalan rezultat desne Alternative za Njemačku (AfD) na izborima za lokalne parlamente u tri njemačke savezne pokrajine ikakvu ugrozu za demokraciju u Njemačkoj ili Europskoj uniji, pita se naš komentator. Radi se o političkoj pojavi koja nesumnjivo jest uzdrmala uobičajeni politički poredak u Njemačkoj, nervoza posvuda raste, ali, prenosi naš komentator raspoloženje iz središta Njemačke: prevladava uvjerenje da će razvijeni demokratski procesi biti najbolji lijek u ovoj situaciji

Schießbefehl je u Njemačkoj opet u modi. Riječ koja u njemačkom jeziku pripada onoj nesretnoj skupini povijesno bremenitih izraza - u prijevodu: naređenje za pucanje - jer se odnosi na politiku komunističke diktature DDR da puca na ljude koji pokušavaju prijeći granicu osiguranu bodljikavom žicom. Ta njemačka složenica ideološke bešćutnosti koja je primijenjena u praski odnijela brojne živote do pada Berlinskog zida 1989., sada je bila cherry on top predizborne retorike Alternative za Njemačku (AfD). Prvo je predsjednica ove nove ekstremno populističke stranke Frauke Petry ustvrdila kako je upotreba oružja na granici ultima ratio u rješavanju izbjegličke krize, a onda je berlinska šefica AfD-a Beatrix von Storch na svojem fejsu napisala da njemačka policija treba pucati i na žene i djecu. Kasnije se ogradila i povukla dio koji se odnosi na djecu.

Njemački su mediji, posve ispravno, istaknuli da to podsjeća na zloglasni Schießbefehl, etablirane stranke su oštro osudile istup Petry i von Storch, no mjesec dana kasnije na pokrajinskim izborima je AfD ostvario trijumfalan rezultat, između 12 i 15 posto u zapadnim pokrajinama i čak 24,1 posto u Sachsen-Anhalt, gdje su druga snaga. Prelaženje granica dobrog ukusa i rušenje tabua postratne njemačke demokracije se isplatilo za AfD.

U njemačkoj je politici od kraja Drugog svjetskog rata vladala deviza da u parlamentarnom sustavu ne može nastati stranka desnije od CDU/CSU-a, pa su napose Bavarci igrali desno krilo demokršćana, no sada je AfD s politikom ‘pucajte na žene i djecu’ doskočio i do skoro četvrtine glasova u jednom dijelu Savezne Republike Njemačke. U pitanju je tektonska promjena političkog poretka u Njemačkoj koja utječe i na proces koaliranja, jer će ubuduće biti vrlo teško sastaviti dvočlanu vladajuću koaliciju a da ujedno nije i velika; AfD se nudi ubuduće biti šesta stranka zastupljena u Bundestagu.

Prošlog su ljeta mediji u sezoni kiselih krastava izvještavali o raskolu u kuriozitetnom AfD-u, tada ispod izbornog praga, i izbacivanju osnivača stranke, euroskeptičnog profesora ekonomije Bernda Lückea, građanska fasada 'profesorske stranke' izgubila je pred desnim ekstremizmom, dok su manje od godinu dana kasnije Petry i ekipa na naslovnicama svih novina zbog briljatnih izbornih rezultata. To pokazuje i koliko se Njemačka promijenila u samo nekoliko mjeseci izbjegličke krize, od bidermajer-republike koja mirno kunja pod paskom Mutti Merkel do uznemirene, posvađane, nasilne i histerične Weimarske republike 2.0., društva u kojemu su se svi raznoliki protestni glasovi - od neonacista pa do najdesnijeg ruba demokršćana- slili prema AfD-u, stranci koja vodi retorički rat protiv njemačke političke elite, protiv ljudskih prava i protiv medija, nazivajući ih sustavno ‘Lügenpresse’ tj. lažljivi tisak dok kancelarki Angeli Merkel poručuju da se - iseli u Čile!

Potonje je još jedna verbalna eskapada Beatrix von Storch, no AfD u području provokacije ima još mnogo teškaša, među kojima je svakako i njihov predsjednik kluba zastupnika u Thüringen Björn Höcke koji je održao govor na temu genetske određenosti crne rase da se pretjerano razmnožava i napada područje na kojemu živi miroljubiva bijela rasa. Politolozi i mediji su takve teze ocijenili kao biološki rasizam, no predsjedništvo AfD-a Höckea je samo ukorilo, opravdavajući ga kao živopisnog govornika, što je on sam dokazao kada je u jednom televizijskom talk showu iz džepa izvadio njemačku zastavu i objesio je sa strane fotelje u kojoj je sjedio. Član predsjedništva, uvijek u trodijelnom odijelu uglađeni Alexander Gauland - inače prethodno dugogodišnji demokršćanin - stao je na stranu Pegide i njezinih antiislamskih marševa na kojima se napada novinare i skandira kako Merkel treba umrijeti, govoreći da su to glasači AfD-a. Niz je drugih prvaka AfD-a namjerno izazivao ogorčenje i kritike ksenofobnim i ekstremističkim izjavama čiji je cilj potpaljivati situaciju u državi u koju je u pola godine ušlo milijun izbjeglica te istovremeno postavljeno stotine požara u izbjegličke domove. Sve to zapravo je bila jedna duga predizborna kampanja AfD-a čiji su pristaše na društvenim mrežama podivljali nakon katastrofalne reakcije policije na novogodišnje incidente u Kölnu. Svaka negativna vijest o izbjeglicama AfD-u je značila glasača više, svaki palež bio je svečana rasvjeta njihova uspona.

Utoliko je AfD neželjena kreacija izbjegličke politike Angele Merkel koju podržavaju manje-više sve stranke u Bundestagu, paradoksalno ponajmanje sestrinski CSU i bavarski premijer Horst Seehofer koji stalno prijeti Berlinu, ali ostaje u vladajućoj koaliciji s CDU-om i SPD-om. Nijemci koji se ne slažu s aktualnom izbjegličkom politikom, a pritom nisu ekstremni desničari i rasisti zapravo nemaju stranku za koju bi glasali osim AfD-a, što su pokazale i izlazne ankete u kojima su mnogi glasači poručili da je glas za AfD bio isključivo protestni, a ne potpora nerazrađenom programu te stranke. Etablirane demokratske stranke zakazale su u reprezentaciji stavova građana dopustivši da zabrinuti postanu uplašeni, a onda i bijesni.

Angela Merkel Mutti je AfD-a, što se vidi i po samom nazivu stranke Alternativa za Njemačku. Kancelarka je poznata po tome da govori, naročito kad je bila riječ o spašavanju Grčke, da je njezina politika alternativlos, da nema alternative. Pokazalo se da ima i da je ta alternativa provela uspješnu brutalizaciju javnog diskursa u Njemačkoj te se konstituirala u ulični pokret kroz Pegidu i političku stranku kroz AfD.
420079, 420264, 370229, 413104
Merkel je pogriješila i u tome što nije izbjegličkoj krizi pristupila i kao prilici, kako glasi stara politička maksima, te odustala od forsiranje politike business as usual s ciljanih nula posto budžetskog minusa, tzv. Schwarze Null, plus i prihvatila prijedlog vicekancelara Sigmara Gabriela o velikom planu javnih investicija koji bi pokazao i marginaliziranim Nijemcima da se država brine o njima, ne samo o izbjeglicama. Iako je Njemačka i dalje gospodarski div Europe, nove relevantne studije pokazuju sve veće raslojavanje između bogatih i siromašnih te onemogućavanje napredovanja iz niže klase u višu (najnovije inače konzervativnog DIW-a, Njemačkog instituta za ekonomiju), kao i u ostatku zapadnog svijeta, pa nije iznenađujuće što je dobar dio glasača AfD-a nezaposlen, uvjereni da će im stranci oduzeti radna mjesta. Ironično, da su pogledali program AfD-a, vidjeli bi niz antisocijalnih prijedloga koji bi baš siromašnim Nijemcima najviše otežali život, no na ovim se pokrajinskim izborima nije glasalo o programima nego samo o jednom jedinom pitanju - izbjeglička politika Angele Merkel.

Tu je i druga strana novčića uspjeha AfD-a: i dalje između 75 i 85 posto Nijemaca podržava etablirane stranke. CDU je izgubio, kancelarkina politika uopće ne, što znači da AfD ostaje fundamentalna opozicija na desnom spektru, bez šanse za ulazak u vlast. Trenutačno sve druge stranke odbijaju koaliciju s AfD-om, koji se pak nudi CDU-u i liberalnom FDP-u za građansku koaliciju. A nedavno su ih u Europskom parlamentu izbacili iz frakcije Konzervativaca, u kojoj je dobrodošla i Ruža Tomašić, i to zbog ekstremizma.

Stoga treba biti jednako jasan i reći da je AfD ekstremno desna, populistička, ksenofobna, antiislamska, antiliberalna, homofobna (spominju rado tzv. rodnu ideologiju), nacionalistička politička grupacija, ali koju ne treba demonizirati nego razotkrivati. Narodni bijes koji im donosi dvoznamenkaste izborne rezultate ne mora trajati zauvijek, a drugog programa u osnovi nemaju, pa ne postoji ni postoji opasnost od, primjerice, paneuropskog ujedinjenja ekstremne desnice pod sestrinskim liderstvom Marine Le Pen i Frauke Petry. Zasad je uspon AfD-a sigurno tek svjedočanstvo panične reakcije njemačkog društva na loše menadžeriranu izbjegličku krizu koja je zatvaranjem balkanske rute de facto završila. Naime, u Njemačku izbjeglice ovih dana dolaze na kapaljku. Ono što Merkel javno osuđuje - austrijsku inicijativu koja je zatvorila zapadnobalkansku rutu - zapravo joj koristi, jer obećala je smanjiti broj izbjeglica.

U hrvatskom kontekstu pojava AfD-a ima značenje kroz prepoznavanje zastupnika istih politika na domaćoj sceni, a to su stranke poput HSP AS-a, Hrasta i U ime obitelji, pa bi tako izjave Ladislava Ilčića o muslimanima savršeno pasale i na usnama Björna Höckea. Indikativno je i to da u Njemačkoj CDU i CSU odbijaju bilo kakvu suradnju s AfD-om, dok u Hrvatskoj demokršćanima bratski HDZ s Domoljubnom koalicijom u Sabor dovodi domaće inačice.

Glas za AfD u mnogome je bio pretjerana reakcija na kriznu situaciju, što znači da ne treba pretjerivati u odgovoru na pojavu populističke desnice u političkom mainstreamu. Moglo bi se ironično reći da se Njemačka s usponom AfD-a konačno europeizirala, u stilu Francuske, Nizozemske, Švedske, Finske i drugih članica EU-a s desnim populističkim strankama u političkom mainstreamu.

Uobičajena demokratska praksa bi se mogla dugoročno pokazati kao najbolji lijek protiv AfD-a u slučaju inače trezvene Njemačke, dok politički korektna histerija populistima sada samo ide u korist. Pravi odgovor na AfD je - djelatno politički i pluralno demokratski. Najpametniji u CDU-u su to već shvatili, primjerice ministrica obrane Ursula von der Leyen koja je Von Storch u ovonedjeljnom ARD-ovom talk showu kod voditeljice Anne Will retorički demontirala u dvije minute. ‘AfD na kompleksne probleme današnjice nudi odgovore od jučer', zaključila je Von der Leyen, jedina koja unutar CDU-a izgleda kao potencijalna nasljednica Merkel, i dobila najveći pljesak publike u studiju.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!