Dobro jutro, Vukovare, dobro jutro, Hrvatska! 'Počinjem ovu priču, nizašto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jača od koristi i razuma…' ( cit.: M. Selimović, 'Derviš i smrt'). A opet, mislim si, bit će neke koristi, neka se čuje i drugačije viđenje, a nije iz 'neprijateljskog tabora', već od nekog tko je dao svoj obol hrvatskoj samostojnosti. Uvod mi je ovo, a i sasma prigodan foršpan, u osobnu frustraciju (samo)oblikovanu posljednjih dana vijestima o istupima i djelima kontra postavljanja dvojezičnih natpisa na sjedištima službenih institucija u Vukovaru.

Što radimo, ljudi?!? Zašto Vukovarci smatraju da imaju jedinstveno pravo suditi hororu koji nas je sve obuhvatio?!? A u istom hororu role je podijelila cijela Hrvatska. Pričam o vukovarskoj agoniji, o padu istočne linije. A sve su to nastojali spriječiti i mnogi momci iz svih ostalih dijelova Hrvatske, i s juga i sa sjeverozapada… i popriličan broj njih nije se vratio kući. I moj suprug je među njima. I njegov mladi suborac od nepune 24 godine (baš kao naša kći danas) i moj bratić od dvadeset-i-koju, i još jedan iz obitelji, pa još nekoliko prijatelja… Ti dečki, već 21 punu godinu 'susjedi' su u nekoliko aleja bjelovarskog Novog groblja koje se, u godinama 1991-1995 naglo proširilo.… A nismo Vukovarci, jedva tkogod bio je tamo ranije, a bili na liniji, branili, otišli nepovratno…

Patile su, i umrle, a preživjele tuguju i danas, mnoge majke iz mog kraja, ali ne ruše, ne razbijaju… Istina, većina nas ima mjesto na kojem može upaliti svijeću, donijeti cvijeće, a za one druge ima veliki križ na groblju. I tu se poklonimo svima. Pa i onima iz Drugog rata koji nestadoše na Danici, Bleiburgu, a i to je dotaklo moju obitelj…

Nakon svega, ne mrzim, nemam potrebu osvetiti se, ne znam ni što bih osvećivala… Nemirna višestoljetna vremena na našim prostorima?!? Samo se nadam da sam svojoj kćeri uspjela prenijeti toplinu i dobrohotnost naspram svih. I silno želim vjerovati da svi to možemo. Jer možemo! Samo se malčice odmaknuti od osobne boli, koja, tu i tamo, traje predugo da bi imala opravdanje.
Vrijeme prolazi, ne liječi, ali ublažava, omekšava, a svaki novi dan je prilika. Prilika da budemo bolji jedni prema drugima.