KOMENTAR MARINKA ČULIĆA

Dodikovo vitlanje jasenovačkim žrtvama

  • Autor: Marinko Čulić
  • Zadnja izmjena 14.04.2010 14:09
  • Objavljeno 14.04.2010 u 12:15
Milorad Dodik

Milorad Dodik

Izvor: Pixsell / Autor: Zvonimir Ćorić

Što odgovoriti velikom kombinatoru iz Laktaša, Dodiku, koji je povodom obilježavanja 65. godišnjice proboja jasenovačkih logoraša počeo ponovno premetati jasenovačke kosti, ili nekadašnjem kanadskom ambasadoru u Jugoslaviji Jamesu Bissettu, koji je poručio da i Hrvati moraju donijeti deklaraciju o osudi jasenovačkih zločina? Hrvatska se odavno ispričala jasenovačkim žrtvama, učinili su to hrvatski partizani, etnički mješovita vojska u kojoj su većinu činili Hrvati i Srbi, potukli se na smrt s počiniteljima tih zločina i tukli se sve dok ih nisu uništili

Eh, kako je to prozirno, i prozorsko staklo se pred tim mora posramiti. Nakon što je srpska Skupština izglasala deklaraciju o osudi zločina u Srebrenici, Dodik i njegova Republika Srpska našli su se u silnoj muci i strci. Nemaju snage da učine isto, čak ni u ovoj razvodnjenoj varijanti (bez spominjanja genocida), što je nezgodno priznati, pa treba pronaći nešto, bilo što, da se to prikrije.

Dejan Moconja / Večernji list

Dejan Moconja / Večernji list

Izvor: Pixsell PXL Agencije / Autor: Dejan Moconja / Večernji list

Aha, Jasenovac, dosjetio se jalijaš iz Laktaša. I smjesta se bacio na to da svima objasni što je to ustaško stratište bilo onda i što znači danas. Ako Armenci i stoljeće poslije traže da se osudi genocid Turaka nad njima, zašto mi ne bismo tražili da se osudi genocid nad 700 hiljada Srba, Židova i Roma u Jasenovcu, i još i više u cijeloj NDH? Tako reče u nedjelju, na 65. godišnjicu proboja jasenovačkih logoraša, u Donjoj Gradini, bosanskom dijelu gubilišta u Jasenovcu. I u tu jednu jedinu rečenicu stigao je ugurati nekoliko providnih i jeftinih krivotvorina.

Ostat ćemo kod dvije najvažnije. Nitko ozbiljan u ex-yu historiografiji i politici ne drži više vjerodostojnom brojku od 700 tisuća jasenovačkih žrtava. Uključuje to i mlađe historičare iz Srbije, koji su vlastitim istraživanjem došli do iste brojke koju su, na poticaj Žerjavića i Kočovića, ustanovili u svojim istraživanjima ozbiljniji hrvatski povjesničari. Sedamdeset i pet tisuća, s mogućim korekcijama osamdesetak tisuća, svakako ne bitno preko toga.

Druga krivotvorina. Dodik nigdje ne spominje hrvatske žrtve u Jasenovcu – Hrvate antifašiste, komuniste, ideološki neobilježene civile – što ide na dušu i srpskom predsjedniku Tadiću. On se vidljivo skrivao u Donjoj Gradini, valjda da se ne pomisli da stoji iza baš svega što je tamo rečeno. Ali da je Jasenovac bio samo stratište za Srbe, Židove i Cigane, to je neoprostivom lakoćom skliznulo i preko njegovih usta. Doduše, bilo je to decentnije nego što je učinio Dodik, ali vidjelo se da on želi ugoditi svom domaćinu i dobrom prijatelju još nečim osim pojavljivanjem u Donjoj Gradini.

Kako krivo i kratkovidno! Jer Dodik vitla jasenovačkim žrtvama u očitoj namjeri da ignorira i poništi teret koji je na njega stavila srpska Skupština Deklaracijom o Srebrenici (a ona je donesena, o jada, baš na inicijativu Tadićeve koalicije Za evropsku Srbiju). Usto, smislio je da se najlakše može zbaciti taj teret tako da ga prebaciš na nekog trećeg, i tu mu je zapela za oko Hrvatska (s kojom Tadić upravo pokušava popraviti odnose). Ajde, Hrvati, donesite deklaraciju o osudi jasenovačkih i drugih zločina u ustaškoj NDH, jer dok se vi budete s tim gombali ja ću već nešto smisliti što ću sa Srebrenicom – tako nekako je iskombinirao veliki kombinator iz Laktaša.

Bivši kanadski ambasador James Bissett svojedobno je nazvao kosovske Albance 'kriminalcima'
Nije li Hrvatska sljednica antiustaških boraca?

Doduše, nije Dodik baš otvoreno to zatražio od Hrvatske. Učinio je to, vjerojatno ne slučajno baš sada, nekadašnji kanadski ambasador u Jugoslaviji James Bissett, izjavljujući da bi Hrvatska trebala napraviti isto što i Srbija sa Srebrenicom. Ispričati se za ustaške zločine u Jasenovcu i sve ostale u vrijeme Pavelićeve NDH. Naravno, Bissettu i preko njega Dodiku može se odgovoriti jedino ovako. Hrvatska se odavno ispričala jasenovačkim i drugim žrtvama, i to ispričala mnogo efikasnije od svih deklaracija. Učinila je to tako što su se hrvatski partizani, etnički mješovita vojska u kojoj su većinu činili Hrvati i Srbi, potukli na smrt s počiniteljima tih zločina i tukli se sve dok ih nisu uništili.

Zar je bolju ispriku moguće zamisliti?! I zašto bi se Hrvatska kao sljednica tih antiustaških boraca, a ona to po Ustavu jest, sada opet ispričavala? Doduše, netko može reći da se Willy Brandt ispričao židovskim žrtvama bez obzira što se i on aktivno borio protiv njemačkih nacista, i ne mogu reći da taj argument ne treba imati na umu. No na njega se treba odgovoriti na način koji će uvažiti detaljnije činjenice o ratu i o poraću u Njemačkoj i Hrvatskoj. Njemački antifašistički pokret ipak je bio neusporedivo slabiji nego onaj u Hrvatskoj, a osim toga denacifikacija u Njemačkoj nakon 1945. provodila se, mučeći se sama sa sobom, vrlo sporo i trajala je godinama, pa i desetljećima.

Brandt je po mome osjećanju i kleknuo u Varšavskom getu zato da tom mučnom procesu pokajanja da ubrzanje i dovede ga do kraja. I tu je ključna poanta ove priče. Hrvatska se nema što ispričavati za jasenovačke žrtve sve dok se drži spomenutog slova Ustava, naprotiv ta isprika postaje nešto realno i nasušno sa svakim proustaškim ispadom iz proteklih godina koji bi se ponovio i u narednim. Nadam se da je to jasno, ali za one kojima treba 'crtati' - evo još jednom. Hrvatska se ne treba ispričavati samo kao antifašistička zemlja, kao profašistička ima itekako i itekoliko. Izbor je jasan, posljedice isto tako.

Dejan Moconja / Večernji list

Dejan Moconja / Večernji list

Izvor: Reuters / Autor: Reuters

Ivo Josipović i Haris Silajdžić
Hvalevrijedan odlazak u Ahmiće

Uostalom, zar to nije pouka i sutrašnjeg odlaska Ive Josipovića u Ahmiće, mjesto najtežeg zločina Hrvata nad Bošnjacima (116 pobijenih, među kojima su i žene i djeca) u vrijeme hrvatsko-bošnjačkog rata 1993. godine? Taj hvalevrijedan korak hrvatskog predsjednika ne bi bio potreban da se Tuđmanovoj suludoj politici u Bosni i Hercegovini suprotstavilo više od šačice novinara, ljudskopravaša, opozicionara. Ili barem da je bilo pameti da se ne donese ona nakaradna Deklaracija o Domovinskom ratu, u kojoj je Račanova koalicija blesavo tvrdila da Hrvatska nije vodila nepravedan rat prema 'bilo kome'.

Da, Bošnjaci, kao i izbjegli Srbi, bili su nam bilo tko i zato smo zaslužili bilo što, pa i gutanje žaba, da se iskupimo. Tu aritmetiku politike još nitko nije uspio sasvim prevariti, pa nećemo ni mi.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi