O tome u velikoj analizi piše Aleksandar Baunov, viši znanstveni suradnik Berlinskog centra Carnegie za proučavanje Rusije i Euroazije. Prema njegovoj ocjeni, u Rusiji se promijenilo opće raspoloženje: nestaje optimizam koji se razvio nakon početnog šoka zbog rata, a povjerenje u Putinovu sposobnost da kontrolira situaciju sve je slabije.

‘Putin se pretvara u teret’

Baunov tvrdi da se u Rusiji istodobno odvijaju tri povezana procesa: mijenja se odnos prema Putinu, nestaje ekonomski optimizam, a sve više ljudi shvaća da pobjeda u ratu nije izgledna.

‘Putin gubi čarobnu snagu. Vlast je i dalje potpuno u njegovim rukama, ali magija vlasti nestaje’, piše Baunov.

Prema njegovoj ocjeni, ruski predsjednik više ne djeluje kao jamac stabilnosti, nego kao politički teret za sustav koji je sam izgradio. Rat, koji je trebao potvrditi snagu Rusije i njezina vođe, sve se više pretvara u izvor nesigurnosti.

Baunov posebno ističe simbolički trenutak u kojem je rusko-ukrajinski rat po trajanju premašio 1418 dana, koliko je za Sovjetski Savez trajao Drugi svjetski rat na istočnom bojištu. Time se, prema njegovoj analizi, Kremlj našao u vlastitoj povijesnoj zamci jer je rat protiv Ukrajine godinama predstavljao kao borbu protiv ‘novih nacista’.

Nestaje ‘svakodnevni patriotizam’

Nakon početnog šoka 2022. godine, rusko društvo se postupno naviknulo na rat. Povlačenje zapadnih brendova, mobilizacija, odlazak dijela stanovništva i represija stvorili su novu stvarnost, ali se u njoj, prema Baunovu, oblikovao i svojevrsni ‘svakodnevni patriotizam’.

On se nije nužno temeljio na oduševljenju ratom, nego na osjećaju da je Rusija izdržala pritisak: rublj nije nekontrolirano propao, granice nisu zatvorene, industrija je rasla, plaće su se povećavale, a nezaposlenost ostala niska.

No u proljeće 2026. toga raspoloženja, tvrdi autor, više nema. Ekonomski pokazatelji više ne ulijevaju sigurnost, a ratna potrošnja više ne znači i rast prihoda za građane.

Vlast prekršila nepisani dogovor s građanima

Baunov piše da je nakon početka invazije ruski režim građanima ponudio novi nepisani dogovor: moguće je živjeti izvan rata, ali nije dopušteno biti protiv rata.

Drugim riječima, građanima je bilo dopušteno zadržati dio predratnog načina života ako javno ne dovode u pitanje rat i vlast. No taj je dogovor, smatra Baunov, vlast sada sama narušila.

‘Društvo je pristalo ne primjećivati rat, ali ne zato da samo postane objekt zabrana i represije’, piše autor.

Najosjetljivija točka, prema njegovoj analizi, postala je kontrola interneta i komunikacijskih servisa. Uvođenje domaćih aplikacija umjesto zapadnih komunikacijskih alata i nova ograničenja interneta doživljavaju se kao izravan prodor države u privatni prostor.

Internet kao crvena linija

Baunov navodi da su stanovnici autoritarnih sustava posebno osjetljivi na zadiranje u privatnu komunikaciju jer im, nakon što je država preuzela javni prostor, upravo privatni prostor ostaje posljednja zona autonomije.

Zato blokade interneta i pritisak na komunikacijske servise ne pogađaju samo političku oporbu, nego i šire, formalno lojalne slojeve društva.

Prema autoru, u Rusiji se sve više širi osjećaj da zabrane nisu usmjerene protiv vanjskih neprijatelja, nego ‘protiv ljudi’.

‘Klasična razmjena političke pasivnosti za privatnu autonomiju u suvremenoj Rusiji prestaje funkcionirati’, ocjenjuje Baunov.

Zašto se kritika sve više usmjerava prema Putinu

Posebno važnim Baunov smatra trenutak u kojem se nezadovoljstvo više ne usmjerava samo prema nižim razinama vlasti, regulatorima ili sigurnosnim službama, nego prema samom Putinu.

U tekstu navodi primjer javnog obraćanja Viktorije Bonje, ruske medijske osobe, koja se izravno obratila Putinu zbog blokada interneta. Time je, prema Baunovu, narušen jedan od temelja Putinova sustava: predodžba da predsjednik zna više od građana i da vidi širu sliku.

‘Mi, narod, znamo, a predsjednik ne zna: ni o internetu, ni o kravama, ni o Tuapseu’, sažima Baunov promjenu percepcije.

Takav obrat, smatra, otvara opasnu dilemu za diktatora: ograničavajući informacije drugima, vođa i sam ostaje zatvoren u informacijskom mjehuru.

Pukotine u elitama

Prema Baunovu, nezadovoljstvo zbog blokada i zabrana izazvalo je i vidljiviji raskol unutar ruskih elita. Dio civilne birokracije pokušao je usporiti tempo novih zabrana, dok sigurnosne službe nastavljaju širiti utjecaj.

Autor piše da se Putin, suočen s gubitkom ravnoteže uoči parlamentarnih izbora, pokušava prikazati kao arbitar između represivnog aparata i nezadovoljnog društva. No pritom ocjenjuje da je sigurnosni zaokret režima u ratnim uvjetima teško zaustaviti.

‘Na izostanak uspjeha na fronti neizbježno će se odgovarati pobjedama u vlastitoj pozadini’, navodi Baunov.

Strah kao glavni pokretač

U završnom dijelu analize Baunov tvrdi da je glavni uzrok promjene raspoloženja u Rusiji – strah. Ukrajinski napadi dronovima sve dublje na ruski teritorij, osobito na naftna postrojenja i skladišta, učinili su rat opipljivijim za ruske građane.

Rat koji je vlast pokušavala držati daleko od svakodnevice sve češće ulazi u unutrašnjost zemlje. To, prema Baunovu, ruši temeljni kompromis s lojalnom većinom, koja je bila spremna ne primjećivati rat dok god rat ne pogađa nju samu.

Autor zaključuje da rat, umjesto da potvrdi snagu režima, sve više pokazuje njegove slabosti. Sustav je i dalje na vlasti, ali više ne djeluje jednako samorazumljivo i stabilno.

‘Stara vlast još nije otišla, ali više se ne doživljava kao prirodna i sama po sebi razumljiva’, piše Baunov.