Stasiti Slavonac (64), kojeg mjeseci dijele od mirovine, iako bi najradije ostao raditi na pola radnog vremena jer od mirovine u Hrvatskoj mogu živjeti tek rijetki, dočekuje nas široka osmijeha i čvrstog stiska ruke.

Po govoru teško da biste zaključili da je iz Županje, jer u njemu je miks ličkog i govora zadarskog zaleđa.

'Ah, pa trideset godina živim ovdje. Izgubio se slavonski', govori nam.

Asfalt, makadam, asfalt

Trbuhom za kruhom nakon Domovinskog rata iz Županje je stigao najprije u Donji Lapac, a potom u Gračac. U PP-u Velebit je četvrt stoljeća. Teren koji pokriva je ogroman, od južne strane Velebita do Kravlje Drage na izvoru Zrmanje. No posao je to koji voli jer nema svatko privilegiju biti u prirodi svaki dan. A lička, kad u proljeće izbaci paletu boja, priča je za sebe. Majstorsku cestu 'napadamo' sa sjeverne strane. Nakon rotora u Svetom Roku, gdje se putevi račvaju za Gračac, Gospić i Mali Alan, proći ćete pokraj Vrila mudrosti, s kojeg se lokalne vlasti očito nisu napile davnih godina jer jedna od ulica od rotora i dalje nosi ime Mile Budaka, ustaškog ideologa i književnika rođenog u Svetom Roku.

Dok se vozimo, Josip nam objašnjava da je prvih nekoliko kilometara s ove strane asfaltirano, baš kao i s južne.

'Sa sjeverne strane asfaltirano je negdje šezdesetih godina do kuće Račić. S južne, od Obrovca do tunela Sveti Rok na autocesti A1, asfalt je stigao kada se bušio tunel. Između je sve makadam. Sada će dio ići u obnovu, a vidio sam da se postavlja pitanje treba li je cijelu asfaltirati. Ja nisam za to', mišljenja je.

Frane, Tonka i reli utrke

Neregistrirani TAM-ov kamion nakrcan košnicama usput je parkiran na livadi. Vrijeme je da se pčele izvedu na ispašu, a na njoj je i dvadesetak boškarina, goveda netipičnih za ovo podneblje.

'Do rata su se ovdje bavili stočarstvom i šumarstvom. Sve je to sad zamrlo. Tek mali broj ljudi poput ovih s boškarinima bavi se stokom', pojašnjava nam Josip.

Putem zastajemo kod Frane i Tonke Župan. Oni su među rijetkima koji danas žive uz Majstorsku cestu. Frane (76) uz nju živi posljednjih 25 godina, ali to je tek u drugom navratu.

'Moj otac je bio cestar. Živio sam ovdje i od 1951. do 1960. godine. Onda sam otišao na školu u Zagreb, pa sam u njemu ostao i raditi. Bio sam konobar u Gradskim podrumima. Majstorska cesta tada je bila žila kucavica, sav promet za Zadar išao je preko nje. Tu je bio toliki promet da nisi mogao potjerati blago preko nje na vodu. I bilo je tako sve dok nije izgrađena ona preko Gračaca', prisjetio se gospodin Frane.

A onda je iznio podatak koji pamte samo najstariji.

'Na njoj su se održavale reli utrke', govori nam. 'Ma nemoguće, to je podatak koji ne znam', uzvratio je Josip.

'Ma je. Milijun posto. Ja sam bio mali i sjećam se dobro toga. I da bi par dana ranije došli upozoravati ljude da ne puštaju stoku i da ne izlaze na cestu', bez dvojbe u svoju memoriju kazuje Frane, dodajući da bi to moglo biti koncem pedesetih i početkom šezdesetih.

'Rakija ki lik'

Dok razgovaramo, gospođa Tonka donosi kavu, a za njom i rakiju. Nije od fotografiranja. Josip je na dužnosti pa rakija ne dolazi u obzir, a Frane, iako je peče već godinama, ne konzumira je.

'Morat ćeš ti. Nema ti trunke šećera u njoj. Ki lik je', gurajući bićerin ispred mene govori barba Frane. Ne preostaje mi drugo nego da, k'o Predrag Vušović u sjajnom liku ličkog poštara Mile u komediji '72 dana' Danila Šerbedžije, zatvorim oči, teška srca eksiram i zaključim da je šljiva – odlična!

Priču nam prekida buka kvadova. Na njihov prolazak sugovornici odmahuju glavom.

'Nije njima mjesto ovdje', gotovo će uglas. 'Cesta se njima uništava. A uništena i zapuštena je i Lika', smatra Frane.

'Kad sam ja otišao odavde, došla je industrijalizacija. Portir i čistačica u Zagrebu tada su bolje živjeli od najbogatijeg gazde ovdje. I što ćeš, ljudi su selo pomalo napuštali, otišli u gradove. Sad se nakon rata počelo pomalo vraćati, najviše kroz turizam, ali slabo je to. Stokom se gotovo nitko ne bavi', pomalo rezignirano kaže.

Mračne tajne Jamurke

I otvorio se tako niz tema, od turizma, preko krivolova i krivosječe, do poljoprivrede, risova, medvjeda i politike, ali cesta nas je čekala. Prije nego što ćemo poći, Frane nas je upozorio na jamu Jamurku.

'Ona je tik uz cestu. Kažu da je dvjesto metara duboka. Ustaše su u nju bacali ljude, a priče kažu da su i partizani nakon 1945. godine, nakon što su likvidirali neprijatelje. E sad, za ovo što ću reći nemam dokaza, jer svi šute, ali iz ovih sela ovdje za vrijeme srpske okupacije nestalo je i još nije nađeno 35 ljudi. Za to nemam dokaza, ali vjerujem da je netko završio unutra. Treba reći da su i stočari bacali strvine tako da tko zna čega sve ima u njoj', rekao je Frane.

Kod Račićeve kuće asfalt prestaje i narednih 18 kilometara bijeli je put. Gusta šuma hrasta i bukve osigurava hladovinu sve do Malog Alana. Na jednom mjestu nailazimo na balu sijena. Ispala je nekome s kamiona ili traktora. Koji sat kasnije u povratku doznat će se i kome – poljoprivredniku iz Krnjeza, kojega će naš suputnik i domaćin zamoliti da je pokupi što prije.

Diližansa u šeseteropregu

Zub vremena, vododerina, promet napose u ljetnim mjesecima, ali i teški strojevi za izvlačenje trupaca vidljivo su oštetili cestu. Sve to pokušalo se sanirati građevinskim tucanikom nasutim na vagone. No s obilnijim kišama i pojačanim prometom on leti na sve strane i jasno je da od njega nema koristi, a predstavlja i problem biciklistima.

'Vidiš ove kamene stupove sa strane. Oni su služili da diližanse, koje su vukli konji u šesteropregu, ne izlete s ceste. Kad padne snijeg, oni se ne vide, prođu ralice i samo ih pometu', objašnjava nam Josip.

Putem ih je veliki broj izvaljenih i, prije nego završe u nečijem dvorištu, valjat će ih postaviti natrag. Austro-Ugarska Monarhija odlučila je graditi cestu da bi se skratio put do Dalmacije. Izgradnja je počela s južne strane 1825., a u promet je puštena sedam godina kasnije. Samo ime vuče joj podrijetlo od njemačke riječi Meisterstück, koja znači remek-djelo, a posao gradnje povjeren je Josipu Kajetanu Knežiću, bojniku u austrijskoj vojsci. Nakon Majstorske ceste radit će i dvokatni kameni most u Tounju te rekonstrukciju Jozefinske ceste, kao i niz drugih projekata.

Zbog šume, ali i nešto drugačije konfiguracije terena, cestu i zašto se zapravo zove Majstorska doživjet ćete tek kad izađete na 1045 metara nadmorske visine i Mali Alan, odakle puca pogled prema Tulovim gredama i južnoj strani Velebita, ali i na obnovljene stanove i vrtače.

Način na koji je Knežić proveo trasu po strmoj velebitskoj padini s brojnim serpentinama između klisura i kukova u to je vrijeme predstavljao veliki napredak u cestogradnji. Maksimalni nagib ceste iznosio je do 5,5 posto, što je u skladu i sa suvremenim propisima za gradnju prometnica.

Ovdje, na granici carstva, na Malom Alanu bila je zgrada šumarije, a u njoj je – autoru ovih redaka dan kasnije javio je barba Frane – upravitelj bio djed voditeljice Ive Šulentić. 'Zaboravio sam mu ime, pa stavi ako ti je zgodno', poručio nam je. I, evo, stavili smo.

Ploče bez dozvole na burobranu

'Vidiš li ti ovo', upitao me Josip sa smiješkom.

Cesta odavde izgleda čudesno. Skoro je dvjesto godina iza nje i još je, iako vidljivo oštećena, funkcionalna. 'Trebalo je to u ono vrijeme znati i moći sagraditi bez strojeva kakvi postoje danas', komentiramo dok se Daciom Duster pomalo spuštamo prema Tulovim gredama. Svako malo uz cestu je spomen-ploča poginulim braniteljima u Domovinskom ratu. Kod kamenog burobrana, sagrađenog desetak godina nakon ceste, parkirano je nekoliko automobila. Slovenski, nizozemski, poljski i slovački turisti su u obilasku. A burobran je impresivan sam za sebe. Na njemu su dvije ploče: prva je posvećena izmišljenom indijanskom poglavici Winnetouu, o kojem je ovdje sniman film, i postavljena prije desetak godina, a druga je postavljena ove godine poginulim braniteljima 1993. godine.

'Ako je cesta kulturno dobro i zaštićena, onda je i burobran na njoj, pa ploča Winnetouu nije ni smjela biti postavljena. Zapravo, postavljena je bez dozvole', govori nam Josip.

'Onda tom analogijom nije mogla biti ni braniteljima', dodajem, a on, i sam nekad branitelj, samo odmahuje rukom.

No nije to jedino. S druge strane burobrana postavljena je željezna kutija koja bi trebala biti neka vrsta poštanskog sandučića u koji fanovi Winnetoua ostavljaju impresije i poruke.

Spuštene rampe i zbunjeni turisti

Josip vadi dalekozor i gleda prema Tulovim gredama jer mu se čini da se netko penje gore dok nam prilazi Mateusz Januszek. Poljak se biciklom popeo podno Tulovih greda, a prijatelji su stigli automobilom. Vidio je Daciu s oznakom PP-a Velebit pa nas pita je li cesta dalje otvorena, s obzirom na to da je na južnoj strani rampa spuštena i postoji znak zabrane prolaska, ali oni su, kao i svi ostali, svejedno prošli. Iako cesta, koja se službeno zove D547, prolazi kroz park prirode, u ingerenciji je države i njenih cestarskih tvrtki. Zašto je rampa sa sjeverne strane otključana, a s južne zaključana, Josip ne zna. O tome ga nitko, a evidentno je trebao, nije obavijestio.

'Sa sjeverne strane rampa je otključana u drugoj polovici travnja. Zašto nije s južne, ne znam', kazuje nam.

Cesta nas vodi dalje do kapelice podignute u čast Damiru Tomljanoviću Gavranu, zapovjedniku Tigrova.

'Vidiš kakvi su ljudi. Unutra je bio kip Gospe izliven u bronci pa su ga ukrali. Kasnije je stavljen gipsani', kaže nam. Ispod niza spomen-ploča su brojni ugašeni, nagorjeli plastični lampioni.

Skuplja li ih itko, pitamo Josipa, a on samo dodaje – bura.

Dionica ispod Tulovih greda od 3,8 kilometra ona je koja je u planu obnove. Trenutno bi se trebalo pristupiti izradi projektne dokumentacije, a koliko će koštati radovi, još se ne zna. No dojam je da će od obnove biti malo koristi ako po njoj i dalje bude išao turistički promet.

Od Zadra do Beča u tri dana

Da bi možda trebalo iznaći neki drugi model, smatra i Maja Matušin iz Zagreba, koju susrećemo s prijateljem kod crkve svetog Franje, podignute 1839. godine, preko puta koje se nalazi i bivša srušena zgrada carinarnice, ali i jedna od stanica za preprezanje konja.

'Vidi se da je cesta dosta izrovana i oštećena. Sad se ne čini da ima puno automobila jer još nije sezona i srijeda je, ali u ljetnim mjesecima sigurno je drugačije. Možda da se rade organizirane vođene ture u minibusevima, a da oni koji žele svojim automobilom moraju platiti više za dolazak njome, čini mi se to kao nešto što bi moglo smanjiti pritisak', mišljenja je Maja.

Josip i ja se slažemo. Vođene ture s kontroliranim ulascima zasigurno bi doprinijele dodatnom očuvanju ceste. Možda bi neka diližansa vodila turiste. Jer ako može zaprega po Beču, zašto ne bi i na planinu.

'Pazi, ona je u ono vrijeme morala prevesti poštu i robu od Zadra do Beča u svega tri dana', kazuje nam Josip.

Majstorska cesta i Velebit imaju toliko priča da zaslužuju da ih netko turistima, koji bauljaju dronovima, u konačnici i ispriča.

'Ima tu priče za cijeli dan. Eto, tu je osim Winnetoua snimana 'Mala pljačka vlaka' i neke scene filma 'Što je muškarac bez brkova'', podsjeća Josip.

A posebna priča je ona o Luki Modriću i kući njegova djeda, koja se nalazi na cesti. Iako spaljena i srušena, prva je postaja turistima kad krenu iz Obrovca.

'To je tipična cestarska kuća iz onog vremena', objašnjava mi Josip dok iz rent-a-cara slovenskih tablica kosooki mladić izvikuje 'Luka, Luka'.

Još jedan majstor na Majstorskoj cesti. Priču nije problem prodati, samo je treba znati ispričati i to naplatiti. A ima ih jer uz cestu je i kuća književnika Borisa Marune, tu su priče i o pljačkašima koji su harali za vrijeme monarhije i nedavno zatvorenom ilegalnom kamenolomu, ali mi ni rampu na južnoj strani ne znamo otključati, pa smo se i kod nje susreli s istim pitanjem turista kao i kod Tulovih greda – može li se gore. Znak sugerira da ne može, ali turisti prolaze. Ali sa sjeverne strane možete doći skroz do juga. I tu smo majstori.