Pri čemu on to čini iz ljudske perspektive: često se, naime, zaboravlja da je samo evanđelje prije svega usmjereno zaštiti konkretnog čovjeka ili manjine i još češće se – u Crkvi i izvan nje – tumači da je ono u službi većinskih i tradicionalnih vrijednosti. Mate Uzinić suvereno vlada na tom polju, a u kombinaciji s njegovom otvorenošću i sviješću o važnosti medija u društvu, pogotovo o blagotvornosti društvenog dijaloga, jasno je zašto se riječkog nadbiskupa možda doživljava neobičnom ili neuobičajenom pojavom.

'Nakon razgovora s nadbiskupom Matom upoznat sam s time da je moja objava, osobito njezin ton, izazvala nemir u dijelu javnosti te da su je neki doživjeli kao napad na sekularnost i ustavotvornost države', koncem prošle godine posuo se pepelom kontroverzni župnik Josip Tomić iz Broda na Kupi, upravitelj župa Kupske doline, povukavši svoju javnu kletvu protiv ukrasa u vidu orašara u svome mjestu. Ranije ga je proglasio 'nekršćanskim simbolom' i pozvao mještane da ga nasilno uklone.

Blaga retorika, čvrsti principi

Onima koji su Uzinića imali sreću osobno upoznati sasvim je jasno kakav se proces odvijao iza zatvorenih vrata i kako je nadbiskup – manje koristeći svoj hijerarhijski autoritet, a više se oslanjajući na prodoran pogled i blagu retoriku iza koje stoje čvrsti kršćanski principi – sanirao ovu neugodnu situaciju. U protekloj godini, kao i u mnogima prije nje, Uzinić je imao bezbroj sličnih razgovora i to je jedan od razloga zbog kojih je kandidiran za tportalovu nagradu Vizionar godine.

Godina 2025. osobito je bila obilježena snažnim društvenim podjelama, pa je onda očekivano da se upravo u njoj riječki nadbiskup istaknuo kao glas dijaloga, uključivosti, otvorene komunikacije i smanjivanja društvenih tenzija. Posebno je važno da je tako djelovao u prostoru koji se često, opravdano ili ne, doživljava kao zatvoren ili hijerarhijski tvrd.

Dosljedno je pritom zagovarao otvorenost, dijalog i društvenu osjetljivost, dopirući time i do društvenih skupina izvan crkvenog okvira, te se profilirao kao osoba koja u tradicionalnoj instituciji nastoji graditi mostove, a ne produbljivati podjele.

Uvijek na strani slabijih

Javno je stajao na stranu žena, bolesnih i umirućih osoba, siromašnih i osoba s invaliditetom, stranaca i manjina, žrtava u Gazi i Ukrajini, ali i žrtava svećeničke pedofilije. Kada treba zaštititi deprivilegirane, diskriminirane i zlostavljane, kod Uzinića nema tabua.

Javno je osudio bezuman napad na srpske sportaše usred Rijeke, a rasplakao se kada je progovorio o otkriću pedofilskog zlostavljanja koje su počinili svećenici i osobe povezane s Riječkom nadbiskupijom. Kada su se zaredali incidenti usmjereni na strane radnike, javno je osudio političare koji lešinare na podizanju tenzija i ustvrdio da 'to nije Kristov put'.

Prošlog ljeta, kada je došlo do dramatične polarizacije u hrvatskom društvu, na misi pred pola Vlade zapitao se: 'Jesu li kršćani među onima koji potiču podjele i napetosti, zloupotrebljavajući populistički vjeru za druge interese?' Kada se osilio pokret koji ženama želi uskratiti osnovna prava, upozorio je da je ženi 'mjesto za stolom, a ne oko njega'.

Autoru ovih redaka poznata je zgoda iz njegovih rodnih Poljica, u zaleđu između Splita i Omiša, gdje Uzinić često navraća i vrlo je rado viđen: kada je jednom zgodom, i to kao friško imenovan dubrovački biskup, sjeo s lokalnim društvom koje se ne viđa često na misama, dio župljana bio je iskreno začuđen, čak pomalo i uvrijeđen:

'Mate, pa si sjeo s njima umjesto s nama! Oni nisu godinama kročili u crkvu, a mi smo tamo svake nedjelje', rekao mu je jedan od tih Poljičana.

'Čini mi se da sam potrebniji njima nego vama', duhovito mu je uzvratio Uzinić.

Duboka poniznost

U njegovim nerijetkim izljevima autorefleksije, na osobnom i kolektivnom nivou, mnogi će prepoznati duboku poniznost, sasvim različitu od onoga kako taj pojam shvaća i propovijeda neki priučeni propovjednik: Uzinić će primijetiti da izgleda kao da smo 'mi kršćani postali jedna od najnetolerantnijih skupina u društvu', kazat će i da 'ekstremni nacionalizam narušava imunološki sustav društva', upozoriti da 'molitva koja provocira druge nije molitva' te apelirati na to da se blaženog Alojzija Stepinca – domoljuba, ali ne i nacionalista – ne pretvara u nacionalnog junaka i političko pitanje.

Nakon svega toga potpuno je jasno zašto je upravo Uziniću uspjelo ono što se već godinama doima nemogućim: na zajedničkoj misi okupio je 'molitelje' s trgova i one koji prosvjeduju protiv tog načina 'molitve kao demonstracije'. Tiho, u sedam sati ujutro, na liturgiji na kojoj ih je pozvao da budu bliski jedni drugima 'na Božji način', upravo onako kako je to činio Isus.

Potez se u startu činio subverzivnim, utopijskim, no rezultirao je izbjegavanjem bilo kakvih daljnjih prosvjeda, zabrana, demonstracija u javnom prostoru, performansa i incidenata. Više se nije raspravljalo o tome tko je u pravu, već mirno razgovaralo (možda još važnije, i učilo) kako biti blizu bez ponižavanja onog drugog.

Jezikom dostojanstva, Uzinićevim jezikom.