Međutim ono što su mnogi mislili da vide zapravo je bila iluzija.

Glasnogovornik američke vojske izjavio je putem e-pošte da, iako su saslušanje i videozapis javno dostupni, Ministarstvo rata 'nije ovjerilo snimku niti izdalo bilo kakvu službenu potvrdu o događaju. Izvješća u medijima ne odražavaju nikakvu provjeru Pentagona'.

Kako bi razjasnili situaciju, portal Popular Mechanics obratio se stručnjaku za fiziku projektila. Fred Lamb, doktor znanosti i teorijski astrofizičar sa Sveučilišta Illinois, ranije ove godine vodio je izradu izvješća o balističkim projektilima za Američko fizikalno društvo. Upozorio je putem e-pošte da svaka analiza ovakve snimke zahtijeva 'mnogo, mnogo pretpostavki' jer stručnjaci poput njega 'nemaju neovisno znanje o samom događaju'. Unatoč tome, odlučio je, kaže, 'učiniti najbolje što može na temelju dostupnih pretpostavki'.

Lambov zaključak, temeljen na dokazima koje je imao pred sobom, glasi: objekt je vrlo vjerojatno bio balon na velikoj visini, a koji je u zraku presjekla posebna varijanta američkog projektila dizajniranog za izbacivanje oštrica. Naglasio je da ovakvi udari ne izgledaju ni približno onako kako ih zamišlja javnost.

Naime oni su oblikovani drukčije nego što prikazuju holivudski filmovi ili televizijske serije. 'Glavni razlog zbog kojeg su takvi prikazi dramatični, glasni i eksplozivni jest taj da budu zanimljivi publici – ne zato što stvarno tako izgleda uništenje cilja, primjerice balona', rekao je Lamb.

Ono što vidimo nije uvijek ono što se stvarno događa

Prema medijskim izvješćima sa saslušanja, incident se dogodio u zračnom prostoru iznad Jemena, a uključivao je varijantu projektila Hellfire, teškog oko 45 kilograma. Američka vojska potvrdila je da se rakete AGM-114, poznate po svom nazivu Hellfire, obično koriste u laserski navođenoj verziji Romeo (AGM-114R).

No postoji najmanje deset varijanti Hellfirea, napominje Lamb. Na temelju dostupnih informacija pretpostavlja da je snimku zabilježila termovizijska kamera s vrlo velikim povećanjem, smještena na dronu Reaper MQ-9, dok je kamera koja je zapravo snimila video mogla biti na drugom dronu, znatno višem, iznad mjesta događaja. 'Ova vrsta drona obično leti na visini od oko 7500 metara, nešto niže od visine komercijalnih zrakoplova', dodao je.

Lamb je detaljno opisao zašto javnost mora biti oprezna pri tumačenju takvih snimki: udaljenost kamere od cilja, kut pod kojim je kamera usmjerena, pozadina (možda ocean, možda oblaci) – sve su to nepoznanice. 'Ne znamo ništa od toga', naglasio je. 'Zato neiskusan promatrač može lako pogrešno zaključiti, primjerice da se projektil i cilj kreću u istoj ravnini ili da se kamera ne rotira.'

Drugim riječima, ne možemo sa sigurnošću tvrditi što zapravo gledamo.

Optička iluzija u pokretu

Prema Lambu, moguće je da kamera snima objekte koji se križaju pod različitim kutovima, stvarajući optičku iluziju poznatu kao 'paralaktičko kretanje'. U uskom vidnom polju kamere može se tako činiti da se objekt kreće mnogo brže, osobito ako u pozadini nema dovoljno referentnih točaka za procjenu udaljenosti.

I raniji slučajevi UAP-ova, koji su izgledali kao da lete ogromnom brzinom, kasnije su pokazali da se zapravo nisu kretali sami od sebe, već ih je doslovno nosio vjetar. Zato Lamb zaključuje da je vrlo vjerojatno, iako ne i sigurno, da je 'meta' zapravo bio balon visoko u zraku, a koji reflektira Sunčevu svjetlost i 'doima kao da se brzo kreće zbog paralakse, ali i zato što ga nosi vjetar na velikoj visini'.

Što se dogodi kad projektil pogodi balon?

Ako je doista riječ o balonu, tko donosi odluku da se puca na njega? Na pitanje je li to odluka pilota, zapovjednika ili nekog trećeg, američka je vojska odgovorila da tu informaciju ne može objaviti 'iz operativnih razloga'. Lamb dodaje da 'postoji mnogo mogućih razloga zbog kojih bi američka vojska htjela srušiti balon koji se našao u području sukoba'.

Na snimci, nakon navodnog pogotka, vidi se nekoliko dijelova koji lete paralelno. 'Raketa nastavlja svoj put, što znači da nije značajno skrenula nakon kontakta s ciljem', pojasnio je Lamb. 'To ukazuje da nije bilo snažne interakcije i da je masa mete bila mala, što je u skladu s pretpostavkom da je riječ o balonu.'

Još jedan dokaz u prilog toj teoriji jest činjenica da se, nakon što je meta prerezana, njezini dijelovi polako razdvajaju, baš kao što bi se dogodilo da ih dalje nosi vjetar. Kamera, primijetio je Lamb, vjerojatno nije mogla zabilježiti sve krhotine; ono što je vidljivo su komadi koji 'izgledaju kao da imaju slične, nepravilne oblike i gotovo istu orijentaciju'.

Zašto nije došlo do eksplozije?

Na pitanje zašto projektil nakon udara nije eksplodirao, Lamb navodi nekoliko mogućnosti. Možda se bojeva glava Hellfirea jednostavno nije aktivirala. No on smatra da je vjerojatnije da je riječ zapravo o varijanti projektila koja uopće nema značajnu eksplozivnu glavu, već koristi oštrice što fizički razrežu cilj. 'Najvjerojatniji kandidat bio bi AGM-114R9X', objašnjava, 'projektil koji izbacuje oštre noževe uz minimalnu količinu eksploziva.'

Američka vojska navodi da se rakete Hellfire desetljećima koriste u različitim granama oružanih snaga i u brojnim operacijama – od Zaljevskog rata 1991. godine (poznatog i kao Pustinjska oluja) pa sve do današnjeg rata protiv terora – a lansiraju se i s dronova i s helikoptera.