Iako Mokyr kreće sa strane ekonomske povijesti, a Aghion i Howitt iz formalne teorije endogenog rasta, njihova se objašnjenja nadopunjavaju te zajedno opisuju procese i mehanizme koji su uveli svijet u razdoblje u kojem nove ideje i tehnologije stvaraju samoodrživu dinamiku napretka te kako ta dinamika i danas stvara ekonomsko blagostanje.

Veći dio ljudske povijesti obilježen je vrlo sporim rastom životnog standarda. Tehnološki proboji javljali su se povremeno, ali rijetko su pokretali nizove uzastopnih poboljšanja, pa tek u posljednjih nekoliko stoljeća inovacije počinju slijediti kumulativnu putanju. Ovogodišnja je nagrada dodijeljena ekonomistima koji su se bavili podrijetlom te transformacije i mehanizmima koji omogućuju njezinu trajnost.

Tisućama godina gospodarstva su djelovala u okruženju niske i nestabilne produktivnosti. Unatoč povremenim razdobljima izvanrednih znanstvenih i tehničkih postignuća, poput helenističke astronomije, islamske matematike ili renesansnog inženjerstva, ta su otkrića rijetko prelazila granice uskih sektora te nisu stvarala trajnu dinamiku rasta. Čak su i impresivni izumi, poput Heronove parne turbine ili izvanredno izdržljivog rimskog betona, ostali lokalizirani i bez idejnih nasljednika koji bi inovirali na osnovi njih.

Izumi bi tako često iščezli, sputani demografskim pritiscima, ograničenim resursima, političkom nestabilnošću i cehovskim strukturama koje su kočile širenje znanja o novim tehnikama, posebice ako bi djelovali disruptivno na strukture moći u društvu. Rezultat je bio svijet u kojem su inovacije ostajale fragmentirane, a gospodarski napredak sporadičan i kratkotrajan.

Prekretnica u Britaniji

Prekretnica se pojavljuje u Britaniji između kasnog 17. i ranog 19. stoljeća, kada prvi put u povijesti proizvodnja po stanovniku počinje stabilno rasti bez povratka na ranije razine. Taj je skok nastao ne zbog jedne tehnologije, poput parnog stroja, niti jedne industrije, poput tekstila. Umjesto toga, riječ je o dubljoj strukturalnoj promjeni u kojoj se tehnološke i znanstvene ideje počinju gomilati i nadograđivati na način koji dotad nije postojao: nešto se temeljno promijenilo u sustavu znanja. Ključno pitanje glasi: što je omogućilo prijelaz s povremenih pomaka na stabilan, samoodrživ proces inovacija?

Mokyr tvrdi da je industrijska revolucija bila prije svega revolucija u načinu na koji se korisno znanje stvaralo, kodiralo i širilo. Za nastanak ekonomije bazirane na znanju on prije svega razlikuje njegove dvije vrste: propozicijsko i preskriptivno znanje. Prvo se tiče razumijevanja prirodnih zakonitosti i znanstvenih principa, a drugo obuhvaća praktične vještine potrebne za oblikovanje alata, rad s mehanizmima i organizaciju proizvodnje. Veći dio povijesti ova su područja evoluirala odvojeno; Grci su razvijali apstraktno znanstveno mišljenje bez široke tehničke primjene dok su Kinezi imali iznimno napredne mehaničke inovacije bez znanstvene teorije koja bi ih sustavno nadograđivala.

Britanija postaje prvo društvo u kojem propozicijsko i preskriptivno znanje ulaze u trajnu, strukturalno utemeljenu interakciju. Tu su transformaciju omogućile nova kultura stvaranja i razmjene znanja: uspon znanstvenih društava i akademija, standardizacija mjernih sustava, širenje tehničkih priručnika dostupnih širokom sloju obrtnika te rastuća sklonost eksperimentiranju. Posebno važnu ulogu imala je i Republika učenih (engl. Republic of Letters), transnacionalna zajednica intelektualaca koja je poticala otvorenu komunikaciju, razmjenu ideja i normu prema kojoj se znanje dijeli, kritizira i nadograđuje. U takvom okruženju inženjeri, izrađivači instrumenata, mehaničari i majstori inovatori (engl. tinkerers), odnosno oni koje Mokyr naziva 'gornjim repom ljudskog kapitala', počeli su posjedovati i praktičnu vještinu i konceptualni jezik potreban za pretvaranje znanstvenih uvida u proizvodne procese.

Takvo je okruženje oslabilo utjecaj skupina koje su tradicionalno kočile tehničke promjene, izumitelji su se susretali s manje političkih i institucionalnih barijera, a javnost je sve više cijenila tehničku domišljatost. U tom se duhu oblikovao međusobno pojačavajući ekosustav radionica, laboratorija i tvornica u kojem su se tisuće malih poboljšanja stapale u kontinuiran tok inovacija. Premda su velika otkrića prosvjetiteljstva imala simboličku težinu, upravo je gusto isprepletena mreža mikroinovacija stvorila prvi samoodrživ inovacijski ciklus. Mokyr time pokazuje da je moderni gospodarski rast postao moguć tek kada su društva razvila kulturni i intelektualni okvir koji sustavno povezuje znanstveno istraživanje s praktičnim rješavanjem tehničkih problema.

Analiza ključnih pitanja ekonomske politike

Dok Mokyr objašnjava kako je inovacijski stroj nastao, Aghion i Howitt objašnjavaju kako on funkcionira danas. Njihov rad formalizira proces koji je Joseph Schumpeter opisao kao kreativnu destrukciju, odnosno stalnu zamjenu starih tehnologija novima, a ona je glavni motor kapitalizma i pritom nadograđuje klasične modele rasta uvođenjem endogene tehnološke promjene, dinamičke konkurencije i istraživačko-razvojnog sektora te ih stavljajući u samo središte analize.

U njihovu modelu profitno motivirani poduzetnici ulažu u istraživanje i razvoj kako bi stvorili proizvod ili proces koji nadmašuje postojeću tehnologiju. Uspješna inovacija donosi im privremenu monopolnu rentu, no ta prednost traje samo do pojave sljedeće, bolje inovacije. Da bi se takvi pothvati isplatili, ključnu ulogu imaju patenti koji inovatoru privremeno jamče pravo na eksploataciju nove tehnologije i time stvaraju poticaj za ulaganje u visokorizična istraživanja. No upravo zato što je zaštita vremenski ograničena, patenti istodobno potiču konkurenciju: čim istekne razdoblje ekskluzivnosti, drugi poduzetnici mogu ući u sektor, nadograditi postojeća rješenja i pokrenuti novu inovacijsku utrku. Posljedica je stalna dinamika ulazaka i izlazaka s tržišta, uz kratkotrajne skokove profita u sektorima u kojima se ostvaruju tehnološka poboljšanja i dugoročno stabilan rast na makro razini.

Ključno je da upravo ta nestabilnost na mikro razini stvara stabilan rast na makro razini. Budući da se inovacije javljaju kontinuirano i u mnogim sektorima, agregatna produktivnost može rasti stabilnim tempom čak i kada pojedinačne firme doživljavaju nagle uspone ili padove. Aghion i Howitt tako povezuju ponašanje poduzeća, odnosno konkurenciju, ekonomske poticaje i tržišne strukture s dugoročnim gospodarskim rastom te nude jedinstven teorijski okvir za razumijevanje evolucije i difuzije inovacija.

Njihov model omogućuje analizu ključnih pitanja ekonomske politike: kako konkurencija utječe na inovativnost, kako strukturirati patente, kako dizajnirati poticaje za istraživanje i razvoj te kako regulirati dominantne firme da ne bi gušile ulazak novih aktera. Posljednjih desetljeća ovaj je teorijski okvir postao posebno važan u raspravama o tržišnoj moći digitalnih platformi, regulaciji umjetne inteligencije i dinamici inovacija u farmaceutskoj industriji – sektorima u kojima privremena tehnološka prednost i ulazne barijere presudno oblikuju dugoročan rast.

Time se potvrđuje širi obrazac razvoja ekonomske znanosti: Nobelova nagrada dolazi u trenutku u kojem teorija ne samo da sazrijeva, nego i pokazuje svoju praktičnu vrijednost, postajući sastavni dio stvarnih politika. Aghionov doprinos europskim strateškim inicijativama, poput Competitiveness Compassa, jasno ilustrira ovu zrelost: koncepti kreativne destrukcije, dinamičke konkurencije i endogenog tehnološkog napretka danas se nalaze u središtu promišljanja europske industrijske i inovacijske politike.

Zajedno, radovi Mokyra, Aghiona i Howitta razjašnjavaju i povijesno podrijetlo i unutarnji mehanizam modernog gospodarskog rasta. Mokyr pokazuje zašto se prvi samoodrživi inovacijski režim pojavio upravo u određenom vremenu i prostoru, a Aghion i Howitt objašnjavaju kako taj režim funkcionira iznutra; kako nove ideje zamjenjuju stare, kako ekonomski poticaji oblikuju inovacijsko ponašanje i kako gospodarstvo kontinuirano proizvodi rast produktivnosti.

Njihova djela naglašavaju nekoliko važnih pouka za suvremena društva. Kao prvo, trajni rast zahtijeva kulturno i institucionalno okruženje otvoreno novim idejama. Kao drugo, inovacije najbolje uspijevaju kada su prepreke ulasku niske, a postojeće firme ne mogu lako spriječiti konkurenciju.

Nadalje, ključna je i široka baza tehničke kompetencije jer napredak proizlazi ne samo iz velikih otkrića, nego i iz brojnih malih poboljšanja. U konačnici, ekonomska politika mora uravnotežiti poticaje za inovacije s potrebom očuvanja tržišnog natjecanja. Ključne tehnologije, kao što je danas umjetna inteligencija, mogu ubrzati napredak samo ako ih prati ekosustav koji tolerira eksperimentiranje i prihvaća kreativnu destrukciju.

Nobelova nagrada 2025. godine tako odaje priznanje djelima koja objašnjavaju jednu od najvažnijih prekretnica u ljudskoj povijesti: kako su društva naučila pretvoriti znanje u samoodrživ izvor blagostanja. Povezujući povijesne izvore i teorijske temelje inovacijski vođenog rasta, ovogodišnji laureati nude okvir za razumijevanje prilika i izazova koji nas očekuju na tom putu.