Možda i zato odluke o dobitnicima Nobelove nagrade za mir češće izazivaju čuđenje i osporavanje nego one u ostalim područjima. Ovdje se ne radi o onom puko komparativnom prigovoru da je bilo boljih kandidata za nagradu od laureata. Kritika je ozbiljnija – naime, da nagrađeni apsolutno nije zaslužio tu počast ili da su na odluku utjecali irelevantni kriteriji. Problematičnost nagrada za mir postala je toliko notorna da je Tony Blair u razgovoru s Georgeom W. Bushom vrlo sarkastično komentirao svoj angažman u nekoj mirovnoj misiji: 'Ako dobijem Nobelovu nagradu za mir, znat ćeš da nisam uspio!'

U čemu je problem? Nije li zadatak pri dodjeli nagrada relativno lagan? Jednostavno istražite tko je u posljednje vrijeme imao najviše zasluga za očuvanje mira pa onda obznanite ime i prezime.

Da, ali kao što je rekao moj gimnazijski nastavnik matematike – zašto rješavati zadatke jednostavno kad može i komplicirano? Odlučivanje o Nobelovoj nagradi za mir zakompliciralo se na dva načina. Prvo, pojam 'mir' s vremenom se do te mjere rasplinuo i proizvoljno proširio da su nagrade počele pljuštati za postignuća koja bi čak i Derrida, tek uz teške muke, mogao dovesti u vezu s mirom.

I drugo, objektivnost selekcije bila je kompromitirana time što se u njoj sve jasnije nazirao jak ideološki otklon, i to ulijevo. Tako se naposljetku i na primjeru Nobelove zaklade, kao i drugih nekoć politički nepristranih institucija, potvrdilo da ima istine u slavnom O'Sullivanovu zakonu politike koji glasi: 'Svaka organizacija koja nije otvoreno desničarska prije ili kasnije postat će ljevičarska.'

Redefiniranje 'mira'

Nobelovu nagradu za mir 2006. godine dobio je Muhammad Yunus iz Bangladeša 'za napore da stvori ekonomski i društveni razvoj odozdo'. Yunus je vjerovao da je malim grupnim zajmovima po povoljnim uvjetima uspijevao izvući ljude iz siromaštva. Ali ostaje pitanje: zašto je ta teorija i praksa mikrokreditiranja Yunusu donijela upravo nagradu za mir? Veza između mikrokredita i mira, ako uopće postoji, toliko je slaba da ne može poslužiti kao uvjerljivo opravdanje za tu Nobelovu nagradu.

Povrh svega, brojni su ekonomski stručnjaci isticali da Yunusov optimizam, odnosno misao da se mikrokreditima ljude može spasiti od siromaštva, nema dobre empirijske potvrde. Ustvari nije jasno to da ijedna od dviju postuliranih uzročnih karika stvarno funkcionira: nema uvjerljivog dokaza ni za to da mikrokrediti eliminiraju siromaštvo, niti da smanjenje siromaštva ima neku značajniju vezu s mirom.

Nagradu za mir dobila je pak 2004. godine Wangari Muta Maathai iz Kenije, i to za 'doprinos održivom razvoju, demokraciji i miru'. No u daljnjem kratkom obrazloženju mir se uopće ne spominje. Govori se o tome kako je Maathai pokrenula masovni pokret protiv deforestacije, ohrabrujući žene da sade drveće i misle na okoliš. Rezultat: u Africi je bilo posađeno više od 30 milijuna stabala. Lijepo, ali opet isto pitanje: zašto Nobel za mir?

Nadalje, bivši američki potpredsjednik Al Gore i Međuvladin panel o klimatskim promjenama dobili su Nobela za mir 2007. godine jer su prikupili i proširili informacije o klimatskom izazovu. I ovdje se stječe jak dojam da naziv 'nagrada za mir' jednostavno ne odgovara postignućima laureata koja je Nobelova zaklada navela kao opravdanje za dodjelu te počasti.

Sve to neodoljivo podsjeća na ono što je rekao Humpty Dumpty u Carrollovoj knjizi 'Alica s onu stranu ogledala': 'Kad upotrebljavam neku riječ, ona znači samo ono što ja odlučim da će ona značiti – ni manje ni više.' To je, naravno, apsurdno i smišljeno samo zato da bi izazvalo smijeh, ali Norveško Nobelovo povjerenstvo zauzelo je gotovo identičan stav prema značenju riječi 'mir'; nagrada za mir je ono što mi nazovemo nagradom za mir!

Bivši norveški premijer (i, štoviše, konzervativac!) odbio je kritizirati jednu od tih dubiozno dodijeljenih nagrada za mir, rekavši da je iznimno važno to da zapadni svijet razumije što se događa u manje privilegiranim zemljama i da pridonese poboljšanju tamošnjih uvjeta. U redu, ali još uvijek nije jasno zašto bismo pritom trebali iskrivljavati značenje jasne i sasvim dobre riječi kao što je 'mir'.

Vrlo ugledni norveški pravnik i mirovni aktivist Fredrik Heffermehl u svojoj je knjizi o Nobelovoj nagradi za mir tvrdio da je, sudeći prema službenim kriterijima Nobelove zaklade, u prvome desetljeću 21. stoljeća, od 13 tih nagrada njih čak devet (dakle 69 posto) bilo dodijeljeno bez opravdanja! Heffermehl je ranije u vodećim norveškim dnevnim novinama objavio članak pod naslovom 'Nobelova nagrada u opasnosti', u kojem je napisao: 'Nobel je ustanovio nagradu za mir, a ne nagradu za okoliš, niti za ekonomiju, niti za humanitarni rad. Ako pet članova koje imenuje parlament izgubi to iz vida, narušit će karakter i ugled te nagrade. Čak i ako postoje mnoga shvaćanja o tome što jest mir, povjerenstvo ni na koji način nema slobodu birati laureate prema vlastitoj slobodnoj prosudbi.'

Ideološka pristranost

Nobelovu nagradu za mir 1995. godine dobili su Joseph Rotblat i Pugwashke konferencije o znanosti i svjetskim zbivanjima. Za što? Za 'njihove napore da smanje udio nuklearnog oružja u međunarodnoj politici i da se, u dugoročnoj perspektivi, to oružje eliminira'. Tu je nagradu u New York Timesu promptno komentirao bivši dužnosnik Reaganove administracije:

'Reći za nekoga da je komunistički simpatizer ozbiljna je optužba. Ali ljudi iz Pugwasha su u najmračnijim danima Hladnoga rata bili besramno iskorištavani kao sredstva sovjetske propagande. Ako smo dobronamjerni, pretpostavit ćemo da su jednostavno bili nasamareni zbog svoje lakovjernosti. Ali nezamislivo je, u svjetlu svega što znamo o sovjetskoj propagandi, da bi se tu organizaciju moglo smatrati ičim drugim doli, u najmanju ruku, nesvjesnim oruđem Kremlja – ako ne i nečim gorim.'

Glavni ljudi iz Nobelove zaklade vjerojatno su na tu negativnu ocjenu samo slegli ramenima jer je dobro poznato njihovo loše mišljenje o Reaganovoj politici. No nisu mogli tako lako ignorirati slične kritike Pugwasha kada su one dolazile od ruskih disidenata poput Bukowskog i Saharova, posebice ovog drugog, kojeg mnogi smatraju najslavnijim dobitnikom Nobelove nagrade za mir. A pogotovo je moralo biti bolno za Nobelove čelnike kad se, nakon samo pet godina, čak i sâm laureat Rotblat posuo pepelom i u jednom intervjuu priznao da je doista bilo članova Pugwasha 'koji su u svojim tekstovima izražavali simpatiju za komunistički režim', a i 'da je bilo razloga za sumnju da smo bili naivni, lakovjerni i plijen za sovjetsku propagandu'.

Gorbačov i Reagan

Jedno od najvećih postignuća u suvremenoj borbi za mir sigurno je završetak Hladnog rata. Nije li Reagan za to dobio Nobela za mir? Haha, ma kakvi. Nagradu je 1990. godine dobio Gorbačov, uz obrazloženje da je imao 'glavnu zaslugu' za okončanje opasne konfrontacije dviju velikih sila, a Reagan uopće nije bio spomenut, što je bio propust kolosalnih razmjera.

Ovdje očigledno nema mjesta da se to detaljno dokazuje. Samo jedna ilustracija: Sean Wilentz – naširoko hvaljen politički komentator, inače čest kritičar Republikanske stranke i obiteljski prijatelj Clintonovih – u svojoj knjizi 'The Age of Reagan' napisao je: 'Reaganov uspjeh u tome što je napokon pomogao okončati Hladni rat jedno je od najvećih postignuća bilo kojeg predsjednika Sjedinjenih Država – i vjerojatno najveće pojedinačno predsjedničko postignuće od 1945. godine do danas.'

Cijelu je tu aferu lucidno komentirao Lech Wałęsa u razgovoru s Jayom Nordlingerom, autorom izvanredne knjige o Nobelovoj nagradi za mir. Wałęsa je konstatirao da se Gorbačovljeva zasluga u biti sastojala u tome što je – kad su se 1989. godine počeli raspadati nedemokratski režimi u istočnoeuropskim satelitskim zemljama – odlučio ne primijeniti silu, za razliku od njegovih prethodnika koji su vojno intervenirali u Mađarskoj 1956. i u Čehoslovačkoj 1968. godine. Potom je Wałęsa, oslanjajući se na analogiju između primjene sile i silovanja, poentirao: 'Svaki muškarac ima instrument silovanja. Bismo li mi onda svi trebali dobiti Nobelovu nagradu zato što ne silujemo?'

Reagan nije dobio Nobelovu nagradu za mir premda je bio važan čimbenik u sprječavanju realne opasnosti od kataklizme čovječanstva u nuklearnom holokaustu. Barack Obama pak je samo 12 (dvanaest!) dana nakon svoje predsjedničke inauguracije bio nominiran za Nobelovu nagradu, koju je nakon nekoliko mjeseci i dobio, unatoč tome što u tom kratkom intervalu nije postigao ništa što bi opravdavalo takvu počast. Čak je i on sam priznao da ne osjeća da pripada u društvo nagrađenih.

Možda najbizarnija ilustracija toga do koje se mjere proces odlučivanja o Nobelovim nagradama znao srozati tiče se Linusa Paulinga, laureata za mir 1962. godine (koji je inače 1954. već dobio Nobelovu nagradu za kemiju). Kao što sâm Pauling opisuje u svojim kasnije objavljenim bilješkama, njemu je Gunnar Jahn, tadašnji predsjednik Nobelova povjerenstva za nagradu za mir, ispričao da je na sastanku četvero od pet članova bilo protiv toga da Pauling dobije nagradu (uglavnom zato što su smatrali, ne bez razloga, da je naginjao prosovjetskim stavovima).

Jahn je objasnio Paulingu da je situaciju riješio jednostavno tako da je članovima povjerenstva rekao: 'Ako ne budete glasali za Paulinga, ove godine neće biti nagrade za mir!' I na taj je način Pauling postao jedini nobelovac za kojega znamo da je dobio nagradu unatoč protivljenju znatne većine onih koji su odlučivali o tome.