Međunarodni tim stručnjaka tvrdi kako su dokumentirali uvjerljive dokaze prema kojima prva poznata upotreba vatre naših predaka datira 700 tisuća godina ranije od prethodnih procjena
Istraživači iskapaju tragove o ljudskoj prapovijesti unutar špilje Wonderwerk ispod brda Kuruman u Južnoj Africi od 1940-ih.
Još 2012. godine počeli su nalaziti dokaze o najranijoj poznatoj upotrebi vatre naših predaka.
Sada veliki međunarodni tim arheologa, paleontologa, geologa i drugih stručnjaka tvrdi kako su dokumentirali uvjerljive dokaze prema kojima prva poznata upotreba vatre naših predaka datira 700 tisuća godina ranije od prethodnih procjena.
vezane vijesti
Koristeći novu tehniku luminiscencije za datiranje fosila izgorjelih kostiju, procijenili su kako su drevni hominidi koji su nastanjivali špilju vjerojatno palili svoje vatre životinjskim izmetom još prije 1,07 do 1,79 milijuna godina.
Vatra je bila udaljena najmanje 30 metara od ulaza u špilju, što gotovo sigurno isključuje šumske požare i druge prirodne pojave. Također, nisu nađeni materijali pogodni za spontano izgaranje, poput guana (lako zapaljivog izmeta šišmiša, morskih ptica i nekih drugih životinja).
Na temelju artefakata prisutnih u arheološkom sloju uz ove fosilne kosti, istraživači pretpostavljaju kako je vatra bila djelo ljudskog pretka Homo erectusa.
Tim je na sličnim dubinama unutar špilje pronašao takozvane alate ašelskog stila, koji se pripisuju ovoj hominidnoj vrsti od prije otprilike 1,6 milijuna do 200 tisuća godina.
Ključni nalaz su karakteristične fosilne kosti ugrađene u spaljeni sovlji izmet duboko u Wonderwerku, za koje istraživači vjeruju kako su ih drevni narodi koristili kao gorivo. Kosti su sitne, očito ostaci glodavaca koje su lovile drevne sove.
Korištena je tehnika koja je oblik nerazorne luminiscencije koja uključuje kratkovalnu, gotovo ultraljubičastu svjetlost, a koja proizvodi jedinstveni sjaj kostiju koje su bile podvrgnute gorenju.
Istraživači su mogli potvrditi taj dokaz gorenja uz provjerenije analize koje testiraju kemijske dokaze karbonizacije.
Kako bi datirali ove dokaze, pribjegli su agresivnom uzorkovanju, uključujući dvije metode koje nadilaze jednostavno radiokarbonsko datiranje: kozmogeno datiranje (mjeri koliko je dugo površina geološke formacije nekoć bila izložena kozmičkim zrakama) i paleomagnetsko datiranje (ispituje usmjerenost preostalog magnetizma u stijenama u odnosu na tektonske migracije kontinenata u odnosu na Zemljine magnetske polove), piše Gizmodo.
