NADZORNE KAMERE U NAS

Jesmo li stalno promatrani?

  • Autor: Boris Ružić
  • Zadnja izmjena 02.05.2012 10:48
  • Objavljeno 02.05.2012 u 10:48
Nadzorna kamera

Nadzorna kamera

Izvor: tportal.hr / Autor: tportal

I tu naposljetku leži vrhunska pobjeda tehnokratskog aparata moderne kapitalističke države, upošljavajući strategiju ne kažnjavanja, već discipliniranja na daljinu, upozoravanja da možda uvijek nešto krivo radimo i za to možemo odgovarati, utoliko nas učeći kako je najbolje da ne činimo ništa

Gotovo sve velike distopije unutar žanra znanstvene fantastike (ukoliko nisu apokaliptičnog karaktera) zamišljaju budućnost u kojoj se prati naš svaki korak, motri radnja i ocjenjuje učinkovitost. Često spominjan Orwellov roman '1984.' zasićen je nadzornim strategijama. Kamere i mikrofoni u stanovima i na radnom mjestu ondje su bila svakodnevnica, a pružali su odličan šlagvort cjelovitom ugođaju društva koje ne mari za pojedinca nego za sistem (koji opet, u poznatom obratu, radi u korist pojedinaca koji se njime koristi). Prečesto zaboravljana knjiga ruskog autora Zamjatina 'Mi' iz davnih 1920-ih opisuje svijet u kojem ljudi žive i rade u staklenim prostorijama, uvijek raspoloživi za gledanje i kontroliranje. Prvi film Georgea Lucasa (koji će se nešto kasnije proslaviti serijalom 'Ratovi zvijezda') iz njegovih studentskih dana po imenu 'THX-1138' uzima recepturu Zamjatinova djela, dajući likovima u filmu brojeve umjesto imena, kamere u zidovima ureda i stanova, te pilule koje stanovnike njegova svijeta drže podređenima 'sustavu konzumerizma'. Teme bliske ovdje navedenima teško se daju iscrpiti, a pregled od književnih do filmskih predložaka, koliko god on propedeutički bio, otišao bi u neobuhvatne širine.

Ipak, ono što mnoge teme ljudskog nadzora imaju zajedničko svakako bi moglo uključivati: svijest o sasvim vidljivoj prijetnji (kameri), nazočnost kamera te naviknutost ljudi na takav sustav (makar mu se opirali). Distopije utoliko znaju funkcionirati kao 'pedagoški' sustav kroz koji autor upozorava na svijet u kakvom bismo mogli živjeti, ili u kakvom već živimo. Kada se natruhe spomenutih apokaliptičnih scenarija izmjeste iz fiktivnog u stvarni svijet, reakcije nisu uvijek odgovarajuće, a nerijetko su i odviše nevidljive. Primjerice, kada je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić krajem prošle godine pustio u rad prvih 18 kamera videonadzora (do kraja ove godine planira se uvođenje više od 200 kamera), dio javnosti nije mogao prešutjeti aluzije na spomenute filmske scenarije, poput književnika Hrvoja Ivančića, koji je inicijalnu ideju za nadgledanjem prometa nazvao 'bigbraderizacijom grada'. Ipak, veći je dio dominantnih medija vijest popratio kao 'svakodnevnu' temu, zaboravivši ukazati na sve jasnije nadzorne tendencije koje moderna Europa gaji.

London se tako smatra mekom nadzorne paradigme, ugošćujući više od četiri milijuna kamera diljem grada. Iako se ta, gotovo voajerska gesta, opravdava boljom efikasnošću u rješavanju zločina, londonske su studije iz 2009. godine jasno pokazale kako one pomažu tek u rijetkim slučajevima – u prosjeku je potrebno tisuću kamera za snimanje jednog prijestupnika. Koliko su skopofilske fantazije 'sustava nadgledanja' postale topos svakodnevnice, pokazuje i nedavna inauguracija nadzornih kamera u novom kampusu Sveučilišta u Rijeci s Filozofskim fakultetom koje, osim učionica i zahoda, digitalno motre svaki kutak zgrade.

Teorije, kako tehnologijske, tako i kulturalne, različito su se nosile s problemom nadgledanja. Znameniti francuski urbanist i filozof Paul Virilio tvrdio je kako kamere predstavljaju znakovito odvajanje čovjeka i stroja, pri kojem čovjek gubi poziciju subjekta, onoga koji percipira, dajući mjesto 'stroju za gledanje', kameri samoj, koju nitko ne nadzire. Iako je ponekad odviše paranoičan, Virilijeve su preokupacije pitanjem 'tko nadzire strojeve?' predstavljale značajan korak u osvještavanju moći tehnologije. Prosede drugog Francuza, Michela Foucaulta, jednako je značajno tematizirao korištenje nadzora u ostvarivanju moći nad pojedincem, uspostavljajući jasan odnos između onoga koji biva gledan i onoga koji gleda, odnosno nadzire. Cilj spomenutih rasprava sastojao se u osvještavanju uloge korištenja tehnologije u društvenim procesima. Kao i u distopijskim filmovima s početka teksta, kamere ulaze u naše živote kao 'javna potreba', da bi u njima ostale kao važan čimbenik tehnološke sadašnjosti.

Ipak, treba uspostaviti jasan otklon od popularnih reality emisija poput 'Big Brothera'. Dok u takvim emisijama sudionici znaju da bivaju gledani, a mi predstavljamo subjekte koji promatraju, pojam kamere kao nadzornog sredstva nema tu ulogu. Kao što je prikazano na primjeru Londona, svrha kamere nije sigurnija zajednica ili veći postotak uhićenja, već sam osjećaj nadziranja. Taj osjećaj nadziranja ideološki je moment na koji represivni aparat računa prilikom discipliniranja, odnosno 'interpelacije', kako će je imenovati Louis Althusser. Tim procesom mi smo konstituirani uvijek kao subjekt koji je nešto skrivio, samim činom promatranja. Tehnologija u ovom slučaju de facto uspostavlja kontrolu nad subjektom bez eksplicitnog djelovanja. Upravo na toj razini često funkcionira apokaliptična tematizacija tehnološki posredovane budućnosti u popularnoj kulturi. Kamere tamo ne predstavljaju uvijek element kažnjavanja, već stalnog upozorenja da smo podređeni i barem za nešto krivi. Kamere na ulicama ne služe (samo) snimanju krađe, već opetovano upozoravaju kako nismo na istoj razini s promatračima – bivamo upozoreni samim činom njihove prisutnosti.

I tu naposljetku leži vrhunska pobjeda tehnokratskog aparata moderne kapitalističke države, upošljavajući strategiju ne kažnjavanja, već discipliniranja na daljinu, upozoravanja da možda uvijek nešto krivo radimo i za to možemo odgovarati, utoliko nas učeći da je najbolje da ne činimo ništa. Prisustvo kamere, dakle, nije u sankcioniranju prijestupnika, već u obeshrabrivanju ikakvog djelovanja. I iako nove, digitalne tendencije pokazuju kako amaterski snimatelji svoje mobitele mogu uperiti natrag prema ideologiji/državi i odaslati poruku u cijeli svijet (kao u nedavnim arapskim revolucijama), popularna nas je kultura možda odgojila da pazimo na odviše eksplicitne i značajne indikatore koji nas vode prema 'policijskoj državi'. Za život u distopijskim ugođajima s početka ove rasprave nisu potrebni tektonski poremećaji u kulturi. Dovoljna je polagana promjena svijesti u kojoj se ljudski subjekt navikava na sve jasnije oblike nadzora. Jesu li zagrebačke kamere ili one na Filozofskom fakultetu u Rijeci početak putovanja prema scenarijima opisanima u početku rasprave, ili možda znak da je budućnost već ovdje, vrijeme će pokazati.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi