Pismo vam prenosimo u cijelosti.

Poštovani gospodine predsjedniče,

Obraćam Vam se u ime Senata Sveučilišta u Zagrebu, a povodom nedavno nam predstavljenog prijedloga za financiranje znanstvenog rada u 2013.

Siguran sam da nije potrebno podsjećati koliko je značajan znanstveni rad za napredak naše zemlje koja će se u doglednoj budućnosti uključiti u red visoko razvijenih zemalja. Dopustite da ipak upozorim na jeden važan podatak koji je nedavno izdala Europska komisija, a bavi se usporedbom broja stalno zaposlenih istraživača na tisuću zaposlenih stanovnika pojedine zemlje, te uspoređuje odgovarajuće brojeve za 2000. i 2009. Osim svega nekoliko izuzetaka (među kojima je nažalost i Hrvatska), sve ostale zemlje su povećale taj broj, a neke su ga i udvostručile. Na primjer, za Hrvatsku je broj istraživača na tisuću zaposlenih pao sa 3,65 na 3,60; dok je narastao u Sloveniji (sa 4,49 na 7,15), Mađarskoj (sa 3,52 na 4,77), Slovačkoj (sa 3,8 5 na 4,94), Austriji (sa 4,98 na 8,06). Očito je ovakav porast teško (a vjerojatno i nemoguće) ostvariti bez planiranog ulaganja iz državnog budžeta. Istaknuo bih dva detalja. Već i sam pogled na ove brojeve pokazuje značajnu pozitivnu korelaciju između razvijenosti zemlje i relativnog broja istraživača (na primjer, Njemačka 7,47, Francuska 10,19, SAD 9,40). Posebno je važan podatak da je kod manjih zemalja taj broj kako bi opstale u ovom vrlo zahtjevnom međunarodnom natjecanju još veći (na primjer Danska 11,96, Finska 15,25, Island 15,97). Vjerujem da ćete se složiti kako ni Hrvatska nema drugog puta nego da napredak istraživanja postavi kao glavni prioritet svog strateškog razvoja.

Kao rektor najveće, znanstveno najproduktivnije, međunarodno prepoznatljive hrvatske znanstveno-istraživačke institucije uključene medu 500 najboljih svjetskih, obraćam Vam se u ovoj osobito osjetljivoj situaciji za hrvatsku znanost općenito, a posebno za Sveučilište u Zagrebu. Teško možemo prihvatiti da je istraživanje u ovom trenutku doista dio vizije napretka naše države, kad se sredstva za projekte smanjuju za gotovo 30% (što nadmašuje sve druge značajne negativne pokazatelje u našem gospodarstvu i u raspodjeli budžetskih sredstava), postupno se ukida mogućnost nabavke kapitalne opreme, nema novih znanstveno novačkih mjesta, nema poticajnih sredstava i/ili stipendija za doktorsku izobrazbu, it.d.

Dozvolite, da skrenem Vašu pozornost i na neke brojčane pokazatelje. Sredstva za znanstvene projekte iznosila su (zaokruženo) 137 milijuna kuna u 2008. g., te su konstantno padala do 2012., kada su došla na 101 milijun kuna, s projekcijom da budu 50 mil. kuna u 2013. i 2014. Predloženo je rješenje da se to nadoknadi kroz sredstva Hrvatska zaklade za znanost, koja bi sa nekih 10 milijuna kuna u 2012. došla na 60 milijuna kuna u 2013. Međutim ovdje posebno veliki problem predstavlja činjenica da će, zbog implementacije novih zakonskih odredbi od ljeta 2012. i zbog cjelokupnog procesa prikupljanja i ocjenjivanja novih projekata, Hrvatska Zaklada za znanost tek za najranije oko godinu dana (tek u drugoj polovici 2013.) biti u stanju efektivno i financirati novu seriju projekata. Za potpuniju sliku treba dodati da je za znanstvenu opremu u 2008. odvajano preko 28 milijuna kuna, što je iz godine u godinu padalo do sadašnjih niti 1 milijun kuna. Prijedlog koji se odnosi na tzv. pilot programske ugovore zaoštrava ovu situaciju, jer se njime želi 75 milijuna kuna staviti u Hrvatsku zakladu za znanost, a 32 milijuna kuna rasporediti po istraživačkim institucijama. To bi moglo 2013. učiniti ekstremno teškom za istraživače na Sveučilištu u Zagrebu. Zaklada bi mogla krenuti tek nakon godinu dana, sredstava za opremu ne bi bilo, a po procjenama Sveučilište u Zagrebu bi dobilo nekih 12 - 15 milijuna kuna (od onih 32 milijuna). Usporedite li to s preko 100 milijuna kuna, koliko je Sveučilište u Zagrebu uspijevalo postići prije 2007., te s našom konzervativnom procjenom po kojoj za najosnovniji tzv. „hladni pogon“ (samo osnovno materijali, kao na primjer sredstva za eksperimente, zajedno sa najviše jednim odlaskom na znanstvenu konferenciju po istraživaču, bez ikakvih dodatnih istraživačkih radova, bez potpore za natjecanje u EU projektima, i t. d.) Sveučilištu u Zagrebu treba bar 30 milijuna kuna (što je još uvijek manje od 10.000,00 kuna godišnje po istraživaču), postaje jasno da istraživanje na Sveučilištu u Zagrebu uz takav prijedlog jednostavno ne može preživjeti.

U takvim okolnostima, razvoj pilot programskih programa ne korespondira realnoj situaciji i nije opravdan u ovom kontekstu, te nam nije moguće prihvatiti obavezu potpisivanja takvih ugovora. Uočite da bi potpisivanje takvih ugovora prenosilo Odgovornost i obavezu za postizavanjem novih rezultata na našu instituciju, a da pri tome nemamo niti osnovna sredstva, a da o razvoju i ne govorimo. Realna je situacija da su sredstva značajno smanjena, te treba naći put kako da se više postojećeg istraživanja spasi kako bismo preživjeli ovu krizu sa što manje štete. Pomalo je ironično da zadnjih godina postižemo sve veću prisutnost na međunarodnoj sceni, što pokazuje da se naš dobar rad iz prethodnih godina polako pokazuje. Ova kriza nosi veliku opasnost za nas, jer bi mogla poništiti veliki dio napretka kojeg smo postigli. Potrebno je vrlo pažljivo usmjeravanje i raspoređivanje ograničenih sredstava kako bismo prebrodili ovaj krizni period.