Teško mi je bilo što napisati o uzrocima poraza osim da iste one stvari koje nisu štimale prije tjedan dana nisu štimale niti u Maksimiru, a da sve dobre stvari koje su se vidjele u Danskoj jednostavno nisu dale rezultata, jer je Dinamo promašio nekoliko izglednih prilika. Sve u svemu, Dinamo je i dalje igrački bolja momčad s jačom kombinatorikom i talentiranijim igračima. Stvorili su u dvije utakmice više prilika od svojih protivnika te daleko više dobrih i smislenih akcija. Je li onda Dinamo ispao zbog čiste nesreće? Ne, iako je i nesreće bilo...

Glavni razlozi Dinamovog ispadanja vidjeli su se još i u Danskoj, a odnose se prije svega na užu obranu, ili možda bolje od toga rečeno – na način kako se obrana postavlja prema veznom redu i tijekom prekida. Ta dva elementa, jedan 'obavezne igre', a drugi gotovo iz taktičke početnice čine ono zbog čega Dinamo ove sezone neće vidjeti Ligu prvaka. Ovo drugo začinjeno je iznimno šlampavom igrom Dinamovih stopera, pogotovo Joea Šimunića, koji je odigrao možda i najlošiju utakmicu svoje karijere. Dovoljno je samo pogledati četiri prilike za pogodak, koliko je stvorio Aalborg u Maksimiru, kako bi se vidio obrazac koji se ponavlja.

Prva ozbiljnija akcija bila je pogodak za Aalborg. Tipičan primjer u kojem umjesto da obrana ulovi napad u ofsajd-zamku, napad to napravi obrani. Posebno treba obratiti pozornost na kretanje Šimunića prilikom tog gola, koji ostaje nekoliko metara iza svoje obrane, potpuno van svih linija, da bi se vraćao prekasno kada je shvatio da je ostao u nebranom grožđu! Naravno, tada je već prekasno, a njegov igrač, kojeg je čuvao po modelu jedan-na-jedan, sada je slobodan otići sam prema golu, pošto je zaleđe pasivno a igra nastavljena. Iako je Šimunićevo pozicioniranje u ovoj situaciji nalik na kakvu 'muhu bez glave', nije on isključivi krivac. Prilikom dvostruke predaje lopte dva su Dinamova igrač mogla zatvoriti protivnika ili napraviti prekršaj, ali oba su stajala daleko od igrača. Zašto? Zato jer obrambena linija ponovo stoji predaleko od vezne, pa su Danci iskoristili među-prostor, te činjenicu da je ostalo mjesta iz Pintovih leđa. Na sličan su način u Danskoj došli do nekoliko prilika, ali tada su bili neprecizni.

Drugo je poluvrijeme donijelo nekoliko danskih prilika nakon prekida, koji su bili permanentna prijetnja za modru obranu. Dva su bila i više nego očita problema. Prvi je vratar, koji se očito ne osjeća komforno u vlastitom 16-ercu kako bi njime gospodario na pravi način (tu je možda prisutan i problem komunikacije, iz očitih razloga), a drugi je sama obrana, koja gotovo nikada ne može prvim dodirom raščistiti situaciju. To su nogometni elementi koji spadaju u domenu obavezne igre, a prije svega podrazumijevaju koncentraciju, pravilno markiranje i izbijanje lopte. U sva tri elementa Dinamova obrana često pada na ispitu, ali to je očito boljka svih naših klubova, kao i reprezentacije. Zašto je tako, teško je reći...

Drugi je gol posebna delicija, koja otkriva kako dva napadača mogu izigrati obranu gdje su četvorica, a pritom se niti Eduardo nije proslavio. Prvi i glavni krivac ponovo je Šimunić, koji se ponovo odbio postaviti u liniju s ostatkom momčadi, već je izašao na igrača (što može biti korisno), samo da bi jednostavnom kretnjom Jacobsena vrlo brzo završio u 'ničijoj zemlji' te tako otvorio prostor kojim je strijelac proigran za pogodak. Ponovo se mogao na vrijeme napraviti prekršaj, ponovo se nije... I ponovo je Šimunić bio taj koji je ispao smiješan i najslabija karika Dinamove obrane. Najstariji igrač, koji bi trebao koordinirati ostale, ne može koordinirati niti sam sebe. Tužno...

Najgori statistički podatak iz ove dvije utakmice činjenica je da je Aalborg sve do 90. minute druge utakmice bio bez ijednog zaleđa. Ijednog! To nije moderan nogomet, to je jednostavno potpuna nekoordinacija linija te vidljiv nedostatak bilo kakve manipulacije prostorom. Kada je vezna linija pritiskom osvajala loptu (a to je i ovoga puta sasvim solidno radila), sve je išlo dobro, ali čim bi lopta probila tu linija, nastala bi panika.

Tko je za to kriv? Pa, nogomet je momčadska igra pa su samim time krivi svi prisutni na terenu, ali ako se moraju izdvojiti neki, onda su to – Joe Šimunić Zoran Mamić! Joe Šimunić zato što je odigrao jednu od najlošijih utakmica karijere baš kada je Dinamu najviše trebao, napravio nekoliko početničkih pogrešaka, a uopće niti ne treba govoriti da ne samo da nije bio lider obrane (što se od njega očekuje), već je bio disruptivni faktor.

Zoran Mamić iz dva razloga. Prvi jer je trener po 'defaultu' prvi i odogovrni pa tako je i sada. A drugi jer gore dvije spomenute mane koje su koštale Dinama Lige prvaka nisu ništa drugo doli trenerski posao. Prvo, da momčad učini discipliniranom i čvrstom kako bi odradila obaveznu igru, te drugo, da momčad posloži u taktički smislenu cjelinu, pa da onda obrana prati veznu liniju te ofsajd-zamkom i uspije manipulirati prostor u svoju korist. Umjesto toga, obrana je bila ta kojom se manipuliralo.
Stoga – krivi su!