S istim onim perfekcionizmom kojim je gradila karijeru od ET‑a do statusa dive, Ivana Vrdoljak Vanna 19. svibnja priprema večer u kojoj će joj se na pozornici pridružiti fantastičan bend, prateći vokali i gudači, sastav koji njezine hitove pretvara u prave male glazbene priče, svaki put iznova iznenađujući i nju i publiku. U toj kombinaciji vrhunskog vokala, autorskog potpisa, humora i topline možda se i krije razlog zbog kojeg je generacije koje su uz nju odrastale i danas prate u prvim redovima, rame uz rame s novom, mlađom publikom koja u njezinim pjesmama još uvijek pronalazi nešto svježe i važno.

U razgovoru za tportal među ostalim govori o tome kako bira pjesme za ovakve večeri, koliko joj znači to što je publika odrasla s njom (a ipak joj se vraća bez zasićenja), zašto ne vjeruje u puko 'vraćanje u stare dobre dane' te kako balansira između nostalgije, novih trendova i potrebe za autentičnošću – na sceni i izvan nje.

Lisinski je za vas gotovo kao drugi dom. Sjećate li se prvog izlaska na tu pozornicu i što vas danas još uvijek može iznenaditi u toj dvorani?

Uh, pa ne bih baš bila toliko komotna da tu našu jedinu koncertnu dvoranu zovem drugim domom: ima glazbenika koji su tamo održali više koncerata nego ja. Nastojim svaki svoj kreativni period nekako obilježiti takvim koncertom koji je uvijek zahtjevniji, izazovniji, ali i nudi puno više satisfakcije ako dobro prođe. A hoće, jer sam za početak jako zahvalna na velikom interesu i zaista se veselim podsjetiti ljude na sve ono što mogu i znam pružiti na pozornici uz pratnju svog fantastičnog benda, dodatnih vokala i gudača. Sjećam se prvog izlaska na tu mitsku pozornicu i znam da je bilo trenutaka koje sam, poslije sagledavši, mogla i bolje izvesti, ali je tako i publika bila mlađa i neiskusna pa je atmosfera bila odlična. Mislim da sam tada bila u drugom stanju, što se nije vidjelo, pala sam preko monitora (to se vidjelo) i tako zabezeknula svoje najbliže, a dobro nasmijala publiku.

Kad pripremate set-listu, na koji način danas pristupate svojim hitovima iz 90-ih – dajete li im novo, zrelije ruho kroz aranžmane ili ih puštate da zvuče baš onako kako su zvučali u vrijeme u kojem su nastali?

Pjesme iz 90-ih su tu da se prilagode trenutku, a već sam ih obrađivala na svakakve načine i vraćala se na originalan zvuk. Originalno ili uopće ne, uvijek ih je dobro čuti.

'Silno me veseli mlada publika'

Kako izgledaju vaši trenuci prije izlaska na scenu?

Opušteno. Razgovaram s bendom, šalimo se, možda snimimo i neku dobru fotku, pokušavam se sjetiti nekih zadnjih uputa, obično ponovim ono što sam već rekla nekoliko puta, nema neke velike filozofije.

Često ističete koliko vam je važno da koncert ne bude samo 'nabrajanje hitova', već iskustvo – što publika danas traži od Vanne, a što vi tražite od publike?

Ma nisam u poziciji tražiti ikakve zahtjeve, drago mi je da su ljudi došli i slutim da znaju zašto su došli; nisu kupili kartu slučajno niti ih je netko morao dugo i uporno nagovarati. Vjerujem da svatko ima neku svoju pjesmu za koju se nada da će je čuti i nadam se da tu neću puno razočarati. Opet, ima toliko pjesama kao stvorenih za izvedbu u toj prekrasnoj dvorani, a opet kako propustiti priliku da ljudi malo zaplešu. Ponudit ćemo još jednu verziju snage i ljepote glazbe, pjevanja i sviranja, davanja konteksta pjesmama kroz neke naglaske koji su možda nekima i promakli i ponešto humora, barem u mom stilu.

Koliko vam znači to kad danas vidite generacije koje su s vama odrasle u prvim redovima Lisinskog, ali i neku novu, mlađu publiku. Daje li vam to dodatni pritisak ili dodatnu slobodu?

Ma nikakav pritisak nemam od publike iako će u prvim redovima vjerojatno biti ljudi koji me desetljećima prate, a vidjeli su desetke mojih koncerata i uvijek se malo bojim da sam im dosadila, ali mi oni tvrde suprotno. Skoro pa i imamo neke interne koncertne fore koje su nam zabavne. Naravno, silno me veseli mlada publika i nekad se pitam uspoređuju li oni moj koncert s nekim drugim, mlađim izvođačima, ali vjerojatno si umišljam da znam kako funkcionira njihov mozak. Zahvalna sam na tome da im ono što nudim s pozornice može i dalje biti fora, svježe i dojmljivo.

'Za kreativnost i autentičnost treba i malo hrabrosti'

Imate li još uvijek tremu uoči koncerata ili je sada više riječ o nekoj zdravoj odgovornosti prema publici koja vas prati toliko godina?

Mislim da to nije trema, više uzbuđenje i odgovornost da ponudim nešto što od mene nisu vidjeli ili očekivali.

Kada danas sagledate cijeli svoj put, od prvih nastupa do statusa jedne od ključnih vokalistica domaće scene, što smatrate svojom najvažnijom profesionalnom odlukom – i zašto?

Za mene je dosta presudno to da sam od vokalistice postala autor, ali tako je uostalom i sve počelo.

Kako ste doživjeli prijelaz iz vremena u kojima je pjesma živjela na radiju i CD-u do danas, kad publika troši glazbu u nekoliko sekundi na društvenim mrežama?

Svakom novom vremenu lakše se prilagođavaju mladi ljudi, štoviše oni i stvaraju to novo vrijeme u kojem dolazi do disperzije pažnje nakon 30 sekundi. Srećom pa su nekoć živjeli glazbenici koji su imali hrabrosti prkositi svom vremenu i stvoriti npr. 'Bohemian Rhapsody', a ona traje sedam minuta. I srećom da je puno prije tih glazbenika postojao npr. hrabri Mozart, čije instrumentalne teme danas može svatko odzviždati. Želim samo reći da za istinsku kreativnost i autentičnost treba često i malo hrabrosti, osim talenta. Treba malo i prkositi i riskirati, a ne samo podilaziti.

Ne voli nostalgiju

Sve češće potpisujete i autorske pjesme. U kojem trenutku ste osjetili da više ne možete biti samo interpretator, nego da morate preuzeti i autorsku riječ. Je li to došlo iz unutarnje potrebe ili iz umora od tuđih priča kroz vaš glas?

Možda pamtite da sam i u ET-u imala autorski što reći. U zadnje sam vrijeme samo našla dovoljno vremena, dosljednosti, upornosti da uz odličnog suradnika, producenta i aranžera Gorana Kovačića i realiziram te neke glazbene ideje koje imam, a to mi pričinja veliko zadovoljstvo.

Koji je najteži kompromis što ste ga tijekom karijere morali napraviti između onoga što vi želite umjetnički i onoga što publika očekuje?

Pa život i odnosi s ljudima uglavnom su neka vrsta kompromisa, nekad veća, nekad minimalna, zato smo valjda društvena bića. S vremenom je velik izazov postalo to što publika koja s vama stari i životno sazrijeva pomalo gubi interes za novu glazbu, sklona je poznatim obrascima, nostalgičarskim provodima bez novih podražaja, bez pravog interesa za nove trendove koji često budu proglašeni nerazumljivima, nekvalitetnima, površnima i plitkima. Samo stara dobra vremena vrijede, sve je novo slabašno u vezi s dosezima nas kad smo bili mladi. A ja uopće tako ne mislim, ne volim nostalgiju i jako me intrigira to kamo nas sve novi trendovi vode, naročito u glazbi. Ne osjećam se dužnom ikoga vraćati u stare dobre dane i voljela ih da ljudi nađu veselje i ispunjenje u sadašnjosti koju žive.

Navodno je, kažu mislioci, sadašnjost jedini pravi osjećaj koji imamo – živjeti u trenutku i znati njegovu vrijednost. Nije jednostavno nagovoriti ljude koji su navikli na refrene iz vremena u kojem su imali 18 godina da otvore svoja mentalna i emotivna vrata nečem novom. Pogotovo što su skoro pa u potpunosti u našoj zemlji nestali obrasci po kojima su ljudi saznavali za novu glazbu – nema više TV emisija o glazbi, nema nosača zvuka, radiopostaje puštaju samo hitove (a tko ih stvara?), glazba je na streaming servisima, ali to je za mlade ili za znatiželjne. Nije to servirano i nemamo više kolektivni ukus pa nam se zato čini da nema nove dobre glazbe za nas. A ima je, ali morate pokazati interes. Nekad je bila nametnuta, ali smo od tog nametanja svi imali koristi.

Realnost me demantira

Osjećate li danas veći pritisak da stalno budete 'bolji nego jučer' ili vam iskustvo daje mir da ne morate nikome ništa dokazivati?

Kad jednom nađem mir, bit će to kraj.

Rekli ste da se bojte da vam glas ne ispadne 'preartističan' ili 'presofisticiran'. Jeste li ikad svjesno 'spuštali gard' da biste razbili tu percepciju, čak i pod cijenu toga da ne zvučite savršeno?

Oduvijek sam pop, mainstream, takav je i moj glazbeni ukus i to pokušavam ponuditi. S vremenom mi je nekako objašnjeno da je mainstream postao nešto drugo, možda nešto što je lakše za konzumaciju, rekla bih, pa smo ja i meni slični izvođači skrenuti u neki art, a to uopće ne želim biti. Oduvijek sam mislila da se kvalitetno pjevanje podrazumijeva da bi se netko uopće bavio glazbom. Smatram to i danas, ali toleriram činjenicu da me realnost demantira.

Postoji li nešto što sebi još 'dugujete' u karijeri, a publika možda uopće ne zna da razmišljate o tome?

Ha, valjda ima i toga… u svakom slučaju je bolje o tome ne govoriti naglas.

'Unuka je stopostotni show'

Kažu da obitelj najbolje vidi i vaše umore i vaše radosti – što vaši najbliži najbrže prepoznaju na vama kad dođete kući s koncerta?

Nakon koncerta sam dobre volje, uvijek dajem svoj maksimum i uvijek mi nekako uspije da publika ode bolje volje nego što je došla. Umor je sastavni dio ovog posla, ali dobro je osjećati ga nakon dobro odrađenog posla – to je zdravo. Doduše, nedavno sam morala održati koncert iako sam znala da mi glas, tj. grlo nije u dobrom stanju i da se neću moći ni izvući ni zagrijati te da to neće proći nezapaženo. Svi su moji bližnji to znali i bila sam nesretna, čak i u panici, jer se ne znam i ne želim švercati, a publika to ne zaslužuje. Bila sam u agoniji tijekom tog koncerta, u stalnom preispitivanju koliko se čuje da mi glas nije ni blizu fit. Rečene su mi utješne riječi poput 'ma ljudi ti to uopće ne čuju' i slično, ali nisam se utješila time.

Ako usporedite sebe kao mamu i sebe kao baku, gdje ste najviše omekšali, a gdje ste i dalje potpuno isti kakvi ste bili i prema svojoj djeci?

Ah, zbog svijesti o prolaznosti života i naročito onog najljepšeg u njemu, a to je nevino djetinjstvo, sada sam svjesnija i možda prisutnija u svakom trenutku. No nisu meni ni moja djeca protrčala, ja sam se njima totalno posvetila i znam važnost stvaranja poštenih, moralnih i dobronamjernih ljudi. To su stvari koje se ne mijenjaju. A unuka je stopostotni show!

Kada čujete kompliment 'izgledate fantastično', što vam je draže – da se odnosi na liniju, lice ili energiju koju nosite?

A valjda sve pomalo, rekla bih da jedno bez drugoga ne ide. Mladost je kratkotrajna, sad to znam, ali život je predragocjen da bismo ga svodili samo na žaljenje za onim što se ne može vratiti.

Postoji li neka navika koju ste godinama podcjenjivali, a danas biste je istaknuli kao ključnu za to da dobro izgledate i da se dobro osjećate (san, prehrana, kretanje…)?

Pa ne znam ima li baš nešto u što bih uprla prstom, ali svakako je bitno kretati se, pomalo vježbati, i to redovito, ne jesti sve što poželiš i stalno pokušati stati u svoju omiljenu haljinu, ako vam se čini da vam je to dobar odraz u ogledalu. Spavanje bi bilo jako bitno, ali ja više ne spavam naročito, pa bolje da to ne propagiram.

Gdje za sebe povlačite granicu između brige o izgledu i pritiska da se stalno popravlja ono što je zapravo sasvim u redu?

Negdje plutam između trenda body positivity i teorije 'nije Demi Moore toliko mršava koliko ste vi ljubomorne'.