Sinoć je Arena Zagreb pulsirala u ritmu najvećih dance hitova, a među izvođačima koji su podigli atmosferu bila je i Emilija Kokić, čiji su bezvremenski refreni vratili publiku ravno u zlatno doba domaćeg dancea. Na Megadance Partyju dogodio se pravi plesni vremeplov, a Emilija je jedna od onih koji ga je uljepšala svojim glasom i pojavnošću.

Bio je to povod za razgovor s njom za tportal u kojem otkriva kako su ona i suprug Miljenko Kokot doživjeli veliku promjenu nakon preseljenja u Dalmaciju, što im je more donijelo u emotivnom smislu te kako, uz skladan brak i rad s mladim pjevačima, danas definira uspjeh – tiše, osobnije i iskrenije nego ikad.

Prije nekoliko godina odlučili ste se preseliti u Zadar sa suprugom. Što je bio ključni okidač za tu odluku?

Rekla bih da nije bio ključan jedan okidač za preseljenje, nego se dogodilo više njih sitnih, a već duže vrijeme Miljenko i ja osjećali smo da želimo promjenu, htjeli smo nešto drugačije. Istra nam je isto jedno vrijeme bila opcija. Međutim onda se iskristaliziralo da je to Zadar. Život u Zadru i u manjim gradovima drugačiji je nego u Zagrebu. U velikim gradovima prevelike su gužve, prevelik stres, toliko vremena vam treba da dođete od točke A do točke B, jednostavno život se troši i konzumira na drugačiji način. Konkretno, u tom smislu smo se, jer je Zadar grad u kojem sve uspiješ obaviti 'za 15 minuta' – stvarno preporodili. Miljenko je pronašao neke nove strasti, stvari koje ga usrećuju. Ja sam, evo, i dalje u tom svom mentorskom poslu, odnosno u školi pjevanja, koju sam otvorila, tako da sam jako zadovoljna odlukom o preseljenju. Imamo novi grad, novi prostor, nove ljude i to nam je udahnulo puno nove energije koja nas je oplemenila.

Kako je izgledala ta tranzicija iz Zagreba na more preko vikenda pa do Zadra kao stalnog doma – što vam je bilo najteže, a što najljepše u tom procesu?

Nismo baš imali tranziciju u smislu da smo se selili vikendima, nego smo se odjednom doslovno preselili i krenuli uređivati kuću, naš životni prostor, okućnicu... a bilo je jako puno posla. Ušli smo odmah u tu priču dogovarajući se s majstorima, pronalazeći sve što nam treba za kuću... to su stvari koje su nas veselile, premda taj proces nekad zna biti mukotrpan. Govoreći kroz vlastito iskustvo, jer je sve to bilo razbarušeno, puno prašine, stvarno je istina kad ljudi kažu - 'brzo zaboraviš da si prošao kroz takvo razdoblje'. Uvijek mi ostaje taj osjećaj kad smo s radošću birali parkete, pločice, namještaj, rasvjetu. Prolazak kroz to je isto tako transformacija iz neke vrste učmalosti.

Kako ih je Zadar udomio i obgrlio

Što vam je Zadar dao u emotivnom smislu i kako sada izgleda vaš prosječan dan? Imate li neku svoju rutinu, ritual, mjesto bez kojeg dan ne prolazi?

Nikako ne bih mogla reći da smo upali u rutinu jer je jako dinamično. Vrlo je raznolik svaki naš dan, ali ono što nam ga obavezno zaokruži je šetnja sa psom. Stvarno živimo u prekrasnom dijelu grada, a šetnja na svježem zraku i uz more je predivna. To je nešto što nam je drag dio našeg svakodnevnog života. Ono što čovjeku tada padne na pamet je zahvalnost, koja je jako važna, jer su nam te promjene donijele lijepe i velike stvari. Baš smo zahvalni na svemu i na načinu na koji nas je Zadar udomio i obgrlio.

Spadate među najdugovječnije bračne partnere na javnoj sceni. Što biste rekli da je najveća snaga vašeg odnosa, nešto na što se uvijek možete osloniti kad je teško?

Stvarno, spadamo u najdugovječnije? Pa nije to baš tako, tek smo 13 godina u braku, nije to nešto tako jako dugovječno. (smijeh) Kao svi drugi ljudi, imamo uspone i padove, imamo stvari o kojima razgovaramo, i ne pođe nam baš svaki put za rukom da riješimo stvari iz prve, ali evo, imam osjećaj da osjećamo poštovanje jedno prema drugom i otvoreni smo. Želimo da sve što nas žulja bude izgovoreno, da partner koji sluša po mogućnosti ima razumijevanja, koliko god se nekad dogodi situacija da se radi o stvarima koje mogu zvučati 'ajme meni'. Mislim da je stvar baš u uvažavanju, u poštovanju, u potrebi da razumiješ osobu pored sebe, do koje ti je stalo, i da učiniš sve što možeš da stvari budu bolje. Ono čemu sam svjedok, barem kroz naš odnos, to je da je ono što se pojavi kao problem, a ja ga takvim osjetim, koliko god ovo čudno zvučalo ljudima koji nemaju takvih iskustava – najčešće je u meni problem. Tako da je to možda malo teško priznati, ali ja nemam problem s time.

Svjedoci smo Miljenko i ja toga da kad nešto ispliva u odnosu i kad ti to nešto smeta, najčešće je u tebi nešto na tu temu što nije pospremljeno, što nije još na dobrom i zdravom mjestu. Tako da nas dvoje stvarno spadamo u te vrste parova koji se trude biti iskreni, otvoreni te s puno srca i razumijevanja podržati jedno drugo i sebe. Meni je važno, kad mi se događaju ups and downsi, da imam osjećaj da me Miljenko prati i da razumije. Nekad mu to bude teško, nemamo baš uvijek kapaciteta za sve, pogotovo ako su to neke zahtjevne životne situacije – iscrpe te dogovori s majstorima, stvaranje nekih novih situacija. Jer trebalo je ponovo stvoriti školu, postaviti život na neke svoje noge, tako da nije to baš samo tako. Ali bez te uzajamne podrške i razumijevanja mislim da bi nam sve to bilo puno teže.

Koliko Miljenko sudjeluje u vašim profesionalnim odlukama – je li on prvo uho za nove pjesme i projekte?

Ne bih rekla da aktivno sudjeluje, ali kako stvarno smatram da je Miljenko moj najbolji prijatelj, naravno da uvijek sve što je novo u mom životu, bilo da se radi o meni privatno, bilo profesionalno, želim podijeliti s njim. Vrlo mi je važno njegovo mišljenje, pogotovo zato što je on poprilično objektivan, znači nema šanse da bi mi, kako se to već kaže, išao niz dlaku. Nije okej samo zato da se pita kako ću ja to doživjeti. Na taj dio smo se navikli – i on na moj, a ja na njegov. Stvarno želimo iskreno reći što mislimo o stvarima koje radimo jedno drugom. Tako da mi je uvijek drago čuti što on misli, ali spadam među odlučne ljude. Ako želim snimiti neku pjesmu, snimit ću je, pa taman svi oko mene rekli da to nema nikakvog smisla. Valjda je to neki dio mene koji istražuje i taj glazbeni svijet i sebe kroz glazbu. Tako da Miljenko nema, niti želi imati prevelikog utjecaja na moje izbore u glazbenom smislu.

Djetinjstvo je vrlo važan period

Već godinama radite kao mentorica i vodite školu pjevanja. Kakav je osjećaj kad vam netko dođe nesiguran, sramežljiv, a nakon nekog vremena otvori se pred vama?

A ovo je malo kompleksnije pitanje... Ne otvori se netko ničim izazvan. Valjda zbog te psihoterapijske edukacije sad mogu lakše istražiti i doći do onoga što se događa nekoj osobi. Kad dođu na satove pjevanja, ljudi misle da je problem u tehničkom pjevanju, u točnom postavljanju glasa i tonova, bilo da se radi o intonaciji, bilo o nekim drugim stvarima koje spadaju u domenu pjevanja i tehnike. Međutim onda se kroz rad vidi da se radi o zatomljenom sramu, osjećaju nesigurnosti, da je samopouzdanje vrlo nisko, da su se toj osobi u djetinjstvu možda ukućani smijali kad bi pjevala nešto... Vjerovali ili ne, to su stvari koje nas obilježe.

Djetinjstvo je vrlo, vrlo važno razdoblje i često dođemo baš do toga da se grlo stisne i ljudi ne znaju zašto, a onda kroz razgovor dođemo do toga: 'Aha, dogodilo se to i to.' Želim se dodatno educirati i usavršavati znanje koliko god je moguće. Sviđa mi se to da, ne samo na tom tehničkom dijelu, nego i na emocionalnom, mogu biti uz nekoga da ostvari svoje snove. Nekome je pjevanje nešto o čemu godinama sanja, ili da barem pusti glas. Ne biste vjerovali koliko ima ljudi koji zbog blokade, a ne znaju što je to – već godinama nisu pustili glas. To nije baš zdravo, niti normalno da čovjek ima tako veliku prepreku. To su sve stvari koje sad lako prepoznajem i jako mi je drago da to mogu spojiti sa svojim mentorskim radom. I kako sad stvari stoje, vidim velike uspjehe i sretna sam zbog toga.

Što vam je najvažnije prenijeti polaznicima – tehniku, disciplinu ili onu unutarnju vjeru da je njihov glas vrijedan slušanja?

Sve od navedenog je važno, a i da imaju vjeru u sebe. Ali to ne ide baš preko noći. Najprije čovjek treba dopustiti sebi da pusti glas, da se suoči sa sobom, kako mu je, kako se osjeća dok pjeva pred nekim, kakve su mu želje, namjere, kako se upoznaje sa svojim glasom, da to nije samo 'ajde otpjevaj točne tonove'. Ima tu puno aspekata o kojima čovjek ne razmišlja dok ne upiše školu. Mislim da nakon ovoliko godina provedenih u svojim estradnim cipelicama učim kroz praksu, ali znanje o pjevanju je stvarno. Imam osjećaj da ću se još puno, ako budem htjela, razvijati i u tom smjeru. Premda moja pjevačka karijera mrvičicu stagnira. Nisam toliko više posvećena tome jer su mi se otvorila neka druga polja u životu i jako su mi zanimljiva, hrane me i čine sretnom.

Zato radim organizirano, korak po korak. Uvijek se radi najprije temelj. A temelj su disanje, tehnika, vilica, muskulatura, osjećaj i osvješćivanje da je tijelo zapravo instrument. I onda lagano idemo dalje do emocionalnog aspekta, do svijesti o sebi kao osobi koja pjeva, o sebi da si na pozornici, da te ljudi zapravo slušaju očima.

Više fokusa na sebe

Postoji li nešto što ste prije smatrali uspjehom, a danas vam više nije toliko važno?

Evo, sad malo kad razmislim o tome, uvijek su nas odgajali, ne samo u školi, kakve bismo trebale biti kao curice, pa kao djevojke, pa kakve bismo trebale biti žene, pa kakve bismo trebale biti poslovne žene. Stalno neke ideje o tome kakav bi čovjek trebao biti i uvijek dobivamo nekakve upute. E sad, mislim da mi je uspjeh to da više ne smatram da sam uspješna prema onom za što netko drugi tvrdi da je uspjeh. Mjerilo mi više nije vanjska reakcija na nešto što se dogodilo u mom životu. Imam osjećaj da je danas moj veliki uspjeh to da mogu sagledati kako se osjećam zbog nečega što se dogodilo. To je emocionalna i mentalna higijena koju sam naučila kroz svoj psihoterapijski rad. Sve emocije koje izađu zapravo su zdrave ako izađu, a one koje nisu izražene – nisu zdrave, negdje ostanu i mogu činiti problem u budućnosti.

Da sad ne ulazim previše u tu temu jer je jako duboka i široka, smatram da je danas moj uspjeh kad sam mirna i zadovoljna svojim životnim odabirima i stvarima kroz koje prolazim, da ih mogu pospremiti na zdravo mjesto. To su one situacije kad napravite neke kompromise u životu i onda vas negdje nešto žulja pa niste baš sto posto sigurni da ste to napravili onako kako bi trebalo biti. Dakle maknula sam očekivanja okoline i više sam se fokusirala na sebe, na svoju savjest i na sve ono što bih voljela da živi i blista, raste u mom životu.

'Vjeruj sebi i vjeruj životu'

Kakav savjet biste danas dali onoj mladoj Emiliji iz vremena Eurosonga?

Mladoj Emiliji u razdoblju Eurosonga rekla bih da još više vjeruje sebi, da više vjeruje svojoj intuiciji, da se ne bori protiv nekih stvari koje dolaze u život i da se sve što se događa – događa za njeno dobro, s razlogom, i ima smisla. Tek sam danas, nakon određenog vremenskog odmaka, uspjela vidjeti to i zaokružiti. Dakle pojavljuje se smisao u budućnosti za sve stvari i za naše izbore. Recimo, ta Emilija iz perioda Eurosonga ne bi se odlučila na preseljenje nakon toliko dugo vremena iz Zagreba u Zadar. A ova danas uspjela se dogovoriti sama sa sobom, svjesna da je to velika neizvjesnost, da ima jako puno upitnika. Ali nekako sam s vremenom naučila vjerovati životu. Ukratko, poruka bi bila: vjeruj sebi i vjeruj životu.

Godinama izgledate isto, kao da ne starite. Pored (sada) života na moru i zdrave prehrane, u čemu je tajna vaše mladolikosti?

Hvala puno na komplimentu, međutim jako dobro vidim da starim, dobro vidim da godine ostavljaju traga i na mom tijelu i licu. Ne kažem da sam sretna zbog toga, ne kažem da mislim da je to puno ljepše nego kad s 20 godina imaš zategnutu kožu, naravno da nije. Ali mislim da se učim nositi s tim. Smatram da je to proces koji sigurno traži prihvaćanje, nepružanje otpora životu. Što se tiče tog dobrog izgleda, mislim dobrog pod navodnicima, i dalje držim da je to stvar nekakve umjerenosti i u hrani i ostalim stvarima. Rekla bih da sam poprilično umjerena i racionalna. Jedino možda malo više radim nego većina ljudi, ali za to imam i mogućnosti i vremena.

Trudim se stvarno da zdravo jedemo i da su te namirnice iz organskog uzgoja. Jako mi je važno maslinovo ulje i da znate – Miljenko ima svoj maslinik, tako da imamo i svoje ulje. Baš sam ponosna na njega i na to što je uspio iz posla kojim se bavio sada biti povezan s prirodom na konkretan način. To i njemu čini dobro, a kad je čovjek zadovoljan, to se valjda vidi i u energiji te osobe i na njenom licu. Nekako izgleda kao da se čovjek lakše nosi sa životom. Tako da hvala puno na komplimentu, ali ni moje ogledalo ne laže, kao ni vaše. Vidim ja sve. (smijeh)