Praizvedba Jelčićevog autorskog komada održat će u subotu 21. studenog, a u njemu glume Livio Badurina, Ana Begić Tahiri, Jadranka Đokić, Goran Grgić, Ivan Jončić, Damir Markovina, Vanja Matujec i Bojan Navojec. Valja napomenuti da je spomenuta predstava HNK dio europskog Projekta Prospero, u kojem je okupljeno šest eminentnih kazališta iz različitih europskih zemalja, od Belgije i Njemačke do Grčke.

Bobo Jelčić je još u 90-ima postao poznat po specifičnom odnosu prema tekstu i jedinstvenoj metodi rada s glumcima, čime oni postaju suautori predstave. Zajedno s dramaturginjom Natašom Rajković, u tom kontekstu realizirao je predstave 'Promatranja', 'Usporavanja', 'Grad u gradu', 'Radionica za šetanje, pričanje i izmišljanje' i 'Nesigurna priča', koja je s uspjehom izvođena u Scahubühne u Berlinu.

Predstava 'S druge strane' obišla je 30-ak festivala u Europi, a tandem je svoje projekte postavljao i na europskim pozornicama, od Hannovera do Züricha i Graza, postavši svojevrstan izvozni kulturni brend. Zahvaljujući tim vrlo specifičnim predstavama, u kojima je dvojac oslikavao 'utrobu društva', Jelčić je zadobio status kultnog i angažiranog autora, ovacije kritike i sljedbenike među gledateljima.

Već dvanaest godina bavi se pedagoškim radom kao docent na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, na kojoj predaje glumu, a glumci iz njegovih predstava redovito osvajaju najveće strukovne nagrade. Dobitnik je mnogih nagrada i priznanja, poput Nagrade Orlando za najbolju predstavu 2003, Nagrade Marulovih dana za režiju, godišnje nagrade Vladimir Nazor i mnogih drugih. Bavi se i filmom, a njegov prvi dugometražni igrani film 'Obrana i zaštita', premijerno prikazan na Berlinaleu 2013, dobio je na mnogim svjetskim festivalima 20-ak nagrada.

U 51. godini prvi puta režirate u najvećoj hrvatskoj kazališnoj kući. Što vam to znači, doživljavate li to kao vrh svoje karijere te zauzima li ta činjenica u vašem profesionalnom životu neko posebno mjesto?

Ne, ne zauzima, jer kazalište ne smatram kazalištem po njegovoj monumentalnosti i povijesnom backgroundu, nego po tome koliko je kvalitetno ili nije. Nisam imao neki odnos prema zagrebačkom HNK-u, naprosto zato što je on imao repertoar koji je meni bio stran, mada su me već ranije zvali Georgij Paro i Ana Lederer. Naprosto nisam osjećao ništa primamljivo.

Onda je u HNK došla Dubravka Vrgoč i počela uvoditi kvalitativne promjene te je inzistirala na tome da dođem i režiram. I zahvaljujući njoj i njezinom nagovaranju odlučio sam se suočiti sa scenom HNK i vidjeti što može izaći iz te napetosti te sučeljavanja mene i tog prostora.

U najavama stoji da se predstava bavi srednjom klasom u posttranzicijskoj Hrvatskoj. Što je bilo ključno da se pozabavite baš tom temom?

Ta srednja klasa nije nešto čime se već nisam bavio ili nešto što ne živim, dakle srednja klasa je sveobuhvatan naziv za sve nas koji nismo na rubu egzistencije, ali nismo ni jako bogati. U ovoj predstavi htio sam istražiti neka pitanja vezana za srednju klasu, a vikend, dakle kraj radnog tjedna, učinio mi se kao vrlo točan vremenski period u kojem se može promatrati ponašanje ljudi.

Zanimalo me ostaje li u ljudima na kraju tjedna, kad bi trebali biti relaksirani, i dalje grč, odnosno što se događa s njihovim slobodnim vremenom i što se općenito događa sa slobodom unutar tog kruga ljudi te ima li uopće slobode. To je bio razlog da nađem neki prostor sublimacije u kojem mogu kao svjedok promatrati jedinke te njihovo okupljanje i druženje bez inzistiranja na nekom događaju ili priči.

Možete li precizirati što vam je bilo najintrigantnije kod srednje klase u današnjim uvjetima u Hrvatskoj?

To je taj srednji sloj koji postaje građanski, zapravo malograđanski, i tko zna što se iz toga može izleći – materijalna situiranost, makar ona da čovjek ne umre od gladi, zatim konformizam na koji se čovjek navikne, tipa stalna plaća, stalni posao, malo bolje vino i jelo, kruh bez glutena i slično, koji si ne može svatko priuštiti, ali srednja klasa može. Dakle to su ljudi koji polako, a da toga nisu svjesni, doživljavaju vlastitu dekadenciju ili nešto nalik na to, dok ih konformizam pretvara u vlastite suprotnosti. Ako smo bili buntovnici dok smo slušali novi val, danas smo postali vlastiti roditelji, odnosno isti onakvi kakvi su oni bili, ljudi bez žara. Ili je riječ o normalnoj starosnoj kategoriji. Dakle želio sam govoriti o principima kruga ljudi, koji možda nije sociološki determiniran kao klasa, ali postoji kao sloj kojem pripada većina ljudi.

U kojoj se mjeri dotičete aktualne politike koja je uvelike utjecala na status srednje klase u Hrvatskoj? Naime poznato je da je već od početka 90-ih srednja klasa u Hrvatskoj počela nestajati i da je danas, kao i u nekim drugim europskim zemljama, osiromašena i bez posla.

Da, zbog priče o 200 bogatih obitelji iz razdoblja Franje Tuđmana, što je naposljetku i realizirano. Danas živimo u polufeudalnom sistemu u kojem je tih 200 obitelji jako bogato dok je ta srednja klasa... No ova predstava nije priča ni o padu ni o uzdizanju te srednje klase, nego naprosto snimka stanja u današnjem vremenu. Niti osuđujemo niti branimo, nego naprosto pratimo neke situacije, koje su tipične i općenite, i čini se da u njima nema ništa novo, no neke emocije, grčevi i ekspresije sugeriraju nam što se događa s tim ljudima u svakodnevnim situacijama, a one se ponavljaju po matrici i tjeraju tog vraga van u neke sfere neizdržljivosti.

Mislim da je pitanje srednje klase političko pitanje par excellence, bez obzira koliko je važno promatrati ga i s drugih aspekata. Važno je vidjeti što se danas događa s predstavnicima srednje klase jer znamo što se u povijesti znalo događati s njima i u što se malograđanština znala pretvoriti. No u slučaju predstave više se radi o konstatacijama ljudi koji o politici mogu razgovarati ili čak raspravljati vrlo kompetentno, ali neće ništa poduzeti ni mijenjati.

Dakle razgovarat će o promjeni, kao što se na neki način ponaša aktualna ljevica, koja bi puno toga htjela, ali zapravo se teško aktivira, odnosno aktivira se uglavnom u verbalnom smislu. U tom prostoru dekadencije ostaju želje tih pasivnih ljevičara ili, kako se to nekad zvalo, salonske ljevice, koje se ne realiziraju i koje se nikad neće realizirati.

No ipak, koje teme i pitanja otvarate?

Postavljamo egzistencijalna pitanja - voliš li me ili me ne voliš, je li ovo što radim točno ono što sam htio raditi i je li ovaj život koji živim točno onaj koji sam htio živjeti, jesam li s ljudima koji me vole i poštuju ili su ti ljudi sa mnom zbog nekog drugog razloga te predstavlja li uopće druženje nekakvu otvorenost ili prije nekakvu psihološku potrebu i slično. Ako ta pitanja uđu i u sferu politike, odnose se više na neka opća mjesta.

Koliko kazalište može i treba ukazati na društveni problem i je li to njegova zadaća?

Mislim da kazalište ima zadaću dublje ući u bit stvari i baviti se suštinom, a ne dnevnopolitičkim stvarima kojima se bave news magazini ili dnevne novine. Ako se bavim nekim političkim pitanjem, kao što je srednja klasa u Hrvatskoj, onda želim ući dublje u srž problema nego što zađu neki portal ili novine. Dakle pitanje srednje klase jest bitno političko pitanje, ali nije takvo političko pitanje da se busam u prsa i govorim parole na sceni, što mi je dosadno.

Vaš način rada je vrlo specifičan i temelji se na posebnom odnosu prema tekstu i glumcima, prema kojem oni sami sudjeluju u kreiranju teksta. Jeste li u ovoj predstavi posegnuli za nekim tekstualnim predloškom?

Ne, još sam radikalniji jer u ovoj predstavi ima još više neverbalnih elemenata i unutrašnjih ekspresija nego što je bilo u mojim dosadašnjim predstavama. Kad smo Nataša Rajković i ja krenuli u taj metodološki eksperiment, od kojeg ovisi rezultat, zapravo smo ciljano išli na poziciju glumca i u procesu rada i kao autora, dakle zanimao nas je nastanak dramskog teksta i što taj dramski tekst uopće jest. To su pozicije kojima operiram i kad radim neki dramski tekst, a ne samo kad nema dramskog predloška, kao što je sada slučaj.

Metodološki gledano, mislim da je to jedino ispravno i da se na taj način može postići autentičnost koja me zanima. To znači i autentično obuhvaćen lik od strane glumca i nastajanje teksta, kao i svih drugih elemenata predstave, kao što su scenografija, kostimi i drugo. Likovi su standardno bazični punktovi tog procesa, a njihovo progovaranje ili govor može potencijalno postati neki tekst. To je moj put od lika prema tekstu. Također, nemam ranije određenu scenografiju - ona se događa u procesu rada u ovisnosti o tome kako se formira priča ili lik.

Kako su se glumci HNK uklopili u taj model i kako su odgovorili na vaše zahtjeve s obzirom da se nikad nisu našli u toj situaciji, osim Jadranke Đokić, koja je već surađivala s vama?

Većina glumaca, osim Jadranke Đokić, susreću se prvi put s mojom metodom rada. Glumce HNK bije glas da su skloni klasici, no kod mene se radi o svojevrsnom istraživanju i eksperimentu, što traži dodatan angažman. Oni su bili voljni ući u taj proces i spremno su odgovorili na te zahtjeve, pa je naš zajednički rad, koji kao i svaki rad ima uspone i padove, bio vrlo ugodan. Nisam imao nijedan glumački problem ili blokadu; išli smo standardnim putem, od nekih tipičnih detalja unutar karaktera do dramske situacije.

Moram reći da sam uživao radeći s njima. To je bila novost za mene, no sve te glumce znam otprije – Bojana Navojca, Gorana Grgića, Vanju Matujec i druge, tako da nam to nije bila neka specijalna novost, jedino što do sada nismo zajedno radili. U podjeli je još bila i Darija Lorenci, no ona se povukla zbog trudnoće.

Što publika može očekivati?

Nadam se da neću razočarati ljude i da ću između onoga što sam htio i publike uspostaviti komunikaciju. Ako se dogodi još nešto povrh toga, nitko sretniji od mene. Nadam se da ćemo biti toliko dobri da ćemo naći neki kod, novi kanal prema publici HNK, na koju nisam naviknuo.