INTERVJU: MATKO SRŠEN

'Volio bih da Englezi upoznaju hrvatskoga Shakespearea'

  • Autor: Ana Bunčić
  • Zadnja izmjena 17.04.2013 09:12
  • Objavljeno 16.04.2013 u 08:00
Tportal

Tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

S redateljem, dramskim piscem i pjesnikom Matkom Sršenom, jednim od predstavnika hrvatske kulturne scene u Londonu, razgovarali smo o impresijama s boravka na Sajmu knjiga te o suvremenoj domaćoj književnoj produkciji

Welcome Croatia naziv je festivala kojim se Hrvatska u Velikoj Britaniji predstavlja kao nova članica Europske unije. U sklopu festivala, na Sajmu knjiga u Londonu, na hrvatskom štandu u okviru programa 'Croatian Literature in Focus' predstavili su se suvremeni hrvatski književnici i nakladnici: Roman Simić Bodrožić, Daša Drndić, Boris Gunjević, Olja Savičević Ivančević, Josip Novakovich, Robert Perišić, Matko Sršen i Ivan Sršen. Radi se o autorima čije su knjige prevedene na engleski jezik ili je prevođenje u tijeku.S jednim od predstavnika hrvatske kulturne scene u Londonu, Matkom Sršenom, redateljem, dramskim piscem i pjesnikom, razgovarali smo o impresijama s boravka na Sajmu knjiga te o suvremenoj domaćoj književnoj produkciji.

Hrvatska ove godine prvi put izlaže na Londonskom sajmu knjiga. Kako doživljavate London i što očekujete od engleske publike?

Bio sam mnogo puta u Londonu, ali samo u mašti. Prije četrdeset godina napisao sam dramu 'Put u Englesku', koja se jako svidjela mojemu danas već pokojnom prijatelju, kazališnom redatelju Damiru Munitiću. On je 1975, u jednom zagrebačkom kazalištu, postavio moju prvu dramu. Zvala se 'Galop'. Dugo je tražio od mene da dovršim i 'Put u Englesku'. Branio sam se kako nikada nisam bio ni u Londonu ni u Engleskoj, pa je zato ni ne mogu dovršiti. Ali pravi razlog nije onda ležao u tome. Evo me sad prvi put u životu u Engleskoj. Što očekujem? Ne znam. Možda podsvjesno želim završiti onu nedovršenu dramu, iako je pravi razlog zbog kojeg sam je onda pisao odavno nestao.

Što bi, po vašem mišljenju, trebalo učiniti da se poveća vidljivost hrvatskih autora na knjiškim tržištima na kojima se govori engleski?

Mene vidljivost hrvatskih autora manje zabrinjava. Više bih volio da Englezi, prije svih, upoznaju hrvatskoga Shakespearea. Ima jedna njegova vrlo lijepa komedija u kojoj, za vrijeme svečanosti povodom vojvodina vjenčanja, kvartet mladih ljubavnika bježi u obližnju šumu, gdje je vilinski svijet. Tamo će im praviti neprilike i s njima zbijati šale određeni vilenjak, kojemu ime počinje na P, a nekakav se nezgrapni svat, koji je pobjegao iz grada, zaljubljuje u vilu. Stvari se kompliciraju ratom koji izbije između vilinskoga vladara i vladarice. Sve se ipak završi sretno na vojvodinu vjenčanju, a smiješni ljubavni zapletaji i vilinske nezgode kao da su se dogodile u nekom lijepom snu ispunjenom čarolijama. 'Kakav hrvatski Shakespeare?' primijetit ćete vi. 'Pa to je ukratko ispričan sadržaj slavne Shakespeareove komedije 'A Midsummer Night's Dream!'  'Točno', odgovaram. 'Samo, to je i ukratko ispričan sadržaj komedije 'Plakir' Marina Držića.' 'To znači da je taj tvoj Držić ili kako si ga ono nazvao hrvatski Shakespeare', zaključujete vi, 'jednostavno plagirao velikoga engleskoga barda.' 'Nema sumnje', slažem se, 'ukoliko plagijatom možemo nazvati komediju koja je napisana četrdeset godina prije Shakespeareove!'

Što mislite o položaju domaćeg autora u Hrvatskoj? Možemo li očekivati neko poboljšanje u smislu domaće produkcije, nagrada, stipendija?

Danas je književna produkcija u Hrvatskoj mnogo veća, ima mnogo više nagrada nego prije, a bogme i stipendija. Ne vidim da je književnost zbog toga bolja. Usudio bih se reći kako književnost ne mora napredovati ako je književnicima život lagodniji. Nemojte me krivo shvatiti; nipošto se ne zalažem da književnike strpamo u logore da bi književnost bila bolja. Samo podsjećam kako prava književnost uvijek nastaje u sjeni, a vrlo rijetko u svjetlu nagrada, stipendija i produkcije. Tamo, nerijetko, prestaje. Hrvatima je trebalo četiristo godina da ponovno otkriju svojega najvećega pisca - Marina Držića. Englezi su za to vrijeme imali puno više sreće sa Shakespeareom. Sportskim rječnikom rečeno: rezultat je 4:0 za Engleze.

Kako se, u vašem slučaju, dogodio prvi prijevod i objava nekog vašeg naslova na stranom jeziku?

Jedan moj esej o kazalištu preveden je na njemački početkom ovoga našega posljednjega rata. Zvao se 'Hamlet is not dead', pa ga zato ovom prilikom spominjem. Zanimljivo, junak 'Puta u Englesku' također se zvao Hamlet. Prva moja prevedena knjiga, 'Cvijeta Zuzorić quasi una fantasia', objavljena je u Italiji 2008. Onda su uslijedila još dva-tri prijevoda, npr. 'Nagovor na filozofiju'. Ali na mene to više nema nikakva utjecaja. O tretmanu i plasmanu ne znam dovoljno jer ne razmišljam u tim kategorijama.

Kakva su vaša iskustva s izdavačima s engleskog govornog područja (V. Britanija, SAD, Australija, Novi Zeland itd.)? Zapažate li neku osobitu razliku u odnosu na europske izdavače? Što za vas znači uspjeh vaše knjige na engleskom jeziku?

Još nemam takva iskustva, pa o tome ne mogu govoriti. 'A o čemu se ne može govoriti, o tome treba šutjeti', rekao je jedan istinski mudrac, koji je u Englesku došao iz one iste carevine u kojoj smo i mi živjeli u njegovo doba. Mi, nažalost, nemamo hrvatskog Wittgensteina, ali imamo hrvatskoga Shakespearea. Kad bi on, nakon pet stotina godina, uspio u Engleskoj, to bi meni značilo puno više od bilo kakva uspjeha bilo koje moje knjige. A bilo bi mi dovoljno jedno londonsko kazalište, recimo NT ili GLOBE, i tri mjeseca druženja s engleskim glumcima, pa da to kao redatelj i dokažem. Naravno, to je samo san, a snovi se, znamo, rijetko kad ostvaruju – osim u književnosti. Ako me, nakon ovoga, i ne pozovu da režiram Držića u Londonu, još uvijek mi preostaje da, umjesto 'Puta u Englesku', napišem fantasy o uspjehu hrvatskoga Shakespearea u Shakespeareovoj domovini.


Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!