INTERVJU: ULAY

'Umjetnik NIJE prisutan'

Ulay

Ulay

Izvor: Promo fotografije / Autor: Filip Beusan

Prije jučerašnje projekcije filma 'Projekt: Rak' Damjana Kozolea, koji prati svjetski poznatog renomiranog konceptualnog umjetnika Ulaya na putu njegova najvažnijeg umjetničkog i životnog projekta - borbe sa zloćudnim tumorom koji mu je dijagnosticiran 2011., razgovarali smo s njim o životu, smrti i umjetnosti

Uwe Frank Laysiepen, u umjetničkom svijetu poznat kao Ulay, pionir je polaroidne fotografije i jedna od središnjih figura umjetničke avangarde 1970-ih i 80-ih. Iako se bavio različitim umjetničkim izričajima, najpoznatiji je po svojim često autodestruktivnim performansima, koje je neko vrijeme  izvodio sa svojom tadašnjom privatnom i umjetničkom partnericom Marinom Abramović. No dok je Abramović u međuvremenu postala umjetnički celebrity, Ulay je, namjerno, ostao u sjeni, daleko manje zapažen.

U povodu njegova dolaska u Zagreb na projekciju filma 'Projekt: Rak' Damjana Kozolea, razgovarali smo s njime o tijelu kao umjetničkome mediju, suradnji s Marinom Abramović, stanju suvremene umjetnosti te o njegovim novim projektima.

O Sloveniji, Zagrebu i privatnom životu:

Zagreb je lijep, miran, moderan, ali čini mi se da izgleda po uzoru na neki grad koji zapravo želi biti ili postati. Bez vlastite izražene 'osobnosti'. Slovenci su seljaci, vrlo pristojni ljudi, ali svejedno seljaci. Previše su zadovoljni onim što jesu, ali vrlo su dosadni. Postoje i vrlo dragi ljudi i jako obrazovani ljudi u Sloveniji, ali ja nisam baš društvena osoba. Volim svoju ženu, zato sam i došao u Ljubljanu, imamo predivno imanje ondje, ali ipak putujemo cijelo vrijeme. Trebam mobitel, internetsku vezu i stalna putovanja, a nakon toga povratak u Ljubljanu predstavlja olakšanje. Inače, živimo između Ljubljane i Amsterdama.

Ondje postoje lijepi parkovi, super tržnica, prekrasne šume, a to mi je bitno, jer svako jutro puno hodam, to je moj dnevni ritual bez kojeg ne mogu. Kad želim relaksaciju, Ljubljana je u redu. Ekonomski nisam vezan ni za što, to je samo baza. Ne bi me smetalo ni da živim ovdje, ali Ljubljana ipak ima manje stanovnika. Od kojih su doduše većina njih – seljaci.

Ako odete u veći grad, tipa Londona, morate uzeti u obzir sve aspekte, ekonomske, socijalne, kulturološke i imati dobar plan da iskoristite sve prednosti tog grada. Ako to ne učinite, grad se pretvara u vampira - preskupog, preglasnog, pojede vas. Mislim da je Zagreb još uvijek u kategoriji gradova u kojima se može ugodno živjeti.

Ulay sa suprugom Lenom

Ulay sa suprugom Lenom

Izvor: Sipa Press / Autor: Sipa Press

Ulay sa suprugom Lenom


Imam troje djece, s tri različite žene, najstariji sin upravo je navršio 50 godina, drugi 45, a kćerka ima 24. Najstariji je vrlo 'prizemljen', dječji psihijatar, živi u Njemačkoj i ima troje djece, dok je drugi sin više sanjar, iako je veliki radnik i ima uspješan biznis, a kćerka upravo završava magisterij o kineskom jeziku i kulturi. Svi se međusobno druže, dvije od tri njihove majke jako su bliske prijateljice i kad imamo zajednička obiteljska okupljanja, to je uvijek vrlo ugodan događaj. Među njima nikad nije postojala kompeticija ili osjećaj ljubomore, iako nikad nisam bio 'klasično' idealan otac, kao iz školskih udžbenika, već sam stalno putovao svijetom tijekom njihova odrastanja. Ali uvijek sam nastojao održavati kontakte s njima i biti u bliskim odnosima.

No to je zbog toga što sam i sam imao jako teško djetinjstvo i čudno odrastanje. Otac je preminuo kad sam imao 14, a majka godinu nakon njega, nisam imao braće ni sestara, nikakve rodbine. Dakle, sa 15 sam ostao sam i morao sam postati spretan i imati visoko razvijenu inteligenciju za snalaženje na ulici. Bio je to težak život, morao sam se samostalno uzdržavati, bez ikakve podrške ili nasljedstva s obiteljske strane. Uslijed toga, razvio sam neobičnu socijalnu 'ekonomiju'.

Moja su djeca danas ponosna na mene, nemamo tako snažnu vezu kao ljudi koji žive u istom gradu i svakodnevno se viđaju, ali i dalje osjećamo da se volimo. Jednostavno smo drugačiji, ali dobro se zabavljamo.

O osobnom i umjetničkom razvoju:

Godine 1968., napustio sam Njemačku i otišao u Nizozemsku u kojoj je vladala vrlo liberalna klima. Ja sam 'dijete rata', rođen sam 1943., Nijemci su bili demoralizirani, vladao je osjećaj krivnje i gubitka.

Ako ste imalo senzibilni, a vjerujem da sva djeca jesu, i osjećate tu uništavajuću klimu, to je pogubno za dječju psihu. Ne bih poželio nijednom djetetu da prolazi kroz takvu groznu atmosferu. Obilježili su me demoralizacija, gubitak iluzija, uništenje, morao sam sam osmisliti što ću učiniti. Otišao sam u Amsterdam i ondje sam oživio. Nisam želio postati inženjer ili liječnik, što se očekivalo od djece nakon rata u Njemačkoj, stoga sam postao umjetnik. Imao sam sreće; upoznao sam se s polaroidnom fotografijom i sebe sam koristio kao model za promatranje promjena identiteta.

To je moje najveće životno pitanje – što je identitet? Imao sam cijeli niz pitanja o sebi, stoga sam krenuo istraživati tko sam i koristio sam se kamerom za blisko i detaljno proučavanje te kao sredstvo manipulacije mogućih identiteta. Ubrzo je sve postalo vrlo ludo i kaotično. Od 1969., pisao sam aforizme, poeziju o identitetu, tada sam otkrio fotografiranje te kombinirao 'racionalni' aspekt pisanja i emocionalni dio stvaranja fotografija. Nisam imao pojma u kojem će me smjeru to odvesti.

Danas imam jasnu ideju o vlastitom identitetu. Mislim da je prelako prihvatiti racionalno objašnjenje identiteta, bilo da je riječ o nacionalnom identitetu, vjerskom... zato što se ljudi gotovo nikad ne zapitaju tko su uistinu. Zauzeti su obrazovanjem, postizanjem prestiža, postajanjem 'nekim' tko će biti cijenjen itd. U tom smislu prate tradiciju i ne odstupaju: možda im se malo mijenjaju razmišljanja, ponašanja, drugačije se oblače, ali u osnovi, sve je isto. Mislim da je identitet, da se poetski izrazim, prekrasan, lomljiv, mali jedrenjak otisnut na nepreglednom, uzburkanom oceanu, ali sa sidrom veličine tankera. U tom sidru ljudi žele zadržati svoj identitet. Ja nemam problem s tim tko sam, a ne što sam.

Vrlo sam oprezan s pitanjem identiteta, nikad ne sudjelujem u nacionalnim smotrama, izložbama, predstavljanjima, manifestacijama. Primjerice, na venecijanskom bijenalu sudjelovao sam u međunarodnim paviljonima, ali ne i u nacionalnom. To sam uvijek odbijao.

Nikad nisam kršten, nemam svoju religiju, nisam vezan niti su me ikad povezivali s nekom crkvenom ili političkom institucijom, cijeli život sam jako pazio da se takvo što ne dogodi. Izbjegao sam vojnu obvezu, to je bio dio razloga zašto sam napustio Njemačku, željeli su me poslati na odsluživanje vojnog roka. Nikad nisam završio školu, nemam formalno obrazovanje, samouk sam. Nikad nisam imao nikakav ugovor s bankom, nikakav kredit, najam, zajam, nikad nisam posjedovao nekretnine.

Ali to je bilo tipično za šezdesete, ta ideja neovisnosti. To je bio model za demokraciju: tako sam mogao govoriti što sam želio, nisam morao ponavljati naučene fraze, nisam imao dugova, mogao sam govoriti protiv politike i ponosan sam na to.

Tada me najviše inspirirao Jean-Paul Sartre i njegova ideja da se možemo promijeniti, zatim francuski autori poput Rimbauda, bili su mi značajni s književne i umjetničke strane kao i francuski novi val u kinematografiji.

O stanju suvremene umjetnosti:

U književnosti se danas proizvodi u gigantskim proporcijama, kao na traci, u filmskim vodama mlade autore bombardiraju izborima i mogućnostima, da iz toga moraju proizaći i sjajni radovi, ali okolina, društvena klima i konstitucija današnjih umjetnika moralno i etički toliko se promijenila da mislim da više nitko ne može ponoviti ono što smo mi činili u naše doba.

Za mlade je bitno da nađu svoj put u današnjem svijetu, a velika je razlika u tome što se tada, na početku naših akcija, sve gledalo iz političke perspektive. U to su me vrijeme smatrali iznimkom jer sam se bavio isključivo vlastitim identitetom, a to je bila određena vrsta 'mudrog egoizma'. Danas je to vrlo drugačije; ne mislim da si ljudi postavljaju takva pitanja, ali umjetnici se danas više osamljuju i na pitanja o transcendenciji, uz različita sredstva i metode, nastoje odgovoriti u izolaciji. Ja nikad nisam imao studio.

O tijelu kao mediju, bolesti i životu nakon smrti:

Tijelo je medij izražavanja, a paradoks je to što sam ga ja nastojao autodestruktivnim performansima, zapravo – poništiti. Bilo je to divlje vrijeme i puno sam se ozljeđivao. Ono što sam radio s Marinom Abramović bilo je unakazivanje, autoagresija. To nije bilo zdravo, ali učinilo me snažnijim. Kao što je govorio Nietzsche, ono što vas ne ubije...

Kasnije sam imao projekt nazvan 'Rak' koji me dodatno osnažio. Od samih nesretnih početaka života pa zatim i tijekom bolesti, puno sam naučio. Naučio sam 'prevoditi' i nadrasti fizičke poteškoće.

Dijagnosticiran mi je vrlo agresivan tip raka, uz koji su uobičajene prognoze – dvije godine života. Naravno, osvrnuo sam se, pribrao se i zatražio svu pomoć koju sam mogao dobiti. Tradicionalnu kemoterapiju, alternativne metode, osjećao sam se kao u raskošnom supermarketu potencijalnih iscjeliteljskih mogućnosti i bilo je teško odlučiti se što izabrati. Meditirati na Himalaji? Liječiti se meditacijom? Za početak, budući da se rak vrlo brzo raširio, odradio sam kemoterapiju, samo da se zaustavi. Nije izlječiv, to je kronična bolest. Zatim sam probao sve ostalo, homeopatiju, ajurvedu, liječenje zvukom, akupunkturu, bioenergiju; to je bilo puno rada i puno uložena novca.

Moja supruga Lena nevjerojatnom se predanošću brinula za mene, danima i noćima. Mislim da me u konačnici zaliječila kombinacija njenog humora, inzistiranja da se puno smijemo i meditacije. Da, to je bilo to, smijeh i meditacija. Jako sam dobar u tome, jer sam godinama putovao u Indiju i proučavao i prakticirao posebne vrste meditacije i vizualizacije.

Projekt: Rak

Važan je bio stav, kako se nosite s time, jeste li previše zabrinuti oko činjenice da umirete, osjećate li se žrtvom, može li vas se prelako iziritirati ili ste stalno bijesni? Odluke koje sam donosio napravile su sjajan koktel i izbacile strah iz cijele priče. Rak i kemoterapija velike su stigme današnjice i ljudi ne vole pričati o tome. Rak automatski znači smrt, a to uopće ne mora biti tako.

Vjerujem da postoji nešto 'nakon smrti', ali ne u formi koju predstavljaju religije ili pojedini duhovnjaci. Tibetanci u Bardo Thodolu (Knjiga mrtvih) tvrde da postoji reinkarnacija, u to sumnjam. Život je prekompleksan, održavaju nas na životu razne tjelesne funkcije, a um nije inteligentan. U meditaciji je um najprodorniji 'poništavač' osjećaja i donošenja mira. Ako imate svijeću i ugasite plamen, gdje on odlazi? To je molekularna promjena koja se dogodila, nije zauvijek nestao. Kad život nestaje, postoji problem s dušom, sviješću koja se oslobađa zarobljenosti u tijelu i to je bolan proces.

Vjerojatno to ljudi nazivaju rajem ili paklom. Možete imati vrlo lijepo i smirujuće iskustvo smrti ili tegobno. Nakon tzv. kliničke smrti, započinje nepoznato molekularno putovanje. Sumnjam da ćemo biti reinkarnirani kao ljudi; možemo biti komarac, pas, nešto treće, ali ne nužno 'logičan' produžetak u novo biće naše vrste. U sljedećoj inkarnaciji volio bih biti drvo. Smireno i stabilno. Veličanstveno, zar ne.

O životu i radu s Marinom Abramović:

Tijekom susreta s Marinom za vrijeme performansa u MOMA-i (tijekom tog performansa Marina Abramović nepomično je sjedila na stolici i gledala u oči svakog posjetitelja koji bi joj sjeo nasuprot, no u jednom trenutku taj je posjetitelj bio Ulay, kojeg nije vidjela godinama, op. a.), bio sam puno manje dirnut nego ona. Prvo, treba napomenuti da taj susret nije bio insceniran ili unaprijed dogovoren. Znao sam da ona ima svoj nastup, bio sam pozvan na otvaranje, otišao sam, pogledao izložbu, naživcirao se koliko je mojih, tj. naših zajedničkih, blago 'prepravljenih' radova bilo tamo, da sam pomislio kako projekt treba nazvati 'The artist is NOT present', umjesto 'The artist is present'.

Ondje su bile moje ideje, ali ja sam 'nedostajao'. Sean Kelly, njen galerist, uzeo me za ruku i rekao mi da sjednem nasuprot nje, a da me on nije potaknuo, možda i ne bih sjeo. Ono što je ona napravila bio je naš zajednički performans iz prošlosti, 'rascijepljen' napola. Mi smo sjedili sučelice i gledali se 90 dana u tišini, bez emocija, samo zureći. Marina je to samo prepolovila i ostala sjediti sama.

Prvo sam pomislio, ne idem, ne mogu joj to dopustiti. Ali onda me Sean sve više nagovarao i pristao sam. Marina to nije očekivala a imala je i dobre razloge. Zato što je ponovno postavila naš zajednički performans kao 'novu točku', prisvajajući ga. U tom trenutku nisam ništa osjećao u vezi s time, ali tijekom vremena primijetio sam da ona to stalno čini. Uglavnom, ne radi ništa novo, ništa svoje.

Marina Abramović i Ulay

Dobar dio svega toga odnosi se na našu stalnu opoziciju: ona je ne vrhu, ja se uvijek držim dna, ona želi publicitet, ja želim samoću; to je sjajno, i dalje smo povezani tim krajnostima. Ona je uvijek radila na tome da postane celebrity, za razliku od mene. Dok je ona bila u stilu, a ja sam bio u sadržaju.

Prvi put smo se susreli 1975., izvodila je jedan radikalni performans, u kojem je žiletima na trbuhu izrezbarila pentagram, a ja sam joj nakon toga previo rane. Nije me na početku privlačila fizički ni ljubavnički, ali sam se divio njenoj snazi i hrabrom umjetničkom činu; smatrao sam to izvanrednim i subverzivnim. U to vrijeme radio sam slične stvari kao ona, lude. Već je tada imala intenzivnu solo karijeru, kao i ja, prepoznali smo se u umjetnosti i postojala je velika privrženost među nama nakon upoznavanja. Ostala je sa mnom nekoliko dana u mom stanu u Amsterdamu i veza je iz prijateljstva prerasla u strast. No teško je biti u takvim vezama, s dva velika ega, stoga se vratila u Beograd, a nakon nekog vremena dogovorili smo se da se nađemo na sredini, u Pragu.

Zatim se doselila kod mene u Amsterdam, počeli smo zajedno raditi i zajedno potpisivati radove, što nije bila laka odluka za dvoje ostrašćenih mladih umjetnika, vrlo svojeglavih u svojim zamislima. 1976., napravili smo prvi zajednički performans na venecijanskom bijenalu. Kad smo prekinuli, to nije bila odluka, jednostavno se, kao i sve ostalo - dogodilo. Kad se dugo živi kao par, pojavljuju se nezadovoljstva, nepovjerenja, iritacije, sukobi ega... Nismo ništa planirali, prekid nismo kontrolirali niti kalkulirali, imali smo različite ideje o tome kako nastaviti u umjetnosti, a ja sam odbijao svoj anarhizam svesti na institucionalnost.

Nije tu bilo glasnih svađa, tučnjave ili bilo čega takvog, samo smo odlutali u drugačijim smjerovima. Problem je bio to što su mnogi ljudi u svijetu umjetnosti očekivali od nas da zauvijek nastavimo stvarati zajedno.

Ništa joj ne zamjeram.

O smislu mijenjanja svijeta:

Postojalo je vrijeme kad se nisam slagao sa sobom, društvom i umjetnošću. Postao sam umjetnik upravo zbog tog nezadovoljstva i bilo je trenutaka kad sam htio promijeniti svijet. Sebe, sve, vrlo ambiciozno. No vrlo brzo sam shvatio da je bolje da se povučem u sebe i nastojim spoznati tko sam zapravo – ja. Tko to želi promijeniti svijet? Sve više sam napuštao ideju da promijenim svijet, a sve više sam davao sebi priliku da postanem uzor, osoba kakva bih volio biti, a manje diktator koji želi nametnuti svoja mišljenja i stavove svijetu, poput Hitlera ili Napoleona.

Danas bih savjetovao mladim umjetnicima da rade u svom dobu, što suvremenije stvari te da ne rekreiraju stare performanse; to je dosadno, teatralno i svodi se na simulaciju. Nema razloga za ponavljanje djela starih 40 godina. Neka se okrenu pitanjima koja se tiču današnjice, neka u vezi s njima budu pametni i osjećajni, kako bi im mogli dati neki smisao i izdići se iznad prosječnosti.

Umjetnost stvara senzacije koje inače ne bi postojale, a kad je senzacija dobra, može vam promijeniti život. Postoji toliko gorućih pitanja, bez obzira na geopolitičku određenost, da postoji isto toliko različitih načina tematiziranja tih pitanja.

O novim projektima:

Projekt 'Earth Water Catalog' (u kojem se okupljaju radovi različitih umjetnika posvećenih temi vode i njezina značenja u suvremenom svijetu, op. a.) stavljen je na čekanje, ali nedavno smo obnovili cijelu web-stranicu i nadam se da će se ljudi ponovno uključiti. Svi mogu pridonijeti, uskoro ćemo redizajnirati stranicu te pozivam sve da uskoče u taj projekt.

Trenutačno sam zaokupljen turnejama po filmskim festivalima, organiziranjem izložaba, u čemu ne uživam toliko kao u gostovanjima, jer više volim raditi na svojim projektima; ponovno pišem aforizme, osnovao sam Ulay Foundation, gdje katalogiziramo cijelu moju umjetničku produkciju, što je golem administrativni posao. Volio bih prirediti veliku retrospektivu, ali nije lako, ljudi koje bih želio za kustose pripadaju velikim umjetničkim institucijama, a to nastojim izbjeći.

Drugi problem je to što su moja djela toliko raznovrsna da je pravi izazov kako naći nit koja bi ih sve povezivala.

U rujnu kod nas izlazi knjiga 'Whispers: Ulay on Ulay', u kojoj su okupljeni moji razni intervjui.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi