INTERVJU: ADRIAN PEZDIRC

'U sedmom osnovne došao sam kući i rekao da ću biti glumac'

  • Autor: Nina Ožegović
  • Zadnja izmjena 27.03.2017 12:17
  • Objavljeno 27.03.2017 u 12:01
Adrian Pezdirc

Adrian Pezdirc

Izvor: Pixsell / Autor: Zarko Basic/PIXSELL

U Zagrebačkom kazalištu mladih ubrzano se završava predstava 'Črna mati zemla' u kojoj glavnu ulogu Matije Dolenčeca, pisca u kreativnoj i intimnoj blokadi, glumi mladi i nadareni glumac Adrian Pezdirc. Kako je riječ o praizvedbi punokrvnog romana 'Črna mati zemla' Kristiana Novaka, koji je nagrađen književnom nagradom tportala za najbolji hrvatski roman, već se tjednima nagađa kako će redateljica Dora Ruždjak Podolski dočarati taj magični svijet Međimurja i njegovu galeriju impresivnih likova i događaja. Odgovor na to pitanja saznat će se 1. travnja, kada će Novakov komad biti praizveden uz svesrdnu pomoć dramaturga Tomislava Zajeca i cijelog ansambla, od Dade Ćosića i Doris Šarić Kukuljice do Urše Raukar. O radu na predstavi razgovarali smo s mladim glumcem Adrianom Pezdircom koji iza sebe već ima nekoliko zapaženih nastupa

Adrian Pezdirc rođen je u Zagrebu 1990. i ima, kaže kroz smijeh, 'godina koliko i naša država'. Diplomirao je glumu na Akademiji dramskih umjetnosti 2014. Dolenčićevom predstavom 'Tartuffe', a zatim je radio s Brankom Brezovcem 'Pomutnje gojenca Torlessa', da bi ubrzo došao u ZKM na stručno usavršavanje. U kazalištu u Teslinoj prvo je glumio u 'Pretposljednjoj pandi ili statici' Dine Pešuta i Saše Božića, uslijedio je 'Čarobni brijeg' Janusza Kice gdje je već naznačio da može uvjerljivo utjeloviti i vrlo komplicirani lik, a sada je pred novim izazovom: kako kroz lik Matije Dolenčeca prikazati njegovu krizu identiteta, bijeg od ljubavi, potisnute dječje strahove i duboku potragu za ljubavlju te sve ono što iza lijepe vanjštine skriva Međimurje.  

Kako vas se dojmio taj višeslojan roman 'Črna mati zemla' Kristiana Novaka? Je li vas sudbina glavnog lika jako potresla?

Kad sam se prošlog ljeta počeo dogovarati s redateljicom Dorom Ruždjak Podolski za ulogu u predstavi, uzeo sam roman u ruke i pročitao ga za dva, tri dana u jednom dahu. Roman me je toliko obuzeo da sam se morao distancirati od priče kako bih došao k sebi. Čitajući roman i ponirući sve dublje u priču bilo mi je jako teško kao čitatelju, glumcu i kao osobi koja će morati raditi na interpretaciji lika. Najviše me je potresao motiv pedofilije i priča oko Franje Klanca i Matije Dolenčeca. Franju ubija selo i specifično socijalno okruženje koje ne zna ili ne želi znati kako bi se nosilo s tom traumom i grozotom koju jedan čovjek može učiniti drugome, dok Matiju na neki način ubija priroda jer se prepušta Majci Prirodi i Majci Zemlji da ga uzme i spoji s ocem i onim što mu nedostaje i što ne razumije.

  • +17
  • +14

Proba predstave 'Črna mati zemla'

Izvor: Promo fotografije / Autor: Promo

Sve je više kazališnih predstava koje nastaju prema književnim predlošcima hrvatskih romana. Mislite li da se dovoljno pažnje posvećuje adaptaciji hrvatske proze?

Ne, hrvatskom tekstu, jeziku i romanu definitivno se posvećuje premalo pažnje, i od strane vlasti i od nas samih, tako da je pohvalno to što se na scenu postavlja ovaj Novakov roman. Svi se nacijom busamo u prsa, a zaboravljamo da nacija nastaje u kulturi i jeziku. Roman koji je pisan na hrvatskom jeziku sigurno je drukčiji nego prijevod, jer se u prijevodu nužno gube neke bitne stvari. Ovaj roman pokazuje naše nevjerojatno bogatstvo jezika, primjerice, da se netko iz Čakovca ne može razumjeti s nekim s Visa što potvrđuje naše bogatstvo kulture i identiteta, i to mi je predivno. S druge strane, svake godine s Akademije dramskih umjetnosti izlazi šestero mladih ljudi koji su školovani za posao pisanja i mislim da i oni trebaju dobiti svoj prostor u kazalištima.   

Roman otkriva i patogenu stranu Međimurja – porast samoubojstava, ali i slučaj pedofilije. Ocrtava li roman na pravi način situaciju u zemlji ili je Novakova slika previše mračna?

Mislim da svaki prostor ima i neke patogene elemente, samo je pitanje kako se društvo nosi s tim traumama. Mislim da je super to što je Novak o tome progovorio. Naime, kad se progovori o nekom problemu ili traumi, to nužno vodi nekoj vrsti terapije i izlječenja i pisca i društvene sredine. Pisac pak ima slobodu da stvari koje ga okružuju ispriča onako kako misli da treba. Je li to nekome previše ili ne, stvar je osobnog afiniteta. On je u svom pristupu bio iskren i zbog toga ljude privlači roman 'Črna mati zemla', koji je već tiskan u trećoj nakladi i doživljava uprizorenje u kazalištu, a snima se i film. 

Problem pedofilije iznimno je aktualan društveni problem. Prije nekoliko godina počeli su se u javnosti i u Hrvatskoj i na svjetskoj razini otkrivati skandali vezani za Crkvu i pedofiliju. Kako gledate na taj problem?

Mislim da je dobro to što Kristian Novak u romanu na cijeli taj problem pedofilije gleda s određene distance i na političkoj i socijalnoj razini, i što ne napada Crkvu. Zato mi nije jasno zašto su se određeni pojedinci i udruge digli protiv Novakova romana, osim vlastite samopromocije i traženja medijskog prostora. Taj čin nitko ne očekuje u romanu premda postoji nekoliko hintova i situacija koje ga najavljuju, no kako postoji puno rukavaca, te aluzije čitatelju jednostavno promaknu. Tako da ni u predstavi nema nikakve najave za sam taj čin, to se jednostavno desi.

Određuje li taj motiv u potpunosti vaš lik?

Ne! Tomislav Zajec napravio je zaista sjajnu dramatizaciju romana i time mi je jako pomogao u gradnji lika, kao i Dori Ruždjak Podolski u maštanju i režiranju komada. U predstavi se sve slaže bez prethodne najave što je dobro i lijepo jer ni život ne najavljuje najgore stvari nego se one događaju zbog nesmotrenosti i spletom okolnosti, dakle bez najave. Znači, motiv pedofilije nije me određivao u gradnji lika.  

Kristian Novak - 'Črna mati zemla'

Kristian Novak - 'Črna mati zemla'

Izvor: Pixsell / Autor: Pixsell, OceanMore/facebook

Kako ste se pripremali za svoju ulogu Matije Dolenčeca, pisca u osobnoj i spisateljskoj krizi, s obzirom na međimurski dijalekt?

Matija je glavni lik i u romanu i predstavi. Odmah sam shvatio da je jezik jako bitan i da će mi iz tog specifičnog međimurskog narječja puno toga doći, od osjećaja do načina korištenja tog jezika. Na tom malom prostoru veličine Parka prirode Medvednica postoje dva različita dijalekta, mi govorimo gornjomeđimurskim dijalektom, tako da je rad na jeziku bitno odredio u kojem ću smjeru graditi svoj lik i na koji ću način tretirati jezik. Naime, način na koji jezik nastaje puno govori o nekom sociološkom okruženju i životnom prostoru. Puno nam je pomogla fonetičarka Ines Carević s Filozofskog fakulteta, inače Novakova prijateljica, koja je i sama izvorna govornica međimurskog jezika. Kad mi je u jednom trenutku rekla Nemoj toliko artikulirati riječi, budi ljeniji, ljenije izgovaraj slova, sve mi se otvorilo i shvatio sam gdje leži čar međimurskog. To je lijep dijalekt, magičan i poetičan, ugodan za govoriti.     

Kakva je bila suradnja s kolegom Dadom Ćosićem koji igra Franju?

Dado i ja zajedno smo studirali na Akademiji i igrali u 'Tartuffeu' Krešimira Dolenčića u kojem sam ja bio Tartuff, a on Orgon. Našu suradnju uopće ne doživljavam kao posao nego kao vrlo ugodnu komunikaciju. U radu nam je veliku podršku i doprinos u izmaštavanju stvari dala Dora Ruždjak Podolski, tako da mogu reći da je sve bilo jako lijepo i ugodno. Predstavu doživljavam kao štafetu, ja krećem s utrkom, predajem ju Dadi i on utrčava u finiš, kad se vidi sva ljepota i predstave i prijateljskog odnosa ta dva dječaka.       

Tihana Lazović i Adrian Pezdirc u novom projektu Montažstroja

Tihana Lazović i Adrian Pezdirc u novom projektu Montažstroja

Izvor: Promo fotografije / Autor: Promo

Vi i Dado Ćosić uspjeli ste se nametnuti kazalištu i filmu. Kakve šanse ima mladi glumac danas u Zagrebu i Hrvatskoj nakon završetka Akademije? Ima li dovoljno ponuda, poticaja, motivacije?

Ne! Kategorički ne. Danas mladom glumci nije lako. Ne znam kome je palo na pamet otvarati petu privatnu akademiju Libertas u Zagrebu što je na četiri milijuna stanovnika potpuni apsurd. Svi mi iz te generacije Dolenčićeva 'Tartuffea' marljivo smo studirali pet godina da bismo bili tu gdje smo sada i mogli raditi ono što volimo i pridonositi kulturnoj zajednici. Dado Ćosić, Anđela Ramljak, Hrvojka Begović i ja glumimo u ZKM-u, Anja Đurinović je u Gavelli, Mija Anočić Valentić je u Kerempuhu, Tihana Lazović i Lukrecija Tudor snimaju filmove, a Filip Riđički i Karlo Mrkša snimaju TV serije. Mi smo jedni drugima davali beskrajnu potporu jer smo bili svjesni da odnos prema mladim ljudima na kazališnoj sceni nije OK, a istodobno smo promišljali na kritičan način situaciju oko sebe i pokušavali se suživjeti s njom. Našoj vidljivosti pridonijelo je i šest nagrada koje je dobio 'Tartuffe' te izvrstan Dolenčićev PR koji je učinio sve što je bilo u njegovoj moći da nas svi vide i zapamte. No najvažniji je bio naš trud.     

Nakon 'stručnog usavršavanja' konačno ste postali dio ansambla ZKM-a. Je li ZKM bio vaš izbor?

Jedini. Pohađao sam učilište ZKM-a u kojem me je Ines Škuflić zarazila kazalištem, a Desanka Virant plesom. Najveći gušt bio mi je gledanje predstava sa stepenica u gledalištu dvorane Istre ZKM-a. U sedmom razredu osnovne škole došao sam kući i rekao da ću biti glumac. Gluma je bila moj izbor, nije bilo alternative. Roditelji su mi dali podršku premda nisu iz svijeta kazališta – mama je psihologinja, premda je u Osijeku upisala Akademiju, no baka joj je zabranila taj studij, a tata je agronom. Baka danas dolazi na 'Čarobni brijeg' i uživa u predstavi. U ZKM-u se osjećam ugodno, ansambl funkcionira kao moja klasa, no sve više shvaćam koju odgovornost to nosi. 'Čarobni brijeg' Janusza Kice doživio sam kao doktorat. Dva mjeseca rada s Kicom bilo mi je kao semestar na faksu. Kad je predstava izašla, shvatio sam što znači igrati predstavu od tri sata, biti prisutan na svakoj izvedbi i uvijek iznova igrati istu ulogu i ne prepuštati se letargiji.

Urša Raukar i Adrian Pezdirc na probi u ZKM-u

Urša Raukar i Adrian Pezdirc na probi u ZKM-u

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: ZKM

Kako vidite sustav hrvatskih kazališta? Je li model s ansamblima dobar?

Mislim da je taj sustav dobar. Kazališni model s ansamblima otvara prostor za rađanje nekog novog kazališta. Čim kazalište postane dijelom konzumerizma, nužno gubi svoju živost i napredak i ulazi u službu medijskih kampanja i prodaje proizvoda. Mislim da u kazalištima treba zadržati ansamble, ali trebamo se svi zajedno zapitati gdje će svi ti mladi ljudi raditi jer takva proizvodnja glumaca na pet akademija vodi proizvodnji socijalnih slučajeva. Odgovornost je na svima nama.

Je li moguće odvojiti kazalište od politike?

Prethodni odgovor ukazuje na očite veze politike i kazališta, dakle nemoguće ih je odvojiti, ali su bitni način i mjera. Svaka osoba je politična i svakoga se tiče politika, a svaka umjetnost – kazališna, filmska, likovna ili glazbena – nužno reflektira društvo, život i prostor u kojem nastaje i mora biti ogledalo svijeta. Po meni je bavljenje kazalištem, kao i svakom drugom umjetnošću, društveno odgovorno zanimanje. Svaki tekst, čak i trećerazredna komedija, ili djelo nobelovca, nužno ima u sebi neku političku situaciju i vrijeme u kojem nastaje, samo je pitanje hoće li se ili neće iščitavati kroz to političko ogledalo. Kazalište nužno ima mišljenje o politici, ali pitanje je želimo li politiku koja ima mišljenje o kazalištu i uvjetuje njegovoj kvaliteti i namjeri.   

I na kraju, kakvu predstavu publika može očekivati?

Magičnu bajku o ljubavi i djetinjstvu koje je bilo traumatično onoliko koliko je i svako drugo djetinjstvo traumatično. Ova predstava govori i o prorađivanju traume, pokušava ukazati na svjetlo na kraju tunela te dovodi do čišćenja i olakšanja nakon svega što se desilo.

Ima li u tom prorađivanju trauma sličnosti s našom situacijom?

Mislim da je vidljiva sličnost s današnjim vremenom: ako se trauma ne proradi i ne nađe neki svoj katalizator, ona nužno vodi u još veću traumu što potvrđuje i slučaj napada na HAVC i sve ono što se 25 godina guralo pod tepih. Pritom mislim na rat i promjene vrijednosnog sustava, države, ekonomskog stanja, jezika i nacije, znači, svega što utječe na formiranje države. Odgovornost leži na svima onima koji su 25 godina sustavno zatirali dijalog i komunikaciju među ljudima, koji su proživjeli traume, bili povezani s njima, ili su sve gledali na ekranu, ali u vremenu potpunog ludila.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi