Riječka predstava prva je režija kontroverznog bivšeg umjetničkog ravnatelja beogradskog kazališta Atelje 212, koji je svojedobno svojim tematskim sezonama i odabirima naslova izazivao buru jednaku navodnom financijskom krahu nakon njegovog ne baš samovoljnog odlaska. Je li pričom o herojima želio nešto reći i o sebi, kao i o cijelom slučaju koji ga je 'proslavio', i nije toliko važno. Važnije je zato ono što je, uz pomoć dramaturginje Magdalene Lupi Alvir, Mladenović uspio napraviti: veliku predstavu po predlošku koji još uvijek ima pomalo mitsku vrijednost i zaplet konkurentan današnjim hi-tech trilerima s primjesama teorije zavjere.

Dumasovi junaci zaslužili su scenski život, i čudi kako ih se domaći repertoari rijetko sjete, iako imaju sve karakteristike potrebne za kazališni hit. Ljubavne i političke intrige, igra vlasti i moći, demonski negativci i krajnje simpatični pozitivci, neprekidna akcija... sastavnice su ove pikareske koju se 'čita' u jednom dahu. Kokan Mladenović sve je to iskoristio, ali je dodao i sasvim opravdan sloj sumnje u opisano stanje stvari, ne samo u vrijeme Louisa XIII.

Predstava tako ima dvije razne, onu koja do samoga kraja vjerno prati Dumasov roman, i onu koja propituje stanje današnje društvo i mogućnosti kazališta u njemu. Tendencija je jasna već od uvodnog songa svojedobno feralovca a danas jednog od najzanimljivijih 'stihoklepaca' ovih prostora Predraga Lucića, koji na mušketirski slogan 'Svi za jednoga, jedan za sve' odgovara 'Šteta što traju predstavu, dvje'. Taj dodani sloj je neusporedivo zanimljiviji jer Lucić zahvaća široko dok se na prepoznatljiv način igra riječima i piše o seksu, uspjehu, moralu te, naravno, o Domovini i Crkvi. Duhoviti i 'lucićni', songovi funkcioniraju kao svojevrsni brehtijanski odmak, mogućnost izlaska iz avanturističke fikcije i priprema za konačno iznenađenje, kad se svijet morala i solidarnosti uruši kao kazališna iluzija kad padnu kulise.

Iako ne zvuče uvijek najbolje, jer skladateljica Irena Popović ima iznenađujućih uspona i padova u tretiranju Lucićevih tekstova, 'Tri mušketira' vizualno su efektni: kostimi Tatjane Radišić vješta su kičasta parafraza historijskih, sasvim u skladu s dvostrukim kodom predstave vidljivim i u scenografiji Marije Kalabić. Teatar u teatru naglašen kutijom na pozornici slijedi redateljevu namjeru da ne postavi samo povijesni avanturistički roman nego da preko njega progovori o 'sada i ovdje'. U pluseve ove predstave treba ubrojiti i razigrani ansambl: D'Artagnan Igora Kovača prirodan je glavni lik sa svim karakteristikama te funkcije, a stranu mu drže nepotrebno karikaturalno dijalektalan Porthos Dražena Mikulića, ambiciozno dramatičan Jasmin Mekić kao Athos i od ideala najudaljeniji Aramis Alexa Đakovića. Bitno kompleksnije i upečatljivije uloge ipak pripadaju mračnijoj strani priče: Damir Orlić kao Richelieu izvanredno je oličenje manipulacije, ambicije i zla, usporediv jedino sa smrtnonosno zavodničkom Milady Tanje Smoje, pa su njihovi komorni dueti ujedno i dramski najsnažniji trenuci trosatne predstave. Zgodne epizode pripadaju i Aleksandri Stojaković te Niki Mišković, dok se za humor brine Denis Brižić.

Unatoč svim kvalitetnim stavkama, ova produkcija ipak ima i nekoliko problema, na izvedbenoj i na, uvjetno rečeno ideološkoj razini, koje nisu nužno i potpuno odijeljene. Prizori borbi, na primjer, ambiciozno su zamišljeni ali ne i izvedeni, dok koreografija malo i previše podsjeća na laka žanrovska rješenja mjuzikla, s očitim izvođačkim nedostatkom iskustva. Ako to još i jesu detalji koje će reprize i učestalost igranja popraviti, sraz između stripovske plošnosti žanra i vjernosti predlošku s jedne te frljićevskog lažnog dokumentarizma i p(r)okazivanja kazališnog mehanizma s druge strane, dio je same strukture predstave i zato 'nepopravljiv'. Iako sve (na) što (u)kazuje jest točno, način kako se iz blještavila igre prelazi u pseudoaktivizam daje predstavi karakter svojevrsne 'navlakuše' institucionalnog tipa. Drugim riječima: umjesto da odmakom poništi spektakl, ona spektakularizira odmak, te tako 'usisava' komentare i točnost njihovih uvida. Kao programirana uspješnica, 'Tri mušketira' su hvalevrijedan potez, ali kao 'poziv na promjenu' uvjerljiv koliko i mušketirska nepobjedivost.