Evo nam, dakle, i nove trećine sezone serije 'Stranger Things' na Netflixu. Prije nego što išta napišem o seriji kao o seriji, moram reći da mi Netflix s tim svojim lomljenjem sezona na pola, na trećine, sad će valjda biti na osmine i sedmnaestine – fakat ide na jetra. Majke ti, ponekad se s tim njihovim forama osjećam kao da mi je stigao dopis iz katastra Donje Božjakovine, gdje mi je prije dvjesto godina živio neki čukun-čukundjed, pa sad geodeti i činovnici pokušavaju ustanoviti vlasništvo nad nekom zemljom i onda mi šalju obavijest da smo ja i ostali nasljednici pokojnog čukun-Ambrozija sada vlasnici jedne sedamdesetine šumskog puta kroz šipražje. Odmah mi dođe da pošaljem dopis u Donju Božjakovinu i svim katastarcima javim da se odričem svega u zadnjih petsto koljena i neka me prestanu gnjavit.

Tako mi je i sa 'Stranger Things'. Em mi ne valja još od prošle sezone (a ni prije mi serija nije bila spektakl), em mi ovo s cjepkanjem fakat umara živac tanani. Samo još fali da izdaju Stranger Things: Epizoda 5.3.12/B – Extended Director’s Cut Z Levom Nogom. I naravno da će objaviti točno u trenutku kad skuham juhu s noklicama, sjednem pred smart TV misleći da ću pogledati nešto cijelo. Ništa, brale. Opet pretanki rezanci od epizoda.

Duga mračna noć

No što je – tu je, prve četiri epizode pete sezone su vani, svi svjetski kritičari bindžali su ih do dugo u zimsku, bijelu noć pa kud svi Turci, tu i mali Mujo, odnosno ja. Džizuše i Krajste, kakva Golgota. Mislim, okej, nije da je to NAJGORE što postoji na Netflixu – za to bi se trebalo malo jače potruditi i NAMJERNO usrati motku, ali ako sam se u četvrtoj sezoni pitala: 'Zašto ja ovo još gledam?', sad sam se bogme zapitala zašto ovo ITKO još gleda.

Naravno, pitanje je retoričko jer znam odgovor. 'Stranger Things' muze nostalgiju za osamdesetima, žal za nevinijim, jednostavnijim i toplijim dobom u kojem su svoje djetinjstvo i mladost proveli pripadnici generacije koja danas vlada svijetom ili stenje pod vladarskom čizmom svojih nekadašnjih šulkolega. A kad te četrdesete, pedesete ili šezdesete zateknu u svijetu kakav danas jest, čežnja za boljom prošlošću neiscrpan je izvor. Netflix, kao pravi megakapitalistički streaming muzar – to zna iskoristiti. Takve su mu stvari raison d'être, zbog toga postoji, tako nas drži da mu ne otkažemo pretplatu. Netflix nam zato i s ovom razlomačkom sezonom nastupa kao legalni diler nostalgijom. Jer serija sada, u ovom izdanku, u svakom drugom pogledu, barem što se mene tiče, nema smisla.

Ove sad, novoponuđene epizode djeluju kao da ih je netko snimao dok je imao gripu, temperaturu 39 i osobni zavjet da neće uopće razmišljati o radnji. Čak ni ona čuvena ‘Netflix glossy’ šminka više ne funkcionira, sve izgleda kao polumrtva verzija same sebe. Doslovno sam u jednom trenutku mislila da mi je oko napola u Upside Downu, a napola u menopauzi ili - kak' se ono to zove - ANDROpauzi autora. Nije serija horor, ali je horor koliko je dosadna.

Privlačnost 'Stranger Thingsa' oduvijek je bila u formuli koju bi se moglo sažeti u sljedeće: klinci + čudovišta + bicikli + ‘running up that hill’. Sad više nema klinaca, odnosno, klinci više nisu klinci nego ljudi koji izgledaju kao da odrađuju pripravnički u Fortenovi, ali se i dalje deru ‘Eleven, we need you!’. A prava je istina da je Eleven ta koja nešto treba, i to treba psihoterapiju, Xanax i kontracepciju, a ne još jednu epizodu u kojoj spašava Hawkins kao da je lokalni DVD klub. I to se vidi praktički u svakoj sceni. I ne samo na Eleven.

Ako još jednom vidim Mikea kako dramatično gleda nešto što izgleda kao scenografija od stiropora, bacit ću papuču u TV. Will je emocionalna krpa, ali ne na cute način, nego u stilu ‘halp, pogubio sam se u radnji i autorima se ne da’. A cijela metafora Upside Downa sad više izgleda kao da je snimana u napuštenoj kotlovnici lokalne osnovne škole, ali loše.

Ispod nostalgije nema sadržaja

Glavni problem sa 'Stranger Things' još je od prve sezone to što ispod nostalgije, referenci na Spielberga, Stephena Kinga i nešto bum-tras efekata za ljubitelje (uglavnom pitomih) horora – nije bilo baš puno sadržaja. Klinci u njegovu središtu bili su fora zato što su bili klinci, pa je njihov klinački način poimanja svijeta i borbe protiv zla kreirao nevjerojatne situacije, generirao dramu, ali i simpatije publike.

Scenaristi se tu nisu morali previše truditi, likovima nije trebalo dodavati neku dubinu, slojeve, posebnu motivaciju, emotivnu složenost. Sve je proizlazilo iz tog sukoba djetinjeg sa sasvim odraslim i izvitoperenim zlom naopakog svijeta prikačenog uz Hawkins u Indiani, a pukotine u priči i karakterizaciji najviše su se vidjele na odraslim likovima, koji su počesto djelovali kao karikature. Ali koga briga za odrasle. U ST-u su klinci bili središte.

E, ali klinci su već u četvrtoj sezoni prestali biti klinci, a sada, u petoj, već pomalo djeluju k'o da srljaju prema srednjim godinama, pred prvim su razvodom i upravo su podigli kredit za preuređenje kuhinje. Mladenačke tjeskobe pretočene u naopaki svijet zla sada više nisu toliko uvjerljive kao metafora, pomalo zamorna i nimalo uzbudljiva (osim specijalnih efekta) postaje njihova borba protiv zlog vojnog kompleksa koji nastoji kontrolirati Upside Down, efektivno uništavajući Hawkins u Indiani kao zajednicu, a njihovi sve kompleksniji i odrasliji profili odjednom djeluju tanko, bez sadržaja i emotivno neodraslo.

I sad, Netflixove zlatne koke ilitiga braća Duffer tom objektivnom i ne samo vidljivom, nego i vrištećem problemu doskaču onako kako je to uobičajeno u TV i streaming svijetu serija – ubacuju nove likove koje tumače hollywoodski teškaši, kao u slučaju ove nove sezone Linda Hamilton kao Dr. Kay. Što je sve divno i krasno, ali sama činjenica što se pojavila, što zna glumit i što je faca – nisu dovoljni. Ostali odrasli likovi sad ne samo da su žetončići, što su oduvijek i bili, nego postaju i praktički bespotrebni i bezlični. Pogotovo mi je tu žao zbog Hopa, koji je nekoć barem bio rubno zanimljiv kao pijanac i propalica, a sad je samo rekvizit.

Linda Hamilton je, ponovit ću, kraljica, ali ovdje izgleda kao da je netko teleportirao Saru Connor u školsku predstavu i rekao joj da glumi ozbiljno. Jadan Hopper izgleda kao da čeka da mu završi smjena u Lidlu. Čak se i ne trudi više. Čovjek je duševno odustao. Dajte mu piće, cigaretu i izlaz iz ove franšize.

Neki novi klinci

Problem klinaca koji više nisu klinci autori su pokušali riješiti i time što su sad u priču uveli nove klince, odnosno, mlađu braću i sestre dosadašnje klinčadije i tinejdžera, što na momente možda i jest simpatično, ali više nije to. Problem se, barem ako se mene pita (a trebalo bi :)), mogao riješiti jedino tako da se od originalnih klinaca fakat učinilo odrasle ljude s nešto razrađenijim unutarnjim životom, karakterom, previranjima i emocijama.

Znam da će sad mnogi reći da bi oni i trebali biti malo zamrznuti u vremenu jer su sve njihove strepnje, djetinje i mladenačke tjeskobe zarobljene u naopakom svijetu Upside Downa i dok se ne razriješi sotonski Vekna (meni uvijek – kad smo već kod nostalgije za osamdesetima – zvuči k'o Đekna). Ali jedno je biti zarobljen u razvoju zbog zla i naopakog, a drugo je biti loše napisan lik jer ti autori koji te pišu nastoje što više iscuclati od gledatelja koji hoće svoje djetinjstvo iz 1983.

Novi klinci su simpatični kao prvomajski sendvič s jajima koji si zaboravio u torbi. U početku okej, a onda se pitaš zašto to jedeš i hoćeš li završiti na ispumpavanju u Vinogradskoj. Toliko su generički da sam ih prestala razlikovati. Sve je to neki meta pokušaj rebootanja originala, ali djeluje kao što bi i djelovao reboot ‘Top Guna’ kad bi kao Mavericka uzeli lika iz TikTok skečeva.

Uglavnom, sve to mi je uvelike otežavalo gledanje ove trećine zadnje (faladragombogu) sezone 'Stranger Thingsa', a nije da mi je i prije bilo lako. Pa mi ni vojni kompleksi, pucačina i efekti nisu to mogli nadoknaditi. Bila bih sretna da sve ovo mogu odmah zaboraviti i staviti cijelo poglavlje 'Stranger Thingsa' iza sebe, ali dolazi Božić, još epizoda, još parcelica čukundedine staze kroz šumu… Ajme majko.

Strahujem da nas Netflix neće samo držati kao taoce ove serije još tih rascjepkanih kusa epizoda, nego i pet ‘recap specijala’, tri making-ofa i jedne dokumentarne serije o tome ‘kako je Stranger Things promijenio svijet’. Ma nije promijenio, ljudi moji. Promijenio nam je samo toleranciju na loše serije. I vrijeme je da nas oslobodi tog svojeg napornog naopakog svijeta.