"Ja od jutra nisam stao", prvo je što mi kaže na početku ovog razgovora Jerko Marčić, kazališni i filmski glumac kojeg znamo po nizu snažnih uloga na nezavisnoj i institucionalnoj sceni. Rečenica koja odjekuje kao eho naslova hit-predstave u kojoj u zagrebačkom Kerempuhu igra glavnu ulogu ne opisuje užurbano glumačko kretanje kroz zagrebačku sezonu: posljednjih godina, Marčićev se rad iz glavnoga grada preselio u Kuću Klajn u Klanjcu, koja za njega i njegovu partnericu, producenticu Dunju Bovan, od 2019. funkcionira kao dom ali i kao umjetnička rezidencija, istraživački prostor i mjesto okupljanja lokalne i šire zajednice.

U Kući Klajn Jerko Marčić živi, radi, producira, organizira programe i razvija kontinuirani model suradnje s drugima, kontekst iz kojeg je upravo rođen i njegov novi projekt, Celebration, prvi samostalni profesionalni kazališni naslov klanječke jedinstvene kulturne zadružne Kuće. Riječ je o izvedbenom hibridu solo performansa i kazališne instalacije u kojem Marčić poziva publiku u svoj životni prostor, ne kao gledatelje, nego kao goste jedne proslave. Vodi ih kroz ulazna vrata, stubište, predvorje i dvoranu, koristeći plesne, kazališne i cirkuske prakse, dok istodobno sam upravlja svjetlom, tonom i scenom: gradi mali, precizni svijet u kojem se brišu razlike između doma i pozornice, rada i života.

Predstava je premijeru imala 14. studenog, a uoči sljedećih izvedbi 28. i 29. studenog, Jerko Marčić za tportal govori o granici između dijeljenja i samorazotkrivanja, o odlasku iz institucija, usamljenosti nakon političkog kazališta, profesionalnim pauzama i novim počecima. I, možda najvažnije, o slavlju kao nečemu što se događa samo tamo gdje su ljudi zajedno.

U ovom novom projektu opet ste doslovno čovjek koji ne staje. Koji su najveći tehnički izazovi kad si na sceni sam i sve radiš sam?

Ja, evo, stvarno nisam stao. I to je zapravo najtočnije stanje u kojem se ova predstava rađa. Ambicije su visoke, a projekt je koncipiran tako da sve na sceni radim sam: nemam tehničku podršku, pa vodim svjetlo, zvuk i sve prijelaze, sve moram simultano držati pod kontrolom, što znači puno pripreme, puno sitnica koje se moraju posložiti da bi sve funkcioniralo. Ta odluka da sve vodim sam nije slučajna; na nezavisnoj sceni, osobito kad iz ničega gradiš cijeli prostor, stalno si izvan institucionalnog okvira ali funkcioniraš kao da vodiš malu, preopterećenu kompaniju. Imaš PR, marketing, prodaju, organizaciju i kreativni sektor, samo što sve to u našem slučaju najčešće odrađujemo nas dvoje, uz povremenu pomoć prijatelja. Upravo zato mi je bilo važno da se u ovoj predstavi nađe figura jednog čovjeka koji u stvarnom vremenu "miksa" sve te funkcije, baš kao što ih mi svakodnevno miksamo iza kulisa.

To bi se lako moglo prepoznati i kao ironijski komentar na način na koji funkcionira nezavisna scena. Poigravate li se svjesno tom ironijom?

Ne, zapravo ne. Ta se ironija može prepoznati, ali nije fokus predstave. To iskustvo – da si istodobno producent, PR, tehničar i izvođač – jest u pozadini kao jedna od tematskih linija, ali Celebration ne želi biti komentar tog mehanizma. Bitnije mi je istražiti osjećaj čovjeka koji čezne za slavljem, a stalno se sudara s vlastitom osamljenošću.

A što slavimo?

Slavimo slavlje. Zapravo je predstava neka vrsta izvještaja o osamljenosti čovjeka koji čezne za slavljem, ali ga istodobno smetaju slavlja oko njega. Ideja je krenula od svih tih slavlja kojima smo okruženi, onih društveno nametnutih ili onih koja su nam pridodana samim rođenjem, pa ih "moramo" obilježavati. I onda se pojavilo glavno pitanje: a kada je slavlje moje? Kada postoji slavlje koje nema datum, nema povod, nema unaprijed određen razlog? Ta se potraga provlači kroz cijelu predstavu. Lik bi htio slaviti, ali mu se stalno vraća osjećaj usamljenosti, i iz toga nastaje narativ. U procesu sam otkrio i da korijen riječi "slavlje", celebrare, znači poštivati nešto, odavati mu počast. Što zapravo otvara prostor da se slaviti može gotovo bilo što, ako mu pridodaš značenje. Predstava je zato i put: kroz Kuću Klajn, kroz sjećanja, kroz vizije i želje lika kojeg igram. Ta potraga za slavljem bez unaprijed zadane forme, i stalni sudar s osamljenošću, zapravo nose cijelu priču.

U društvu koje sve više štiti privatnost, a istodobno potiče izolaciju, može li se čin otvaranja vlastitog doma za javnost čitati i kao politička gesta, pokušaj preispitivanja granica između pojedinca i zajednice?

To je zapravo jedna od linija i jedna od želja koje Dunja i ja imamo s Kućom Klajn: da se privatna kuća, koja i u svojoj povijesti ima određenu društvenu ulogu, otvori i drugima. Da to bude prostor koji je istodobno naš dom, ali i kino, i kazalište, i umjetnička rezidencija. Dakle, da privatni prostor postane i mjesto susreta. Ta je ideja prisutna u pozadini i dio je vizije Kuće Klajn, a iz nje je onda potekla i ova predstava. Publika stvarno ima priliku ući u dio naše kuće, pa i u dvoranu, i u tom smislu ih u predstavu pozivam doslovno kao goste. Zato izbjegavam i riječ "predstava", radije govorim "slavlje". Jedina mala "figa" je ta što lik koji igram očekuje dolazak svojih intimnih prijatelja, koji, međutim, ne dolaze – umjesto njih dolazi publika. I tu se onda otvara prostor za jedno iznevjereno očekivanje, koje je dio priče i emocionalnog toka Celebrationa.

Kad govorimo o kazalištu koje propituje i izaziva, a to mi se čini kao intencija i ove predstave, ostvarili ste značajan broj suradnji s Oliverom Frljićem, redateljem čiji rad često počiva na sukobu kao pokretaču dijaloga. U kojoj je mjeri kazališni čin prisiljen biti neugodan, zbunjujuć i neizvjestan – za glumce, redatelje, publiku – da bi doista pokrenuo društveni razgovor, a ne ga samo imitirao?

Ja nekako volim, želim i nastojim raditi kazalište koje nije sigurno. Kazalište u kojem se čovjek ne osjeća potpuno odvojen od onoga što ga može dotaknuti, dovesti u neugodan položaj ili ga provocirati. Ali ne na nekoj apstraktnoj, filozofskoj razini, nego stvarno, tako da publika u iskustvu prepozna strah, nelagodu ili nesigurnost o kojoj se govori. S druge strane, postoji i paradoks: da bi publika i izvođači mogli ući u nesigurno područje, moraju se osjećati sigurno. Takvo je moje iskustvo: kad se čovjek osjeti sigurno, postaje kreativan. Mislim da s publikom vrijedi isto, da mora postojati jedan okvir sigurnosti da bi se gledatelji usudili zakoračiti u nepoznato, novo, uzbudljivo, ponekad i zastrašujuće. Ova predstava ne koristi mehanizme političkog kazališta u kojem se sukob odvija između publike i izvedbe; taj dio mog rada, onaj u kojem teatar duboko provocira i dovodi sve u pitanje, s vremenom me doveo i do neke usamljenosti. Do osjećaja da se dijalog ne ostvaruje uvijek na način na koji sam mislio da hoće, ili da se ne ostvaruje do kraja.

Što je razlog te usamljenosti?

Što dalje ideš i što više pomičeš svoje granice, više se i otvaraju. U Oliverovu kazalištu, i u političkom kazalištu općenito, stalno postoji taj zahtjev da budeš jednom nogom "van" kazališta. Tako je i rad s Bobom Jelčićem bio stalno propitivanje samog kazališta, iznutra i izvana. Ali što ideš dalje u tom smjeru, vidiš i da u ovom trenutku u Hrvatskoj možda nema puno sugovornika za takav tip teatra. I onda se dogodi da isprobaš neke stvari i shvatiš da moraš sam preuzeti inicijativu, kao što se sada događa s ovim projektom. Da na svoj način nastaviš propitivati kazalište, jer je to jedini način da taj put uopće ima smisla.

Dugo ste, ipak, bili i u institucionalnim kazalištima. Što vas uopće dovelo do frustracije zbog koje ste odlučili otići, maknuti se iz mainstreama?

Zapravo sam više vremena proveo na slobodi nego u institucijama. Bio sam u tri različite kuće: tri godine u Rijeci, jednu u Kerempuhu i prije toga u Trešnji. Ali svaki sam put na kraju otišao. Osim sigurnosti koju institucija pruža, meni je bilo teško prihvatiti njezina ograničenja. Oduvijek me zanimala kolektivna igra i kazalište koje možda nije eksperimentalno, ali je sklono eksperimentu. A čini mi se da se posljednjih godina institucionalno kazalište sve više zatvara: traži ciljanu publiku, jasno određeni program i repertoar. I doista mislim da u Hrvatskoj ima puno zanimljivog teatra, ali se ja u tom okviru nisam mogao pronaći kao dio ansambla. Ne zato što ne bih želio biti dio ansambla – zanimalo me i to – nego je jako teško ući u takve sredine, a pritom ostati vjeran onome što te pokreće. I onda, s razvojem Kuće Klajn i ovim projektom, čini mi se da je sve teže vratiti se u instituciju ako paralelno gradite vlastitu kuću, u doslovnom i u prenesenom smislu.

Kada govorite o zatvorenosti u vlastite svjetonazorske krugove, čini se da se stvara začarani krug između onoga što repertoari nude i onoga što publika očekuje. Time dijalog s neistomišljenicima postaje gotovo neostvariv. Kako uopće doprijeti do publike koja razmišlja drugačije? Je li konstruktivan dijalog s ljudima drugačijeg svjetonazora u praksi uopće moguć?

Iskreno, ne znam je li to moguće. Nisam siguran. Ne bih to ni nazvao svjetonazorima, riječ je možda preteška, ali mislim da je veliki problem teatra upravo to što se ljudi koji bi se trebali susresti, ne susreću. Jednom smo u Njemačkoj igrali Oliverovo Nasilje i na Q&A-u nakon predstave netko iz publike je rekao: "Kakvog ovo ima smisla kad se svi mi u dvorani slažemo oko teme kojom se bavite?" To je pitanje koje ostane visjeti u zraku: što znači provocirati ako se svi slažu? Vidio sam mnoge kazališne kuće koje su pokušavale otvarati dijalog, ne samo programom, nego i raznim aktivnostima oko samog repertoara.

Recimo, Mladinsko gledališče u Ljubljani meni je vrlo drago upravo zato što stvara paralelnu mrežu programa koja se bavi temama važnima za zajednicu, a onda ih teatar može reflektirati na umjetnički način. To je, po meni, ključno: da se oko kazališta razvija čitava priča koja onda omogućuje da se u predstavi tema uistinu produbi. To je i naša želja s Kućom Klajn. Zato već drugu godinu radimo program "Kuća susreta" – prostor u kojem se različiti ljudi mogu susresti, nešto podijeliti sa zajednicom, pokazati čime se bave. Da se u istom prostoru sretnu oni koji se inače vjerojatno ne bi sreli.

Kažete da publika treba određenu vrstu sigurnosti da bi uopće mogla ući u zonu "nesigurnosti". Što se događa kada publika ulazi u vaš dom, umjesto u kazalište? Koliko se tu može govoriti o izbacivanju iz zone komfora, pogotovo zato što ovdje publika prestaje biti samo publika i postaje gost?

Da, publika je gost, i u ovom slučaju publika ima, kako da to kažem a da ne "spojlam", određeni teret: ona mora biti posebna vrsta gosta, onakav kakvog je domaćin zamislio da bi mogla biti. Ali, iako gotovo cijelu predstavu nema četvrtog zida – zapravo postoje samo zidovi kuće – trudimo se uspostaviti atmosferu u kojoj se ljudi ne osjećaju izloženo nego pozvano. I da, poigravamo se i s cirkuskim principima: koketiramo s dramaturgijom cirkusa, s idejom izvlačenja nekoga iz publike, iako gledališta kao takvog nema. Sve to činimo zato da zajedno s publikom, kao s gostima, gradimo jednu zajedničku priču o slavlju. Publika time ulazi u naš prostor, ali i u ulogu koja nije samo pasivno gledanje, nego sudjelovanje u nečemu što se događa tu i sada, u kući, u susretu.

Kad pozovete javnost u svoju intimu, riskirate i sebe. Gdje je granica između dijeljenja i samorazotkrivanja?

Granica je jasna. Publika prolazi dijelom kuće koji je od početka zamišljen upravo za njih. Kad smo kupili kuću, koja ima 950 kvadrata, morali smo vrlo precizno odrediti što je privatni prostor, a što je prostor namijenjen dijeljenju s korisnicima i sa zajednicom. Tako da, ta granica postoji bez ikakve sumnje. I zapravo, što je ta granica jasnije postavljena, mislim da se ljudi u njoj bolje osjećaju. Kreću se prostorom koji je za njih namijenjen i sigurno znaju gdje jesu. Naravno, netko bi se možda mogao zapitati može li ući i tamo gdje ne bi trebao, ali to je već dio igre prostora, dio te dinamike između onoga što je intimno i onoga što se dijeli. Jedna od stvari koje je ova predstava povukla iz našeg stvarnog života u kući jest upravo pitanje granica – gdje se one prelijevaju između privatnog i "kuće", i zatim između kuće i zajednice, odnosno u ovom slučaju publike. Ta linija nije uvijek tvrda, ona ima svoju elastičnost, ali postoji. I to mi je važno.

Rekli ste da vas je iskustvo političkog kazališta s vremenom dovelo do određene usamljenosti. Koje su vam danas teme važne za propitivanje, teme koje želite izravno "ciljati" u onome što radite?

U ovoj predstavi to vrlo konkretno kreće od našeg preseljenja iz Zagreba prije šest godina. Tek smo s vremenom počeli osjećati što zapravo znači centralizacija umjetnosti. Što znači baviti se umjetnošću u ruralnom području kad ne radite komercijalne stvari. Kako izgleda situacija kada na izvedbu suvremenog plesa ili cirkusa dođe deset ili petnaest ljudi, što je zapravo isto kao u Zagrebu, samo u apsolutnim brojkama izgleda drugačije. I, kolege su navikli – kao što sam prije bio i ja – da je Zagreb centar, a sve izvan Zagreba "sa strane". Iako živimo samo 45 minuta od grada, povezani vlakom koji stalno vozi, u jednom trenutku počnete osjećati da ste "out", da niste dio.

Mi smo se, Dunja i ja, povukli iz grada jer nam je taj način života postao… ne samo neinspirativan, nego nas više nije punio. Ali kad povučete liniju prema vlastitoj viziji i cilju, shvatite da ste otišli i da se iza toga pojavi rupa, jedna vrlo jasna usamljenost. Vidite svoju vezu s drugima, mrežu koju ste gradili godinama, i kako se ona malo po malo prorjeđuje. Naravno, puno je ljudi i dalje uz nas, i iz Zagreba i iz našeg kolektiva, ali šira društvena mreža u kojoj ste se kretali počinje se udaljavati, i nađete se na suhom. To je tema koja stoji iza ove predstave. Možda najvažnija. Slavlje u njoj postoji kao neka vrsta protuotrova, kao pokušaj da se ta rupa koju ostavlja samoća barem nakratko ispuni. Ali slavlje se ne može izvući na silu – ono se mora dogoditi. I predstava prati upravo tu želju, tu težnju da se to slavlje pronađe.

U Hrvatskoj se često romantizira ideja "slobodnog umjetnika". Osjećate li da ste vi platili neočekivano visoku cijenu?

Do sada to ne mogu reći, zaista ne, mnogo toga nam se vraća iz tog izbora. Nemam nikakav žal zbog odlaska iz Zagreba, mislim da je to bila dobra odluka. Danas je samo teže postaviti granice, da se ne uvučete u mehanizam koji "žvače". Razlika je u tome što sada taj mehanizam stvaramo sami. Dakle, imate i priliku preuzeti odgovornost i reći: "Aha, ja sam proizveo previše posla, možda ga mogu smanjiti." Ovo nam je prva profesionalna klanječka premijera, prošle godine smo u koprodukciji s KunstTeatrom i Dubrovačkim ljetnim igrama radili Jimmyja Čorka, koji je također imao klanječku premijeru, ali Celebration je prva predstava u potpunosti stvorena ovdje, u Kući Klajn i u Klanjcu. I to su stvari koje, na neki drugačiji način, slavimo. Kad smo radili predstavu, razmišljali smo hoće li igrati u Zagrebu. I onda sam rekao: pa zašto bi igrala u Zagrebu? Ako netko želi doći, neka dođe. Ako neće, neće. I evo, polako se mjesta pune.

Spomenuli ste kino, riječ je o Kinu Martin; je li i ono sada dio programa Kuće Klajn?

Da, to je Kino Martin. Kuću smo kupili prije šest godina, i u njoj je oduvijek postojalo kino. Radilo je do 2001., kada je kuća denacionalizirana i vraćena starim vlasnicima. Još je kratko radilo do 2004., ali je publika u Klanjcu počela nestajati, ljudi su odlazili, interes je pao i kino je zatvoreno. Mi smo ga obnovili, djelomično kroz crowdfunding kampanju, djelomično vlastitim novcem, i ponovno otvorili. Sada kino radi, a predstava se igra i kroz kuću i u dvorani koja je nekad bila kino, i sada je opet kino Martin.

U Kući Klajn organizirate i "radne akcije". Netko bi u tome mogao vidjeti vraćanje vjere u smisao "beskorisnog" rada, drugi romantiziranje prekarijata. Što vi kažete? Može li se takav model uopće dugoročno održati u društvu koje inzistira na naplati svake usluge? Što se pokazuje, imaju li ljudi ipak vremena i volje doći pomoći?

To je velika tema. Iskustvo radnih akcija u Kući Klajn za nas je iznimno bogato i lijepo. Povratna reakcija ljudi uglavnom je: "Molim vas, zovite nas opet, radili bismo bilo što." Na akcije dolazi između deset i dvadeset ljudi. Mi pripremimo hranu, a ponekad i smještaj, i onda se svi zajedno bacimo na dio kuće koji treba urediti. Kuća je stara i bilo je mnogo posla: iznosilo se, bacalo, mijenjalo, farbalo. Mislim da smo do sada imali više od petnaest takvih akcija. Iz iskustva znamo da postoje dvije mogućnosti: klasična – platite nekome da vam nešto u kući napravi – i njezina suprotnost: zatvoreno vlasništvo, sve radite sami. Ono što smo mi pokušali jest pronaći nešto treće – otvorenost prostora bez ekonomske transakcije, ali ne kao iskorištavanje tuđeg rada, nego kao stvaranje zajedničke situacije u kojoj su i rad i druženje jednako važni. Naravno, uvijek je prisutna i nelagoda: tražimo li mi zapravo ljude da rade besplatno za nas? To je pitanje koje smo si Dunja i ja postavljali mnogo puta.

Ali atmosfera i iskustvo radnih akcija pokazuju da se radi o sasvim drugačijem odnosu. Kao vlasnik kuće izlazite zadovoljni jer je napravljen posao koji sami ne biste mogli napraviti, ali istodobno dobivate i nešto drugo – susret. Upoznavanje ljudi s kojima se inače vjerojatno ne biste sreli. Prijatelji prijatelja, ljudi različitih pogleda, različitih iskustava. Svi zajedno radimo nešto konkretno i time se otvara prostor da se suočimo i s temama koje iz toga iskoče. U tom smislu rad postaje alat, alat za povezivanje, za razgovor, za zajedničko vrijeme. Iskustvo je zaista prekrasno. I jedan je od slojeva ove predstave upravo to zajedništvo: pitanje pomaganja, pitanje kako nekoga zamoliti za pomoć ako to nije "viši cilj" ili humanitarna akcija, nego jednostavno potreba jedne male zajednice koja pokušava disati i rasti. To je nešto što se u kući i u predstavi prirodno tematizira – i možda baš zato postoji osjećaj da to ima smisla.

Pretpostavljam da Kuća Klajn ipak za svoj opstanak ovisi i o određenim modelima sufinanciranja. Je li ta nužna ovisnost o birokratskom aparatu najveći ali neizbježan kompromis koji slobodarski duh mora prihvatiti da bi preživio?

Da, naravno da smo sufinancirani. Ministarstvo kulture i medija nam daje podršku, kao i Zaklada Kultura nova, Krapinsko‑zagorska županija i grad Klanjec. Ali velika je većina toga infrastrukturna – nešto što je u današnjim uvjetima jako teško ostvariti kroz natječaje. Često te se pita "jesi li nešto povukao iz Europske unije", kao da povlačiš konop na čijem je kraju vreća s novcem. A zapravo, većina projekata na koje se možeš javiti nema nikakve veze s tvojim stvarnim interesima. I onda moraš konstruirati projekt koji gađa neku temu ili područje koja su vezana uz uvjete natječaja, a ne uz ono što ti želiš raditi. To iscrpljuje. Mi stalno tražimo neke nove modele financiranja i pratimo vanjske primjere, jer se i drugdje pokazuje da su ljudi dosta zasićeni sustavom u kojem se sredstva dobivaju po unaprijed zadanim birokratskim modulima, a ne prema stvarnom sadržaju i potrebama. Dakle, kompromis postoji, ne možeš ga izbjeći, ali pokušavamo ga učiniti što manje bolnim i što manje vidljivim u onome što radimo.

Kako zajednica reagira na to što radite?

Reakcije su vrlo pozitivne. I u smislu dolazaka, i u smislu sudjelovanja, i u smislu podrške. Kada smo obnavljali dvoranu, dosta je ljudi – i privatnih osoba i tvrtki – uložilo ili doniralo novac upravo za to. Pogotovo stariji stanovnici Klanjca, koji imaju živo sjećanje na vrijeme kada je kino bilo važno mjesto zajednice, a kuća imala funkciju svojevrsnog sveučilišta. Oni razumiju što znači kada u malom gradu postoji takav prostor. To nam je bilo i zanimljivo iskustvo: dio zajednice prepoznao je vrijednost i doslovno uložio sredstva u njegov opstanak.

Paralelno s tim, dosta se bavimo istraživanjem drugih mogućnosti financiranja programa – jer kad tražite sponzorstvo ili neku vrstu financijske pomoći, jako je teško objasniti ljudima što točno "dobivaju" ulaganjem u kulturu. Najčešće pitanje je: što se meni vraća? Osim što se u kinu može pojaviti logo njihove firme, kakav je konkretan, "mjerljiv" povrat ulaganja? Postoji li financijski povrat? Ili se povrat događa na razini obrazovanja, informiranja, jačanja zajednice? I to je, po meni, stvarno vrijedno istražiti: što znači ulagati u kulturu, kako se to vraća, i kakav je "comeback" takvog ulaganja, ne samo u novcu, nego u kvaliteti života i u onome što zajednica dobiva time što jedno ovakvo mjesto postoji.

Mijenja li se fokus vaših spoznaja o tome kako svijet funkcionira otkako živite u manjoj sredini?

I da i ne. Zajednica je manja, to stoji, i susjedi nam dolaze u kuću, u kino. Ali bez obzira na to što živimo u ruralnom okruženju, život ovdje zapravo nije bitno drugačiji od života u gradu. Ljudi rade u Zagrebu, vraćaju se kući, vode djecu na aktivnosti, jednako su preopterećeni i umorni kao i u urbanim sredinama. Razlika je u jednoj stvari: ovdje je priroda doslovno na dohvat ruke. Ljudi imaju svoju zemlju i paralelno rade na njoj. Meni je to jako inspirativno. Doslovno možete zakoračiti malo dalje od kuće i odmah se suočiti s prirodom, izravno i bez posrednika. To je kao neki eliksir.

Udaljenost svakako mijenja perspektivu; priznajete i sami da nama u Zagrebu Klanjec izgleda "daleko" – koliko je vama daleko postalo sve ostalo? Koliko pratite što se zbiva drugdje?

Sve manje pratim scenu overall. Sada kad nešto idem gledati, radim to ciljano. Svjesno odlučim: "Ovo želim vidjeti." Prije sam imao mogućnost pratiti šire i više, jednostavno zato što sam bio bliže svemu. Sada biram, jer ne mogu više pokriti sve što se događa, a i ponekad mi je praktičnije i lakše doći do Ljubljane nego do Zagreba; do Dobove mi treba dvadeset minuta, uhvati se vlak i za čas si u Ljubljani, bez ulaska autom u grad, bez prometnog kaosa. Odrastao sam u centru Zagreba, bio sam stalno u tom ritmu, u toj žiži, ali kad se malo izmaknete, stvari postanu jednostavnije. Sada mi polako popušta taj osjećaj da mi je grad potreban, da moram biti u centru da bih bio u kontaktu sa scenom. S distance sve vidite mirnije, i birate ono do čega vam je stvarno stalo.

Čini li vam se da vas sada neke stvari jednostavno manje zanimaju ili manje brinu nego prije?

Ne, ne bih rekao da me sad manje briga, ali je istina da me sve rjeđe uzbuđuje ono što vidim u kazalištu. Ne uvijek, naravno, ali puno manje nego prije. Rijetko nalazim predstavu koja me stvarno inspirira. Često razgovaramo o tome što je dobro, što nije, gdje su problemi, ali malo je toga što me dubinski pokrene. To ne znači da takvih stvari nema, ima ih, ali im pristupam mirnije jer sam sada fokusiran na nešto drugo.

Nastavljate li suradnje izvan onoga što radite u Kući Klajn? Primjerice, sa slovenskim kazalištima ili redateljima s kojima ste ranije intenzivno radili?

Da, iako moram priznati da je u posljednje dvije godine taj angažman značajno usporio, što mi je prvi put u životu da mi se tempo rada u kazalištu toliko smanjio. Zadnje što sam radio bili su u Mladinskom gledališču Anđeli u Americi u režiji Nine Rajić Kranjac, krajem 2023. godine. To mi je bila peta predstava ondje i taj teatar mi je iznimno drag, upravo zato što koketira s različitim stilovima, od dramskog do postdramskog. U Zagrebu sam u posljednje vrijeme imao manje suradnji; nekako je to područje zastalo. Ali radio sam sada jedan film s Filipom Mojzešom, za koji je scenarij nastajao upravo tu u Kući, i sve je više projekata koji se organski vežu uz život i rad u našem prostoru.

Ima li još nečeg novog po pitanju vašeg angažmana na filmu?

Evo, radili smo mjesec dana na Pagu, gdje smo snimali film koji producira Wolfgang & Dolly, to je drugi film koji s njima radim. Prije toga smo radili Funk Yu, dokumentarac o nasljeđu jugoslavenskog funka i skupljanju ploča.

Koliko vam je važno imati puno prostora – fizički i mentalno – da biste mogli istraživati, stvarati, razvijati projekte?

To mi je uvijek bilo važno. Dugo godina smo s raznim kolegama maštali o tome da imamo svoj prostor; tražili smo ga i u Zagrebu. Jedno je vrijeme to bio &TD, pa više nije, pa je opet falilo mjesto za istraživanje. A sada ga imam, i s tim dolazi i veća odgovornost. Ako već imaš prostor koji si želio, onda ga treba i koristiti, u njemu raditi i stvarati.

Budući da ste godinama radili i u Sloveniji, možemo li povući neke usporedbe? Koliko je slovenski teatar različit od našega – i u čemu?

U jednu ruku jest drugačiji. Mislim da se slovenski teatar razvijao uz određenu tradiciju, uz autore i redatelje koji su vukli razvoj kazališta prema avangardnijim tendencijama sedamdesetih. Moj je dojam da je tamo suvremena scena opstala na način koji je autentičniji, a manje okrenut prema "europskom teatarskom modelu". Moguće je da je tome doprinijelo i to što nije bilo rata i što kazališna struktura nije bila tako uzdrmana kao kod nas. U Sloveniji, barem u mom iskustvu, postoji osjećaj da ljudi rade svoj posao i da postoji komunikacija unutar ansambla. To me podsjeća i na Zagrebačko kazalište mladih, gdje ansambl njeguje razgovor o sadržaju. Ali u estetskom smislu slovensko kazalište ima nešto svoje, nešto autentično, i to je ono što ga razlikuje od našeg.

Ima li sve to veze i s publikom? Razlikuje li se hrvatska publika od slovenske?

U jednoj mjeri – da. Rekao bih da u Sloveniji postoji kritična masa mlađih ljudi, između dvadeset i četrdeset godina, koji puno idu u teatar i koji su stvarno uključeni u kazališni život. U Hrvatskoj mi se čini da je kultura odlaska u kazalište, barem u građanskom sloju, u padu. Čak bih rekao da je u tom smislu situacija bolja i u Srbiji, gdje se navika odlaska u teatar nekako više njeguje. Ali to su nijanse, jer se svuda uvukla ista logika: norma prodanih karata postala je jedino mjerilo kvalitete. Ako radite predstavu poput Anđela u Americi koja traje sedam sati a u dvoranu stane osamdeset ljudi, to je, financijski gledano, potpuno neisplativo. Pa čak i ako predstava osvoji nagrade, recimo Borštnikovo srečanje, to ne znači da će igrati; dogodi se da predstava pobere nagrade, a onda uopće ne igra, jer se "ne može prodati", "nema interesa", "nema publike".

Onda eventualno ode na koji festival, i to je to. Dakle, postoji razlika u publici, ali ne bih htio pojednostavljivati, jer na to utječe ogroman broj faktora. Teatarska publika su, na kraju, samo građani neke zemlje: imaju različite standarde, različita okruženja, različite razine ulaganja države u kulturu, školstvo, razvoj. A mi u Hrvatskoj zaista ne njegujemo odlazak u kazalište. Ako neka učiteljica ima inicijativu pa poveze djecu na predstavu – dobro. Ali ni ona im to ne može "narediti". Sustavno, djeca odu organizirano pogledati predstavu jednom ili dvaput godišnje. I tu nastaje stotinu problema o kojima ni ja ne znam sve, ali ih itekako osjećam.

Kad ste već spomenuli Anđele u Americi koji traju gotovo sedam sati, kako publika, pogotovo mlađa, uopće može izdržati takvu fizičku i mentalnu zahtjevnost? Čime se obraćate "novim" ljudima naše budućnosti?

Kad god smo igrali tu predstavu, gotovo nitko nije otišao s izvedbe. Bez obzira na trajanje – glumci su u tome sedam sati, publika isto – predstava je privukla i puno mladih. Privukla ih je sadržajem i načinom na koji je napravljena. Kako privući mlade? To je jako teško pitanje. Radili smo ovdje i neka vlastita mala istraživanja: zašto mladi ne mogu doći do kina, odnosno do nas? Najčešći odgovor je – prijevoz. Ovdje nema infrastrukture. Drugi razlog je da roditelji jednostavno ne prenesu informaciju o nekom događaju ili unaprijed zaključe da je nešto "previše" za njihovu djecu. Mislim da nedostaju spone komunikacije između kazališta, škola, školskog sustava, ministarstava, između svih tih struktura.

Ne postoji jasna želja da se organizirano ide u kazalište, kao da zapravo i ne znamo koja je njegov društvena svrha. Ne filozofska nego stvarna, društvena. Što dobivamo time da negdje odemo, nešto vidimo uživo, razgovaramo o tome poslije? Imali smo ovdje prikazivanje Peruzovićevog filma Dobra djeca s Filipom Šovagovićem i Ninom Violić – došlo je možda pet-šest osmaša ili prvaša srednje. Rekli smo im: "Možda će vam film biti dosadan." Oni su rekli: "Nema veze." A dvojica Filipa, Peruzović i Šovagović, došli su kao gosti. Očekivali smo da će djeca tražiti autograme, ali ne. Njima je bilo važno vidjeti te ljude uživo. Taj kontakt uživo, taj susret, čak i kad se radi o kinu, jako je važan, pogotovo za mlade, stvarni kontakt s onima koji stvaraju.

Gdje, onda, vidite budućnost kazališta? S jedne strane ono ovisi o financiranju i često opstaje na rubu provalije, a s druge mora neprestano razmišljati o tome što publika želi, uključujući i mlade ljude, koje možda uopće ne razumije. Kako u takvim uvjetima uopće zamisliti njegovu budućnost?

Ne promatram budućnost kazališta na taj način, jer mislim da je i nema, barem ne u "velikoj slici". Živimo u razapetom sustavu. Ali ako postoji nešto u što bi se moglo njegovati, onda je to kontakt. I ne mislim samo razgovor nakon predstave, nego stvarno njegovanje kontakta. Koji su to alati? Ne znam. Ali vjerujem da kazalište ima i neku drugu funkciju osim umjetničke. Može li u kazalište doći dvadeset ljudi i nešto raditi zajedno? Možemo li, primjerice, s ljudima iz Klanjca napraviti neku akciju, ne nužno umjetničku; igralište, zajednički projekt, nešto što traži sudjelovanje? I onda vidjeti postoji li neka druga potreba, nešto što nije samo zabava?

To je ogroman posao, možda smo ga već nepovratno propustili napraviti, ali možda i nismo, a sigurno se može događati na maloj razini. Veliko kazalište je skupo, ali malo kazalište nije. Naša predstava napravljena je, u odnosu na budžete koje velike kuće imaju, gotovo smiješno jeftino. A opet se oko nje stvorio krug ljudi koji su uskočili i pomogli: kostimografkinja Ana Fucijaš, scenograf Marko Dajak, Ivan Marojević koji je radio glazbu… ljudi koji imaju svoje poslove, ali su došli i rekli: "Hajdemo to napraviti." Ne mislim nužno besplatno, nego u smislu zajedničkog fokusa. Mali projekt oko kojeg se okupimo, radimo i iz kojeg izađe nešto lijepo.

Opet se vraćamo na zajednicu, i na to da je i ova predstava vezana uz nju. Za kraj: što vas danas gura naprijed? Kako se vidite za pet ili deset godina?

Teško je to reći. Nekako sam se prestao "vidjeti unaprijed" otkako sam došao ovdje. Naravno, može se dogoditi da se čovjek umori, da stane, da uzme pauzu ili da prestane raditi nešto što je dugo radio. Ali postoji neki put, neka linija koja se sada pokazuje jasnijom, a ona je vezana uz Kuću Klajn. Radio sam stvarno puno toga, na raznim stranama, u različitim teatrima i grupama, ali sada postoji fokus koji se smiruje. To smirenje ne mora nužno uključivati glumu ili kazalište. Možda je riječ o korištenju teatarskih alata za razvoj nečega drugog. To još ne znam. Sve je dosta nepredvidljivo, i financijski i organizacijski, i zbog toga je teško reći kamo idemo. Ali jedno znam: ne vidim se drugdje nego ovdje. Prije sam se uvijek mogao vidjeti negdje – u kazalištu, u nekom novom projektu. Sad više ne znam vidim li se i dalje u kazalištu ili ne... ali onda me odmah demantira činjenica da upravo radim novu predstavu.