'Ima nešto istine kad se tvrdi da je kavana vrlo važna institucija, važnija od raznih akademija te ostalih učevnih zavoda', zapisao je 1921. godine pjesnik i esejist Nikola Polić, mlađi brat Janka Polića Kamova. Kad je 1909. u gostioni Jazbina u Ilici upoznao Antuna Gustava Matoša, koji se tih godina vratio iz Pariza, Polić s društvom ide od kavane do kavane te ubrzo upada u mrežu mladih pjesnika.

I zaista, kavane su u zagrebačkoj povijesti prepoznate kao ključno mjesto okupljanja književnika i drugih intelektualaca, u njima su se sklapali ozbiljni poslovi te se uređivali zbornici i novine i raspravljalo se o aktualnim pitanjima.

Naprimjer, manje je poznato to da je urednik Ljubo Wiesner upravo u Kazališnoj kavani kod današnjeg Hrvatskog narodnog kazališta s mladim autorima dogovarao pojedinosti objavljivanja zbornika 'Hrvatska mlada lirika'. Povijest zagrebačkih kavana, naravno, ne pripada samo filozofsko-političkim raspravama jer su boemi često zalazili u njih, a književnici su u njima i stvarali.

Redovito se išlo i u Frankopansku ulicu jer je ondje bio smješten Bauer, na Trgu bana Jelačića važna je bila Narodna kavana, a družilo se i u krčmi Matejna.

Svaka je kavana čuvala inozemna i domaća novinska izdanja, a nešto kasnije uz šalicu kave ili kakvog alkoholnog pića slušao se radijski program. Najvažnije je bilo da strop bude visok – u Statutu za ugostiteljske objekte iz 1887. godine zabilježeno je da to mora biti najmanje četiri metra te da moraju imati najmanje 60 četvornih metara. Bez prostranosti i bilijara objekt se nije mogao nazivati kavanom.

Premda prvi spomen zagrebačke kavane seže u 18. stoljeće, tek se stoljeće kasnije ugostiteljstvo uređuje strogim zakonodavnim okvirima, kada u Zagrebu počinje profesionalizacija struke. Za razliku od salona, koji su stoljećima bili rezervirani za plemstvo, kavane se konačno otvaraju širem društvenom sloju – pod uvjetom da se poštuju pravila ponašanja.

'Statutom za svratišta, gostione, pivane, krčme, rakijašnice, kavane i kavotočje iz 1887. godine vlast je odredila koliko grad može imati kavana. Do 1896. bilo ih je 15 u Zagrebu, a nakon toga se broj povećao', kaže za tportal Ines Sabotič, izvanredna profesorica na Sveučilišnom odjelu za povijest Hrvatskog katoličkog sveučilišta, koja je u Parizu doktorirala na temu starih zagrebačkih kavana i krčmi. Zlatno razdoblje kavanske kulture bilo je na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće te su tada predstavljale građansko mjesto koje se često uspoređivalo s bečkim kavanama, a one su mnogima bile uzor.

Profinjena mjesta samoće

Svi su ondje sjedili okruženi freskama, raskošnim lusterima, mramornim stolovima te thonet stolcima. Beč, pa i Pariz – u to vrijeme kulturno središte iz kojeg za Matoša, Tina Ujevića i druge izvire boemski način života – bili su inspiracija zagrebačkim kavanarima. Atmosfera je bila uglavnom mirna i intimna, što je pobuđivalo kreativnost, ali i samorefleksiju.

'U kavanama se može pisati, možete uvijek naći malo mira, trenutak samoće, ući u ugodan prostor, nekad miran, nekad manje miran, u kojemu vidite kako se život pred vama odvija i sigurno je pjesnicima i piscima bilo interesantno zabilježiti ga olovkom. Često su dobivali papir i olovke, tako da su imali sve što im je bilo potrebno žele li nešto zapisati', objašnjava Sabotič. Ističe da su u kavane išli i poslovni ljudi, bankari, putnici, umirovljenici te studenti, ali da oni nisu pisali o sebi te da, za razliku od novinara i književnika, nemamo toliko traga o njima.

'Nisu morale biti u centru, ali to je bio velik građanski prostor koji je automatski zahtijevao dosta financijskih sredstava za održavanje kako bi bio topao i uređen. Logično je da onaj koji ga otvara ima malo više novca i da želi privući malo bogatiju klijentelu. Prirodno je onda bilo da se nalaze u središtu grada', dodaje. Važnu ulogu u zagrebačkim kavanama imala je blagajnica, a u ugostiteljskim objektima bilo je i konobarica, iako su muškarci u njima nerijetko vidjeli konkurenciju i opasnost u slučaju da im, tvrdili su tada, zavađaju ili oduzimaju goste.

Uvid u unutarnji svijet zagrebačkih kavana – a time i život Zagreba – donosi izložba 'Gutljaj prošlosti - Stare zagrebačke kavane, krčme i gostionice (1887. – 1939.)', taman otvorena u Muzeju grada Zagreba, a razgledati je možete do 15. ožujka iduće godine. Autori izložbe – Kristian Strukić, dr. sc. Tanja Kocković Zaborski i dr. sc. Tomislav Anić – slažu se da je priča o kavanama priča o povijesti svakodnevice koja se intenzivno razvija spomenutim statutom.

'Osnovne teme koje obrađujemo govore o razvoju i smještaju lokala unutar tadašnjeg zagrebačkog područja te predstavljamo pojedine kavane, krčme, gostionice i druge ugostiteljske objekte. U zasebnim temama obrađujemo ponudu hrane i pića u lokalima, a također se posvećujemo osoblju. Osim toga, donosimo teme 'Lica alkoholizma' te 'Druženje i slobodno vrijeme'. Završni, interaktivni dio izložbe poveznica je sa suvremenim razdobljem', objašnjavaju za tportal autori izložbe.

Pri njenom stvaranju, kažu, istraživali su arhive, periodiku i muzejske depoe. Građa najvećim dijelom dolazi iz fundusa Muzeja grada Zagreba, privatnih zbirki obitelji kao što je Puntijar iz Gračana i Sertić iz Stenjevca, zbirki pojedinih kolekcionara te drugih zagrebačkih muzeja. Osim što su zakoni iz 1880-ih donijeli niz odredbi o prostornosti kavana, tada se precizno odredilo tko može biti kavanar, a to nije bilo lako. Zbog strogih zakonodavnih okvira i nameta, primjerice poreza na vino, ugostitelji su se već tada počeli organizirati i zagovarati bolji položaj.

'Obrtnik je morao ispuniti mnogobrojne uvjete, uključujući nekažnjavanje, punoljetnost, nevezanost za bludilišta, a obrtnici se procjenjuju i pouzdanošću, odnosno povjerenjem, što daje slobodu vlastima u odlučivanju o tome komu će dati dozvolu. Da bi se dobila koncesija, prostorije moraju biti dovoljno velike i svijetle, a higijena je bila iznimno važna', nadodaju autori.

'Da, bludilišta, odnosno javne kuće u Zagrebu su tada bile dozvoljene, a posebnim statutom i to je bilo određeno. Onaj tko je držao javnu kuću nije mogao otvoriti ugostiteljski objekt, iako su i oni htjeli posluživati pića. Vlasti im to nisu dopuštale, ali to ne znači da to neki nisu činili', nadopunjuje profesorica Sabotič.

Bilo je to vrijeme bana grofa Khuena-Héderváryja, koji je i potpisao Statut o kavanama i krčmama 1887. godine, u vremenu, kako ocjenjuje Sabotič, napetosti između Mađara i Hrvata. Obrtni zakon iz 1880. godine obvezao ih je na kreiranje Statuta, što su i učinili.

'Zapravo je grad Zagreb išao puno dalje nego što su država i vlada od njega očekivale. Zagreb je baš išao u detalje', ponavlja Sabotič. Tada mali, ali veliki grad od 61 tisuće stanovnika, 1900. godine imao je kulturne i ekonomske institucije, učilišta i akademije, tumači profesorica. Na to su utjecali industrijalizacija, doseljavanje i administrativno širenje iste godine, slažu se tportalovi sugovornici.

U čemu je razlika između kavane i krčme?

'Gostionice su bile smještene u raznim dijelovima grada, uz naglasak na važnije zagrebačke prometnice kako bi putnik, trgovac ili obrtnik mogao lakše dobiti hranu, piće ili smještaj, a krčmi je bilo najviše te možemo prepoznati da se krčma shvaća kao gostionica niže kvalitete', objašnjavaju autori izložbe u Muzeju grada Zagreba.

Naspram kavana, krčme nisu smjele imati bilijar, morale su zatvoriti vrata u 23 sata te su bile više skučene – prema propisima, s najmanje 30 četvornih metara površine i tri metra visokim stropom. Moglo ih se otvoriti isključivo u prizemlju, no nisu smjele poslovati u središtu grada. Dakle nipošto na Gornjem gradu, Kaptolu ili na Ilici do Frankopanske.

Pa ipak, mjesta stvaranja i rasprava ubrzo su mogla postati odraz posrnulog društva i alkoholizma. 'Ja kavanu kao pojam strahovito i očajno mrzim, i da ima vrat, zadavio bih je ko nedonošče (...). Pošto je mrzim, ipak je i cijenim, jer je to cijena pod koju mogu da radim, to jest da ne radim. (...) Mi shvaćamo otrov kavane, ali ga i opraštamo', zapisao je Polić 1921. godine.

A shvaćamo li otrov kavane i danas ili je njihovo razdoblje završilo?

'Danas je Zagreb drugi. Stare intimne kavane nema više. Automobili su brojniji, posvuda odjekuje radio. Zlatne mladiće zanima sport. Hiljade bezimenih soneta ne pišu se više u suradnji s kafanama. Odavno ne čuh rasprave o tome koji je najbolji predavač prava ili sociologije na kontinentu', riječi su koje se pripisuju Tinu Ujeviću (Vukonić, 1994 prema Sabotič, 2004: 62). U tom radu profesorica Sabotič proučava, naime, razvoj društvenosti u kavani i kafićima.

Nešto se, dakle, ipak ne mijenja – je li to čežnja za minulim vremenima, a koja često kolektivno idealiziramo?

'Bečka kavana poseban je svijet, odraz građanstva, manira i pristojnosti pa su neki nostalgični za starim kavanama jer zamišljamo doba intelektualnih rasprava, razigranosti i ugodnosti. Što god mislili, to su ipak bili lijepi prostori drugačijeg štimunga od današnjih kafića', kaže Sabotič.

Oni su se intenzivno razvijali od 1970-ih godina, odražavajući ubrzanost te povezanost s gradskim prostorom. Umjesto oko stola, u kafiću se često okuplja oko šanka. Uz to, kako je utvrdila Sabotič, ondje gosti ne traže da im se zaštiti intimnost jer se s ulice vidi tko sjedi unutra. Štoviše, ulica se, navodi Sabotič, gotovo pretvorila u kafić. 'Javnost je išla dotle da se početkom sedamdesetih ulica jače nametnula kafiću – prvo Mali Kavkaz, pa Zvečka i Blato, osamdesetih Kvazar i cijeli niz lokala na Opatovini, donedavno Dolac', piše u radu iz 2004. godine.

'Dakako, možemo se prisjetiti vremena u kojem je otvoren Tingl-tangl, šezdesetih godina u Mesničkoj ulici. U prosincu 1964. Gustav Krklec, Salih Alić, Vesna Parun i ostali pokrenuli su tribinu 'Jutro poezije' u Tingl-tanglu sa željom da se književno stvaranje poezije opet spoji s nekim vidom javnog prostora', bilježi profesorica.

'Oba su prostora – kavane i kafići – proizvod grada. Potrebe su, dakle, ostale gotovo iste, jedino su se oblici mijenjali', zaključuje izvanredna profesorica Ines Sabotič u radu, ali i u našem razgovoru.

Katkada se druženja prelijevaju i izvan prostora kafića, naprimjer na prostor Preradovićeve, a glasna glazba više je pogodna noćnom izlasku nego mirnom kreativnom stvaranju, iako nije rijetkost to da su i danas kreativci posebno inspirirani u kvartovskim kafićima, coworking prostorima i kulturnim centrima.

Umjesto papira i olovke, tu su knjige, laptop i slušalice. Trebaju li nam onda kavane?